Image
Cijena: € 12,00

U SREDIŠTU KRITIKE
IVAN PICELJ
JE LI IVAN PICELJ VIŠE KULTUROLOŠKA NEGO UMJETNIČKA POJAVA HRVATSKE UMJETNOSTI?

PIŠE: VINKO SRHOJ
FOTOGRAFIJE: JURAJ VUGLAČ © Muzej suvremene umjetnosti
__________________________________________________________

Picelj i prijatelji – retrospektivna izložba povodom stogodišnjice rođenja Ivana Picelja (1924. – 2011.), Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 19. 9. 2024. – 2. 2. 2025.

 

Kada otpadne sva pozlata aktualnosti, revolucionarnosti, prikapčanja domaće umjetnosti na internacionalne tokove, prevratničkih umjetničkih pokreta i grupa, ostaje ono što možemo vidjeti na zidovima i u prostoru bez potpornja „ohrabrujućeg“ kunsthistorijskog konteksta – monotonija gradbenih čestica koje ništa ne postižu, ne upućuju, ne nude smjerove, nego leže kao predvidivi dosadni pattern, gole šprance, obrasci i uzorci ponavljanja istog. Nije to ni Dobrovićeva „monotonija“ koju spašava greška u sustavu i pomak u fazi, niti Kniferovo „monotono“ meandriranje koje se kao životni work in progress nastavlja iz slike u sliku i nikada ne proizvodi isti oblik.

 

DA NIJE BILO Ivana Picelja, hajdemo reći Exata 51, grupe koju suosniva i svojim djelom uz nekolicinu drugih daje joj fizionomiju, ne bi bilo ni apstrakci­je u Hrvatskoj. Naravno, takav apodiktični stav nije sasvim točan, jer je apstrakcije na neki način oduvi­jek bilo, od Klekove Pafame iz 1920.-ih, Detonijeve Fantazije oronulog zida iz 1938. godine, ili kolaža Antuna Motike koji se javljaju na samom početku četrdesetih godina. Ne bi bilo jednog njezinog odvoj­ka koji u vrijeme eksperimentalnog ateljea – Exat 51 doista predstavlja novum na umjetničkoj sceni Hrvatske i Jugoslavije. Svakako označava i najak­tualniji priključak na pokrete iz kruga poslijeratnog buđenja jedne druge apstrakcije koja će baš kao i ona u vremenu De Stijlovog (i Bauhausovog) međurat­nog zalaganja za novu racionalnu geometriju, ideale izvjesnosti, harmonije i reda, zasvjedočiti da poslije­raće u umjetnosti kreće u izgradnju modela umjetno­sti povezanog s prirodnim znanostima, provjerljivim matematičkim i fizičkim formulama. Kako bi rekli De Stijlovci pregnuće je to, usred Prvoga svjetskog rata koji se već razmahao u iracionalizmu, razobli­čavanja podvale lirizma, a afirmacije moći razuma uvođenjem reda u neobuzdanu prirodu (i onu čovje­kovu). Umjetnost je trebala postati i društveni feno­men, ne samo individualna bjelokosna kula pa se i nakon okončanja Drugoga svjetskog rata na ruše­vinama poharanog europskog svijeta zazivaju ide­je harmonije koje ne idu bez mira. Lucio Fontana Bijelim manifestom u Buenos Airesu, šireći svoj movi­mento spaziale u Veneciju i Milano, već 1946. godine govori da je nužno povezati umjetnost i znanost kao neku vrstu iluminizma novog doba koje će nadvladati opskurantizam ljudske patnje i stradanja vidljivih u netom završenom ratu. Zajedničko djelovanje umjet­nika, arhitekata, inženjera, konstruktora trebalo je stvoriti umjetnost za novo društvo pa su obnovitelj­ske snage nicale u udruženjima kao što su talijanski MAC ili Exatu bliske francuske grupe Espace. Poto­nja je osnovana iste godine kada i naša grupa, s istim ambicijama promicanja umjetnosti u prirodnom i društvenom okruženju.

