Slikarstvo Velimira Račkoga prije svega je, želimo li objediniti sve njegove fenomene, slikarstvo karaktera. Karakter je ukupnost bitnih osobina, ono sto je najviše svojstveno, ono što je obilježje, značaj i prava priroda pojave, lica ili predmeta. Prolazeći kroz opus Račkoga karakter je najrječitija riječ, zamjenica nekoliko kartica opisivanja zajedničkog djelovanja likovnih elemenata, bez obzira na to odgovaraju li nam na pitanja što ili kako.
Dakle, Velimir Rački slika slikarsko slikarstvo od karaktera metjea, preko biti zabilježenoga motiva, do svoga osobnoga komentara i interpretacije. Njegovo je slikarstvo neizreciva sinteza svih mogućih fenomena slikarskih struktura, simbioza formalnih elemenata ritma i kompozicije i zajedništvo svih mogućih kontrasta boje, svjetla i tema. Jednakopravno i jednakorječito zatječemo na njegovim slikama zajedničke cjeline od bogatstva struktura, dramaturgije osvjetljenja i materijalnosti motiva. Dojmovi su nebrojeni, od spleta mrlja i valera, lazura ili curaka, preko formi u lepezi od bjeline platna do dubokih tama, pa sve do inspiracije naslikanim mrakom, staklom, tijelom, svjetlošću, kostimom ili licem.