U poslijeratnom hrvatskom slikarstvu mjesto Nikole Reisera iz više je razloga i posebno i značajno, unatoč činjenici da on nikada nije nastojao mijenjati povijesne tokove. Ovaj slikar kao da se klonio svake radikalne geste, a ipak kada se odlučivao, njegove odluke nisu bile ni konformističke ni anakronističke. Stoviše, može se slobodno reći kako je Reiser tijekom čitava svog stvaralačkog vijeka njegovao zaseban vid subverzivnosti koji najčešće nije bio prepoznat. Ovoj umjetnosti kao da se nikada nije žurilo da se odmakne od svojih prethodnika, a udio spone koja povezuje prošlo i sadašnje Reiseru su nerijetko radikalniji zagovarači Novoga uzimali za težak grijeh. Kada je pedesetih godina apstrakcija bila ključnim pitanjem, pa i normativnim, Reiser se toga pitanja klonio. On ga je znao, kao rijetko tko, gospodski zaobići bez isprika i bez grižnje savjesti.
Za slikarstvo Nikole Reisera govorilo se kako je mirno, profinjeno, poetizirano, senzualno, suptilno, nostalgično, diskretno..., a za njega da je lirik koji otkriva ljepotu malih stvari. Dakako da je nemoguće ne složiti se s dobrim dijelom svega nabrojanoga. Međutim, sve su te osobine Nikoli Reiseru ipak prije samo sredstvo kojim on ne postiže krajnji cilj. Njegov krajnji cilj nije ni u eksploziji ljepote, ni u poplavi ljupkosti, već negdje bitno drugdje: u finom obliku subverzivnosti kojim se polemički odnosi prema konvencijama. On ne razbija konvencije, već ih postavija kao problem, kao temu. U vrijeme radikalnog i još češće pseudoradikalnog odbacivanja svih konvencija, Reiserova gesta stoga ima osobito značenje: njegovoj individualnosti daje specifičnu težinu.