KADA NA NAŠU UMJETNIČKU scenu stupa Picelj s exa­tovcima umjetnost koju donose ipak nailazi na otpor jer je ponikla u društvenoj i političkoj situaciji koja je još uvijek dvojila prihvatiti socijalistički realizam ili umjetnost koja se stvarala na Zapadu. Ako su u Narodnom listu odbili objaviti afirmativan osvrt na izložbu Exata iz pera Radoslava Putara, a u Vjesni­ku rado prihvatili onaj Grge Gamulina koji o novoj grupi govori kao o „monstrumu vehementne stvar­nosti koji se nadvio nad našim gradom“, ili Supeka koji je uzima za primjer „prirodne posljedice procesa dehumanizacije buržoaske umjetnosti“, ili onaj for­malni Slavka Goldsteina da slike exatovaca „nisu izazvale nikakav osjećaj, sve je vještina u kombini­ranju platna, boja i linija“, nova je apstrakcija ipak izvojevala pobjedu. Bilo je dakako (kako nas podsjeća Ivica Župan u svojoj knjizi Exat 51 i drug(ov)i) i onih koji su zabijali oštrije čavle u sanduk nove umjetno­sti politički je „diskreditirajući“ poput kritičara Mla­dena Staryja time da ta umjetnost nije „pogodna za čovjeka, koji hoće socijalistički misliti i socijalistič­ki graditi“. Ali ostaje činjenicom da, kako kaže Ivica Župan: „više ništa nije moglo biti isto, hrvatska će se likovnost dijeliti na stanje do i poslije Exata-a 51“, a da apstrakcija, kako zaključuje Jerko Denegri, ni pro­gramski ni teorijski ni jezično do Exata „faktički ne postoji“. Stoji i zamjedba Milana Preloga da je sli­karstvo Exata „ponijelo [je] na svojim leđima kritiku cijelog pokreta. Po njemu se sudilo svima“. Dakako i pojavom grupe „službeno je – iako će se ta praksa još neko vrijeme batrgati – poražena doktrina socrealiz­ma“, kako ističe Ivica Župan.

STOTA GODIŠNJICA ROĐENJa Ivana Picelja, frontme­na Exata 51, ličnosti koja je agilno propagirala svoju i exatovsku umjetnost, s Kristlom, Rašicom i Srne­com i izborila se za prisustvo stranih umjetnika istoga usmjerenja, ali i za drugačiju vizualizaciju umjetno­sti u polju grafičkog oblikovanja plakata, kataloga, prilika je i da promotrimo ono što je i izvan same društvene komodifikacije jednoga pokreta donijela Piceljeva ars poetica. (Tu naravno treba uzeti u obzir i Piceljevo i Kniferovo učešće u Novim tendencijama koje nastavljaju exatovske ideje u vremenu scijen­tifikacije umjetnosti u sedamdesetima.) Oduvijek smatran najradikalnijim među exatovcima, Picelj je slovio kao onaj koji najdalje pomiče granice a svaka­ko je toj izdvojenoj poziciji pridonijelo i to, što s pra­vom navodi autor izložbe Zvonko Maković, da „za razliku od većine drugih slikara (...) stiže do bespred­metnog sadržaja slike bez uobičajene redukcije, zbog čega su djela kojima se predstavio odmah prihvaćena kao prekretnička i povijesna“. Picelj je doista umjet­nik bez prošlosti, njegova oblikotvornost ne slijedi postupnu evoluciju, nego je odmah revolucionarna, to jest djela iako nekada grupirana u razvojne ciklu­se, pojedinačne su invencije u težnji da se ponudi radikalno novo, oblik „na mah“. Nerijetko, kako je to u drugom kontekstu manjkavosti postava napisa­la za izložbu Aleksandra Srneca Jozefina Ćurković, „manjka uzbuđenja i poleta“, jer je Picelj promišljeni cerebralac koji ništa ne prepušta slučaju ni utjecaju sretnog trenutka. Zanimaju ga samo optička percep­cija i matematički ritmovi uz repetitivne pomake u oblicima i bojama, multiplikati i rasteri i tu sve poči­nje i završava. Sjećajući se jedne već davne izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt Pokrenuto oko - talijanska - umjetnost od 1950-ih do 1970-ih, na neki način hommagea i tendencijama koje su došle do izražaja kod naših Exata 51 i Novih tendencija, mogli smo vidjeti umjetnika kao racionalnog tehničara koji poznaje prirodu osjetila, majstora koji sposobnošću stvaranja optičko-kinetičkih iluzija ne stvara tolikom psihološka koliko retinalna čuda. To je umjetnost, kako je kritika tih godina pisala, koja je vrijeme, pro­stor i pokret izvukla iz tehničkog duha, oslobađajući se „barbarskih nagona i potresa koje izazivaju osjeća­ji“. Gotovo sva djela na toj izložbi iskazivala su opse­sivnu želju da se sastavni dijelovi kompozicija dovedu do potpune sinkronije, do uzorka koji istovjetno­šću gradbenih čestica oformljuju dizajnerski pattern industrijske apersonalnosti. Ali pomalo gorak okus dizajnerske šprance i vrtnje u krug programiranosti, proizvelo je ono na što je Victor Vasarely upozora­vao da umnažanje i ponavljanje optičkih elemenata ne bi smjelo proizvoditi monotoniju, nego dinamič­ko obilje i ekspanziju stalnog pobuđivanja kreativnih množenja oblika.

