Neobičnost ovog monografskog teksta dvostruka je. Ponajprije je riječ o parcelaciji, razlaganju, disperziji motivskih silnica. Na taj je način osigurana i stanovita živost interpretacije, imanentna uronjenost u vrijeme i problematiku nastanka samih djela. A kako je Trtovčev opus izrazito homogen i koherentan, sukcesivnost pogleda rješava nas od opasnosti monotonije ili stereotipije interpretativnih pristupa. Druga je specifičnost izrazito pristran kritički pogled, dnevnik jednog suputnika s perom.
Bez avangardističkih ambicija i bez snažne institucionalne podške, mimo trendovskih usmjerenja i izvan magistralnih tokova Nuradin Dino Trtovac svojim je djelom ostvario rijetko uvjerijiv primjer „čistog" i autonomno utemeljenog slikarstva, organskog povezivanja nagonske slobode i meditativne kontrole. Mentalni okvir i metjerska disciplina postali su podlogom na kojoj je ekspresivnost otvorenih kromatskih tonova mogla doći do izražaja, dati smisao kolorističkom senzualizmu i hedonizmu. Zaključit ćemo tvrdnjom kako slikaru polazi za rukom bajanje bojama, inkantacija i očudenje živim zračenjem površina, nadahnuto zazivanje imaginativnih protega s onu stranu očekivanoga i običnoga.
O umjetniku su u monografiji još i pisali: Milan Bešlić, Alain Bosquet, Josip Depolo, Dubravko Detoni, Darko Glavan, Branka Hlevnjak, Enes Kišević, Iva Kӧrbler, Tomislav Lalin, Predrag Matvejević, Mladen Medar, Jean Claude Renard, Zdenko Rus, Petra Senjanović, Marijan Susovski, Josip Škunca, Marina Tenžera, Barbara Vujanović, Richard Woffenden.