Umjetnost i slikarstvo za Borisa Demura od 1973. godine predstavljaju spontanu bujicu neposrednog slikarskog čina; slikarstva enformela i ekspresionizma svedenih na primarne postupke, na konkretne operacije koje su same sebi svrha. Cilj nije bio peinture u smislu stvaranja iluzionističke površine, već izražavanje unutarnje emocije, s ambicijom dosezanja krajnjih granica mogućnosti davanja samoga sebe, u doslovnom smislu riječi.
Godine 1975. osnovana je Grupa šestorice (koju su činili Boris Demur, Željko Jerman, Vlado Martek, Mladen i Sven Stilinović te Fedor Vučemilović), čime započinju njihovi zajednički nastupi i izložbe u obliku izložbenih akcija na javnim prostorima. U tim je okolnostima Demur propitivao odnose između sebe kao umjetničkog pojedinca i društva, sebe i slikarstva, sebe i samoga sebe. Pitanja su se odnosila na postavljanje njegovih slika u različite prostorne, vremenske, društvene, osobne i komunikacijske odnose i situacije.
Demur svoju umjetnost shvaća i tretira multimedijski. Pisanje je slikarstvo, i obrnuto. Oboje svojim kontinuitetom stvaraju autobiografski roman spiralnog toka svijesti. Naslikana slika u određenom trenutku postaje dijelom performansa, a umjetnikovo govorenje u radijskom studiju ili putem telefona postaje radiophonično slikarstvo. Performans se povremeno izjednačuje sa spiralnom skulpturom, koja se pak povezuje s medijem filma ili fotografije.
Monografija pruža uvid u cjelokupni umjetnikov opus, uključuje reprodukcije radova od sedamdesetih godina do 2011. uz umjetnikova zapažanja, privatne fotografije