UPRAVO TAKAV „DIZAJNERSKI NAČIN“ slijedi i Ivan Picelj ostavljajući nas hladnim zbog artizanstva koji od op-uzorka radi oklop za maštu, strogu geometri­ju i kontrastnu modulaciju, zarobljavajući kretnju na koju računa. Sjećam se da je na izložbi talijanskih kinetičara bilo i onih koji su poput Davide Borianija, ranog eksperimentatora na polju pokretnih struktura i interaktivnih ambijenata, pokazali mogući izlazak iz opartističke entropije, odnosno način prevladava­nja monotonije uzorka. Borianijeva Magnetska površi­na uvođenjem magnetskih vlačnih sila koje različito konfiguriraju, integriraju i dezintegriraju nakupine željeznih čestica, stvorila je ne samo polje tehnološ­kih (magnetskih) djelovanja, nego i prizor promjenji­vog pejzaža, krajolika koji raste i vene, živo pulsira u ubrzanom ritmu bioloških ciklusa. Njegov primjer pokazao je jedan mogući izlaz iz opartističkog lar­purlara prema uporabi tehnologije koja će proizvo­diti ne samo retinalne senzacije koje se brzo troše i na koncu umaraju i dosađuju, nego staviti u službu novih umjetničkih stvarnosti. Sve ono što nije pošlo za rukom Ivanu Picelju. Jer kada otpadne sva pozlata aktualnosti, revolucionarnosti, prikapčanja domaće umjetnosti na internacionalne tokove, prevratničkih umjetničkih pokreta i grupa, ostaje ono što možemo vidjeti na zidovima i u prostoru bez potpornja „ohra­brujućeg“ kunsthistorijskog konteksta. Tumačeći Piceljev način službena stranica o slikaru i nesvje­sno je prednost pretvorila u manu riječima: „naj­češće je multiplicirao neki geometrijski lik unutar pravilnog rastera plohe, s nekim pomakom u boji ili obliku“. I doista dvaput ponovljena riječ – neki, puno govori o relativnosti geometrijskog oblika i njegova pomicanja i gradacije boje. Teško je te neke oblike i boje i pomake vidjeti više u nekoj drugoj dimenzi­ji njihove posljedične sinergije od puke slagalice i monotone repeticije. Nekako se stvar s monotoni­jom omakla i autoru retrospektive Zvonku Makovi­ću u pokušaju da stvarni nedostatak ritma pretvori u prednost monotone strukture. I u pravu je kada kaže „da mu monoto­ni ritam postaje dominantnim sadr­žajem djela“ ali Piceljevi „monotoni ritmovi“ nemaju transcendirajući potencijal stanja svijesti bez strasti, hajdemo reći slikovnog utrnuća, neke dosegnute nirvane boja, obli­ka i ritma, zapretene energije koja se gasi i nestaje ali je još ima makar u tragovima. Piceljevi multiplikati istih geometrijskih gradbenih česti­ca doista ništa ne postižu, ne upu­ćuju, ne nude smjerove, nego leže kao predvidivi i dosadni pattern, gole šprance, obrasci i uzorci ponavljanja istoga. Nije to ona „monotonija“ Jur­ja Dobrovića koju spašava greška u sustavu, pomak u fazi, ili „monoto­no“ meandriranje jednog oblika Juli­ja Knifera, koji se kao životni work in progress nastavlja iz slike u sliku, ona „strategija ponavljanja koja nalikuje ustrajnoj misli koja se kreće naprijed i natrag“ (Radmila Iva Janković) i nikada ne proizvodi isti oblik.

