Preveo Milan Pelc
Wölfflinovi "Temeljni pojmovi povijesti umjetnosti" već su gotovo cijelo stoljećem jedno od djela što dominiraju područjem povijesnoumjetničke literature. Istovremeno to je i jedna od knjiga o kojima se najviše raspravlja u struci koja je u vrijeme njezina objavljivanja još uvijek tražila i učvršćivala svoj znanstveni identitet.
Makar je sam Wölfflin u više navrata, pa i u "reviziji" ove knjige iz 1933. godine, nastojao pojasniti koje su njezine glavne postavke, zasigurno nije na odmet pripraviti njezino čitanje s nekoliko uvodnih opaski. Velika novost te knjige u odnosu prema već razvijenoj tradiciji pisanja povijesti umjetnosti tijekom 19. stoljeća ležala je u svojevrsnom kopernikanskom obratu što ga je proveo Wölfflin: u njoj on se ne bavi povjesničarskim vrednovanjem podataka o određenim umjetnicima ili umjetničkim razdobljima, već analizom onog ne faktografskog sloja stilskih fenomena, koji je, po autorovu mišljenju, istinski presudan za nastanak i razvoj svakog stila. Taj sloj zapravo je sama umjetnička forma - element u kojem se umjetničko djelo pojavljuje pred promatračem.
Povijest stilova već poodavno nije u središtu povijesnoumjetničkog interesa. Stoga se Wölfflinovi pogledi na razvoj stilova danas vrednuju uglavnom sa stanovišta njihove važnosti za nastanak i razvoj povijesti umjetnosti kao znanstvene discipline. Pa ipak, Wölfflinova knjiga, koja se od 1915. pojavila u 17 njemačkih izdanja, prisutna je na policama knjižara diljem zapadnog svijeta. Nezamisliv je govor o povijesti umjetnosti bez Wölfflinovih pojmova. Oni su nezaobilazan Cicerone svakome tko bez amaterizma i naivnog oduševljenja želi ući u likovnu bit umjetnosti renesanse i baroka. Oni, što je možda još i važnije, uvijek iznova podsjećaju da se umjetnost ne može poimati samo kao uređeni sustav povijesnih činjenica, značenja i poruka, već da se mora sagledati kao poseban kulturni fenomen koji posjeduje svoj osebujan jezik, jezik oblika, kroz koji se očituje sam čin umjetničkog stvaranja.