Slavin život i njeno djelo pod kolekcionarskim povećalom
Slava Raškaj velika je tema hrvatske povijesti umjetnosti. Interes za njeno djelo neprekinut je i možemo ga pratiti još za života joj u osvrtima suvremenoga kritičara Vladimira Lunačeka, potom i u povijesnim pregledima Ljube Babića. Pa ipak, tek je Matko Peić svojim istraživanjem slikaričina opusa koje je rezultiralo prvo izložbom, a zatim i monografijom izdanom 1958., pobudio širi interes javnosti, zahvaljujući čemu je s vremenom Slava postala kultna ličnost hrvatske likovne umjetnosti. U tome je presudnu ulogu odigrala tragična sudbina obilježena sljedećim čimbenicima i događajima: plemkinja podrijetlom, polaznica dviju škola za gluhonijemu djecu (prvo u Beču, zatim u Zagrebu), sudionica prve izložbe u novootvorenom Umjetničkom paviljonu 1898., štićenica slikara Bele Čikoša-Sesije, ona je i osoba koja doživljava emocionalne lomove, čitav život provodi u neimaštini, da bi na koncu boravila u utočištu za mentalno oboljele gdje je i završio njezin kratki život – sve su to sastavnice biografije koje neizostavno doprinose pojačanoj pozornosti publike. Pritom je mnogo nepoznanica, odnosno neodgovorenih pitanja samo dobrodošao dodatak intrigantnosti teme.
Slava Raškaj u doživljaju i interpretaciji kolekcionara Josipa Kovačića nije istovjetna prevladavajućoj predodžbi koja je rasla i utvđivala se beskonačnim ponavljanjem temeljne naracije o zlosretnoj umjetnici. Umjesto idealiziranoga prikaza, on je predstavlja životnije. Pa iako se jednom utvrđene predodžbe teško, a možda i nemoguće osloboditi, upotpuniti njezin portret te napose katalog radova važan je zadatak kojemu valja tim više ozbiljno i odgovorno pristupati. Tom zadatku pristupio je i Josip Kovačić i to nakon višedesetljetna druženja s njenom ostavštinom (osim Slavinih umjetničkih radova, pribavio je i njena pisma, čak i kutiju za boje s ostacima slikovnog materijala).
Osim autorovih stavova postoji još jedna cjelina o kojoj je neophodno nešto više reći. To je kataloški dio u kojemu je hvalevrijednim nastojanjem – prvim po svojoj sveobuhvatnosti – nastojao popisati i evidentirati cjelokupnu produkciju Slave Raškaj. Taj nimalo laki zadatak odradio je, kao i sve drugo čega se prihvatio, nadasve savjesno, minuciozno istražujući, često i doslovce pod povećalom, svaki djelić predmeta koji mu je došao u ruke.