 

MEHANICISTIČKA VARIRANJA ISTOG UMJETNIKA KOJI ZNA „ŠTO SE NOSI“

NE MOŽE SE REĆI ni da je Picelj stvorio svoj amblemat­ski znak, kao toliki geometričari njegova vremena, jer njegova geometrija pluta bezmjerjem referen­tnih formi drugih autora u vremenu bez zaustavlja­nja u nekom iznađenom piceljevskom motivu. Taj se amblematski oblik mogao nadograditi na Kompozi­ciju XL-1 koja je propala u plošnost i banalnost Kom­pozicije W ili U čast El Lissitzkom da i taj potencijalno zanimljiv spoj geometrijskih tijela nije završio u sim­plifikaciji oblika s autoritetom bedž pločice. Što reći o opartističkim djelima iz 1960-ih i 1970-ih godina nego da i u potencijalnoj vibrantnosti kružnih (Cyc­lophoria, Ouvre programmee) i konkavno-konveksnih oblika (Naaranga, Passage denfer), sve stoji poslaga­no u modularnim česticama koje ne proizvode izo­bličenja i aberacije moduliranog signala, nego se nadaju kao nepomični i nekomunikativni geome­trijski složenac. Iskorak u prostor velikim geometrij­skim oblicima u djelu kao što je Euklidov vrt, na prvi pogled izgleda kao priklon minimalizmu. To i jesu neke vrste geometrijskih struktura koje već postoje, a nisu reducirani mimezis kao u klasičnoj apstrakciji, kubusi kao takvi, serijski oblici, moduli, ali nemaju ono što u minimalizmu plijeni, apstraktno geome­trijsko tijelo koje komunicira svojim dimenzijama s našim tijelom, isprječuje nam se na putu ističući važnost okoline u koju je postavljeno, uzajamnost s publikom. Kao i u slikarskim radovima Picelj i kod prostornih struktura ne nudi ništa više od slagalice koja je u Euklidovskom vrtu dupliciranjem elementa jednostavno banalna. Koncept minimalističkog djela jest tu, ali učinak odbacivanja postamenta i ulaska u prostor nije ponudio minimalistički entitet nego nas je uputio na to da gledamo u Picelja kao informira­nog umjetnika koji zna „što se nosi“ u umjetnosti, pa je rad informativan a ne formativan, epigonski a ne izvoran. U minimalizmu dakako postoji serijalnost, istovrsnost, kontrolirani poredak, dio podređen cjeli­ni, ali slaganje bez razvoja nije zalog uspješnosti ovih „ekonomičnih“ struktura, a Piceljev Euklid upravo je takav – nerazvijen kao i njegovi umjetnički informi­rani složenci. Jest da se Picelj na koncu, od europske geštalt skulpture gdje sačuvani dijelovi grade cjelinu, priklonio onome što zovemo anglosaksonski kon­cept modula, serije i niza dakle repetitivnih dijelova u službi ritmičke slagalice (kao u Euklidovskom vrtu ali i u slikama) gdje dijelovi nemaju zasebna svojstva.

No i taj sasvim legitimni skok nije donio ništa više od pukog zbrajanja dijelova u cjelini. Principi konstrui­ranja i logika elementarnih čestica gradnje postoje, ali izostaje vizualno bogatstvo dok gledamo u golu slagalicu jednostavne repeticije, simetrične i pravil­ne krugove, jednostavni pattern „utkanih“ oblika. Dijagonalno razvijena površina Vojina Bakića kao komparativni materijal na izložbi, pokazuje da ni naj­oskudniji geometrijski lamelirani oblik ne mora rađa­ti monotoniju nego kao u njegovu slučaju dinamičko obilje nepredvidivog zakretanja oblika, geometriju koja poput biologije, grana se i lista prostorom po svojoj unutrašnjoj nužnosti a ne izvanjskoj piceljev­ski unificiranoj šabloni. I već kad smo kod Piceljevih prijatelja na izložbi, ne mogu ne spomenuti da prili­kom posjete izložbi u društvu kolege kritičara obojica nismo na trenutak stali u nadi da pred sobom imamo nešto što nam vraća vjeru u Picelja kadrog iskoračiti iz zamornog vječnog vraćanja, odnosno mehanicistič­kog variranja istog. Ali to je ipak bio netko drugi, jer smo stajali pred malim djelom reflektirajućeg alumi­nija Linee luce Getulia Alvianija kromodinamičkom površinom ogledala u kojemu se „obrću“ ugravirani prstenovi, proizvodeći o gledatelju ovisnu senzornu dinamiku. Picelj je, nema sumnje svoja najambicio­znija rješenja dao u grafičkom oblikovanju, dizajnu i primijenjenoj umjetnosti oblikovanja plakata, opre­me kataloga i časopisa (ponešto zastarjelog letrizma koji nije nadživio vrijeme). Zato je, pridodamo li mu veliki i prevratnički aktivizam i organizacijske spo­sobnosti populariziranja jednog oblika umjetnosti, svjedoči to i njegova opsežna retrospektiva, u cjeli­ni više kulturološka nego umjetnička pojava.



RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026