Dragi čitatelji!
Uzimajući u ruke ovu knjigu, vi zapravo uzimate priču o društvenom životu umjetnosti između 1909. i 1948. u Zagrebu i u Hrvatskoj i o njegovim važnim protagonistima - galeristima Antunu i Edi Ullrichu. Baveći se njima i njihovim umjetničkim salonima u Ilici 54 i Ilici 40 od 1995. godine do danas, saznala sam brojne detalje koji se tiču dosada posvema zanemarenih okolnosti u kojima umjetnička djela nastaju i počinju živjeti pred očima publike. Pri tome mislim na financijsko potpomaganje mladih umjetnika u europskim metropolama, na pregovaranje oko cijena umjetnina i visine provizije prigodom prodaje, na stvaranje razmjerno jasnih politika izlaganja, na diktiranje poželjnih tema umjetničkih djela, na sagledavanje društvenih grupa kojima su pripadali njihovi kupci itd., itd.
Dakle, dobrodošli u ovu, nadam se, zanimljivo pisanu Gostionicu (k) stotoj slici, kako je Salon Ullrich nazvao proslavljajući prvu godišnjicu njegova postojanja prvi vlasnik Antun! Sve je ovdje na njegov, ali prije svega na moj račun!
Žarka Vujić
U vrijeme kada je 2008. godine prof. dr.sc. Žarka Vujić započela intenzivniji rad na knjizi, u Zagrebu se održavalo nekoliko važnih izložbi. Primjerice, izložba o prvoj generaciji hrvatskih umjetnika školovanih na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, kao i izložba povodom 90. obljetnice Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Međutim, nijedan od autora koji su se bavili tim temama nije spomenuo važnost uloge koju su Salon Ullrich i njegov osnivač Antun Ullrich (1871. - 1937.) imali u umjetničkom životu Zagreba i Hrvatske.
Upravo su se njemu 1910. godine obratili hrvatski umjetnici školovani u Münchenu i Parizu, želeći da im organizira izložbe i prodaje njihova djela u novootvorenom salonu. Ullrich je bio prijatelj Artura Schneidera (1879. - 1946.), osnivača Grafičke zbirke, koji je za svoju zbirku čuvao grafičke listove dobivene od Ullricha. Naime, Ullrich je imao običaj darovati umjetnine kako bi pridonio obogaćivanju fundusa prvih umjetničkih muzeja u Hrvatskoj.
Dok drugima društveni kontekst hrvatske umjetnosti nije bio važan, autorici ove knjige bio je od presudne važnosti. Njezina je namjera bila da ovom knjigom u povijest umjetnosti uključi dvojicu istaknutih galerista, Antuna Ullricha i njegova sina Edu (1897. - 1952.).
U tome su joj pomogli proučavanje književnih izvora te istraživanje bogate arhivske građe pohranjene u Arhivu za likovne umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Građu čine dvije inventarne knjige Salona, dvije knjige s popisima izložbi do 1936. godine, knjiga o prodaji umjetničkih djela u Salonu putem komisijske prodaje te stotine pisama između vlasnika Salona i umjetnika, kritičara i kupaca.