S preko četvrt stoljeća aktivnog djelovanja na likovnoj sceni Tihomir Lončar predstavlja jednoga od najustrajnijih i najprepoznatljivijih slikara sad već srednjega umjetničkog naraštaja. Formiran na zagrebačkoj Akademiji, kreativno je asimilirao poticaje klasičnog metjerskog pristupa i pejzažno-vedutne motivike "metafizičkoga" predznaka, a postupno je svoj pristup obogatio vrlo specifičnom, razvedenom i gustom kromatikom, te sve slobodnijim rukopisom ostavio na svakom djelu jak osobni utisak. Njegova vjernost slikarskom mediju nije lišena istraživačkih svojstava, te
je na temelju tradicije izgradio vrlo odredeni i nezamjenjivi osobni mikrokozmos, individualno obilježeni intimni krajolik.
Pristupajući Lončarevu opusu, povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže s razlogom je analitički prošao svim slikarevim fazama, posebno onima označenima najvažnijim izložbenim nastupima (u Muzeju za umjetnost i obrt i u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu), te je metodično razradio i dosadašnji, vrlo relevantan, kritički saldo. Razumije se, posebnu je pažnju posvetio recentnijim radovima, slikama što predstavljaju odredeni iskorak iz dosadašnje prakse i daju opusu značenje nepotrošene vitalnosti.
Interpretacija Nikole Albaneža primjerena je i dosljedno provedena, ispisana racionalnim i stručno ovjerenim govorom, te situira Lončarov opus u povijesno-umjetničku problematiku slikarstva nakon transavangarde i u okružju postmoderne, bez predrasuda naspram mogućnosti obnavljanja i osvježenja tradicije.