Ekspresionizam se redovito poistovjećuje s "pokretom", ali i sa smjerom koji se razlikuje od ostalih peome što nema jasan program ni stil. Često ga se, s druge strane, identificiralo s onim avangardnim strujanjima s kojima dijeli kako zajedničke povijesne okolnosti tako i samorazumljive tradicionalne različitosti. Od ekspresionizma se pritom uzimalo po potrebi - ono internacionalno ili nacionalno, konstruktivno ili destruktivno, soci-jalističko ili nihilističko. Eseji u ovoj knjizi nužan su kompromis spram na-jere da se pokuša definirati ekspresionizam, napose onaj hrvatski. Pa-radoksalno, od prve zamisli da nema "pravog" ekspresionizma, naime onakvoga kakvog je implicirala predodžba o ekspresionizmu brückeovaca, došlo je do pomaka - ponajprije zahvaljujući inspirativnom tekstu Donalda Edwarda Gordona o ekspresionizmu kao "umjetnosti i ideji" - prema tumačenju ekspresionizma kao umjetnosti identiteta.
Mirela Ramljak Purgar nadahnuto nam iznosi svoju fragmentiranu pri-ču o ekspresionizmu i hrvatskoj modernoj umjetnosti, bez pretenzija prema historiografskoj sveobuhvatnosti. No ta priča dopire do samih korijena modernosti u umjetnosti, pa i u Hrvatskoj, ne samo zbog isticanja internacionalnog jezika modernosti i urbanih sadržaja suvreme-nosti nego i zbog pokretanja gotovo zaboravljenog etosa umjetničkog smisla koji je skoro cijelo dvadeseto stoljeće binarno razapet izmedu Einfühlunga i apstrakcije, intuicije i razuma, ekspresije i konstrukcije, lijepog i ružnog, prikazivanja i koncepta.