PIŠE: BARBARA VUJANOVIĆ
____________________________________________________
Alujević, Darija. Mila Wod – prva hrvatska kiparica. Petrinja: Matica hrvatska, Ogranak Petrinja, 2022., 589 str.
Autorica ispravlja mnoge pogreške, otkriva nepoznate podatke i nesačuvane radove, i pored ostalog, ističe život i umjetničko djelovanje
Mile Wod kao paradigmatski primjer i okvir za širi kontekst razmatranja afirmacije i emancipacije umjetnice u datom društveno-povijesnom
trenutku, od mogućnosti školovanja do njihove participacije u fenomenima hrvatske likovne umjetnosti prve polovice 20. stoljeća (Hrvatski proljetni salon/Proljetni salon, Klub likovnih umjetnica).
PRIJE TRI GODINE Matica hrvatska u Petrinji objavila je monografiju Mila Wod – prva hrvatska kiparica autorice Darije Alujević, stručne savjetnice Arhiva za likovne umjetnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ova publikacija podnaslovljena O školovanju i djelovanju kiparica i primijenjenih umjetnica u prvim desetljećima 20. stoljeća u Zagrebu temeljena je na autoričinoj doktorskoj disertaciji obranjenoj na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. S obzirom na vremenski odmak od izlaska, prije rekapitulacije doprinosa, vrijedilo bi se osvrnuti na projekte koji se mogu sagledati kao odjeci znanstvenog istraživanja života i rada Mile Wod (1888. – 1968.), prve hrvatske školovane kiparice te njezinih suvremenica. Darija Alujević dugi je niz godina posvećena proučavanju i promoviranju stvaralaštava žena u hrvatskoj modernoj umjetnosti, poput onoga kiparice Renée Vranyczany- Dobrinović (1879. – 1958.). Valorizacija, a često i rekonstrukcija takvih opusa – jer brojni dijelovi biografija umjetnica slabo su poznati ili posve zaboravljeni – rezultirala je važnom izložbom Jedna za sve – sve za jednu: Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940. Projekt je Darija Alujević ostvarila prošle godine u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu s kolegicom Dunjom Nekić, kustosicom iz Muzeja za umjetnost i obrt. Njime su predstavile stvaralaštvo prvih generacija akademski školovanih umjetnica. Među njima istaknuto mjesto imala je, dakako i Mila Wod.
RECEPCIJA RADOVA UMJETNICA, koju je Darija Alujević donijela u monografiji Mile Wod, bila je ukorijenjena u „konzervativne i patrijarhalne stavove, bazirane na razmišljanjima teoretičara s početka 20. stoljeća kod kojih je još uvijek izražen temeljno mizogini stav, koji svoj izvor ima u djelu filozofa Otta Weiningera Spol i karakter. Primjerice, kritičar Vladimir Lunaček pišući o kiparskom djelu Ive Simonović (1891. – 1961.), u kontekstu izložbe Proljetnog salona održane 1916. godine, koristi sintagme „ženska ćud“ ili „ženska slatkoća“. Odabirući takve osvrte autorice su rasvijetlile razloge dosadašnjega prešućivanja uloge hrvatskih umjetnica. Slična sudbina zadesila je i njihove prethodnice i suvremenice koje su djelovale u zagrebačkim muzejima. Njih obrađuje aktualna izložba Historija zaborava – Prve žene zagrebačkih muzeja u Arheološkom muzeju u Zagrebu.
DARIJA ALUJEVIĆ u uvodu monografije pojašnjava zanemarenost kiparica, o kojima se pisalo puno manje nego o njihovim kolegicama slikaricama. Autorica ističe život i umjetničko djelovanje Mile Wod kao paradigmatski primjer i okvir za širi kontekst razmatranja afirmacije i emancipacije u datom društveno- povijesnom trenutku, od mogućnosti školovanja do njihove participacije u fenomenima hrvatske likovne umjetnosti prve polovice 20. stoljeća (Hrvatski proljetni salon/Proljetni salon, Klub likovnih umjetnica).
