Dalibor Stošić jedan je od onih suvremenih hrvatskih kipara čiji se opus može opisati kao rezultat uspješno provedenoga simbiotskog modela stvaranja: kombiniranja materijala različitih svojstava i konstrukcijskih mogućnosti. Njegovo nas kiparstvo neprestano podsjeća na prirodu materijala koji stupaju u simbiozu, na spojeve toploga drva i hladnoga metala, ali i na činjenicu da se upravo u suprotnostima njihovih svojstava očituje sklad materijala u dodiru te mogućnost njihova suživota. Posebno valja istaknuti da u povezivanju drva i metala nastaju zoomorfni i antropomorfni oblici: ptice, bikovi, skarabeji, škorpioni, kornjaši, sove, oklopljeni ratnici, carevi i Nike. Stošić, dakle, razmišlja asocijativno te u svakom, pa i naizgled najneznatnijem komadu drva ili metala, naslućuje potencijalni lik i prepoznaje izražajnost organizama koji nastaju povezivanjem tvrdih i mekih svojstava.
Pokušamo li Dalibora Stošića smjestiti u neki stilski okvir, među aktualne umjetničke tendencije i načine izražavanja, teško ćemo u tome uspjeti bez zadrške. Stošićeva umjetnost, neovisno o većoj ili manjoj redukciji, kondenzaciji ili usložnjavanju forme, dodavanju ili apstrahiranju, pa čak i o ekspresionizmu koji spominje Radovan Ivančević, sa stilskog je gledišta neopredijeljena.
Monografija je posvećena povjesničaru umjetnosti Radovanu Ivančeviću kojega je Stošić upoznao u Splitu gdje mu je 1990. prvu izložbu organizirao povjesničar umjetnosti Joško Belamarić.
Monografija je dostupna u mekom i tvrdom uvezu.