Posebno je zanimljivo poglavlje u kojem se Alujević bavi kiparicama u sjeni supruga kipara – Helenom Valdec, Ženkom Frangeš i Ružom Klein Meštrović. Na temelju iscrpnog istraživanja arhivske i periodičke građe, privatnih i javnih zbirki, autorica prati životni put i umjetnički razvoj Mile Wod. On se odvijao kroz nekoliko povijesnih i političkih mijena, od Austro-Ugarske Monarhije do SFRJ-a. Pri tome autorica ispravlja mnoge pogreške, otkriva nepoznate podatke i nesačuvane radove. Obrada obimne građe prati školovanje na ženskom odjelu Zemaljske obrtne škole (današnja Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) i na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (današnja Akademija likovnih umjetnosti). Analizira se bračni i umjetnički suživot s kiparom Viktorom Samuelom Bernfestom (1894. – 1978.), rad u sredinama kao što su Zagreb, Pariz, Petrinja i Karlovac te bitni iskoraci kao što je spomenik Stjepanu Radiću. Riječ je o prvom javnom spomeniku ovom političaru i prvom javnom spomeniku u Hrvatskoj kojeg je izradila kiparica. Knjiga sadrži i katalog djela koji broji dvjestotinjak kataloških jedinica popraćenih reprodukcijama.
OCJENA LIKOVNOG DOPRINOSA klasično-realističkom oblikovanju Mile Wod iznimno je precizna. Darija Alujević izdvaja dva najranija djela, Bajaderu i Starca. Sagledava ih kao dva pola kiparstva Mile Wod – „s jedne strane Bajadera, koju karakterizira minuciozna obrada detalja, zaglađenost površine i ‘dovršenost’ i s druge strane glava Starca koju karakteriziraju nemirne površine i impresionistička modelacija“.
Nadalje, Alujević uočava na početku stvaralačkog puta utjecaj dvaju učitelja, Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca. Mili Wod je osobito bila bliska forma reljefa (spomenimo reljefne ukrase u čitaonici Lubynskijeve Sveučilišne knjižnice) u kojoj je pronalazila direktnu poveznicu s antičkom tradicijom. S figurom Portret stare gospođe približila se „zemljaškim“ socijalnim temama. U kontekstu tematskih usmjerenja, Alujević napominje kako je portret „konstanta i jedan od segmenata u kojima je ostvarila doista zavidno umijeće (…) i to u rasponu od portretnih plaketa, bista do spomenika“. Valja pritom apostrofirati portrete djece koji su obilježili njezin kiparski početak i međunarodni uspjeh. Mila Wod ostavila je trag i u pedagoškom radu na Učiteljskoj školi i Kraljevskoj realnoj gimnaziju u Petrinji, te na Četvrtoj nižoj ženskoj gimnaziji u Draškovićevoj ulici u Zagrebu. Bavila se pisanjem publicističkih i literarnih tekstova.
NADALJE, OVA JE KIPARICA imala i značajnu ulogu u uzdizanju primijenjene i sakralne umjetnosti. Okretanje sakralnoj umjetnosti dogodilo se početkom tridesetih godina 20. stoljeća, dok je živjela u Petrinji. Puni će potencijal doseći u karlovačkom periodu, od 1933. do 1938. godine, tijekom kojeg je radila na učiteljskoj školi. Za premještaj na tu instituciju zaslužan je vjerojatno Ivan Meštrović, kojem se obratila za pomoć zbog premale satnice u nastavi. Shvaćajući problem u produkciji crkvene umjetnosti i opreme, načinila je nacrt za osnivanje Katoličke umjetničke radionice u Karlovcu. Sakralnoj umjetnosti posvetila se s punim uvjerenjem kao iskrena vjernica. Godine 1938. godine pristupila je Trećem redu sv. Franje. Od tada se gotovo u cijelosti opredjeljuje za sakralnu umjetnosti i rad za crkve. Usprkos vezama s Alojzijem Stepincem, čiju je posmrtnu masku učinila, ne zaobilaze je užasi Drugoga svjetskog rata. Njezin sin Gjuro Jurica Bernfest tragično je stradao 1945. godine u Jasenovcu.
KNJIGA JE DOBILA nekoliko priznanja – nagradu Zdenka Munk Studijske sekcije ULUPUH-a i Plaketu Grada Petrinje za izniman doprinos u području kulture 2024. godine. Povijesnoumjetnička obrada stvaralaštva Mile Wod idealno je podržana decentnim likovnim oblikovanjem, dizajnom Sanje Bachrach Krištofić. Poticaj bavljenju djelom kiparice proizašao je i iz osobne povezanosti. Djed Darije Alujević bio je kipar Bernfest. Intimna, emotivna potraga za vlastitom, obiteljskom poviješću tijekom više od desetljeća posvećenoga rada, prerasla je u kamen temeljac svakog daljnjeg bavljenja udjelom umjetnica u modernoj hrvatskoj umjetnosti.