PIŠE: VINKO SRHOJ
FOTOGRAFIJE: JURAJ VUGLAČ © Muzej suvremene umjetnosti
__________________________________________________________
Picelj i prijatelji – retrospektivna izložba povodom stogodišnjice rođenja Ivana Picelja (1924. – 2011.), Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 19. 9. 2024. – 2. 2. 2025.
Kada otpadne sva pozlata aktualnosti, revolucionarnosti, prikapčanja domaće umjetnosti na internacionalne tokove, prevratničkih umjetničkih pokreta i grupa, ostaje ono što možemo vidjeti na zidovima i u prostoru bez potpornja „ohrabrujućeg“ kunsthistorijskog konteksta – monotonija gradbenih čestica koje ništa ne postižu, ne upućuju, ne nude smjerove, nego leže kao predvidivi dosadni pattern, gole šprance, obrasci i uzorci ponavljanja istog. Nije to ni Dobrovićeva „monotonija“ koju spašava greška u sustavu i pomak u fazi, niti Kniferovo „monotono“ meandriranje koje se kao životni work in progress nastavlja iz slike u sliku i nikada ne proizvodi isti oblik.
DA NIJE BILO Ivana Picelja, hajdemo reći Exata 51, grupe koju suosniva i svojim djelom uz nekolicinu drugih daje joj fizionomiju, ne bi bilo ni apstrakcije u Hrvatskoj. Naravno, takav apodiktični stav nije sasvim točan, jer je apstrakcije na neki način oduvijek bilo, od Klekove Pafame iz 1920.-ih, Detonijeve Fantazije oronulog zida iz 1938. godine, ili kolaža Antuna Motike koji se javljaju na samom početku četrdesetih godina. Ne bi bilo jednog njezinog odvojka koji u vrijeme eksperimentalnog ateljea – Exat 51 doista predstavlja novum na umjetničkoj sceni Hrvatske i Jugoslavije. Svakako označava i najaktualniji priključak na pokrete iz kruga poslijeratnog buđenja jedne druge apstrakcije koja će baš kao i ona u vremenu De Stijlovog (i Bauhausovog) međuratnog zalaganja za novu racionalnu geometriju, ideale izvjesnosti, harmonije i reda, zasvjedočiti da poslijeraće u umjetnosti kreće u izgradnju modela umjetnosti povezanog s prirodnim znanostima, provjerljivim matematičkim i fizičkim formulama. Kako bi rekli De Stijlovci pregnuće je to, usred Prvoga svjetskog rata koji se već razmahao u iracionalizmu, razobličavanja podvale lirizma, a afirmacije moći razuma uvođenjem reda u neobuzdanu prirodu (i onu čovjekovu). Umjetnost je trebala postati i društveni fenomen, ne samo individualna bjelokosna kula pa se i nakon okončanja Drugoga svjetskog rata na ruševinama poharanog europskog svijeta zazivaju ideje harmonije koje ne idu bez mira. Lucio Fontana Bijelim manifestom u Buenos Airesu, šireći svoj movimento spaziale u Veneciju i Milano, već 1946. godine govori da je nužno povezati umjetnost i znanost kao neku vrstu iluminizma novog doba koje će nadvladati opskurantizam ljudske patnje i stradanja vidljivih u netom završenom ratu. Zajedničko djelovanje umjetnika, arhitekata, inženjera, konstruktora trebalo je stvoriti umjetnost za novo društvo pa su obnoviteljske snage nicale u udruženjima kao što su talijanski MAC ili Exatu bliske francuske grupe Espace. Potonja je osnovana iste godine kada i naša grupa, s istim ambicijama promicanja umjetnosti u prirodnom i društvenom okruženju.
KADA NA NAŠU UMJETNIČKU scenu stupa Picelj s exatovcima umjetnost koju donose ipak nailazi na otpor jer je ponikla u društvenoj i političkoj situaciji koja je još uvijek dvojila prihvatiti socijalistički realizam ili umjetnost koja se stvarala na Zapadu. Ako su u Narodnom listu odbili objaviti afirmativan osvrt na izložbu Exata iz pera Radoslava Putara, a u Vjesniku rado prihvatili onaj Grge Gamulina koji o novoj grupi govori kao o „monstrumu vehementne stvarnosti koji se nadvio nad našim gradom“, ili Supeka koji je uzima za primjer „prirodne posljedice procesa dehumanizacije buržoaske umjetnosti“, ili onaj formalni Slavka Goldsteina da slike exatovaca „nisu izazvale nikakav osjećaj, sve je vještina u kombiniranju platna, boja i linija“, nova je apstrakcija ipak izvojevala pobjedu. Bilo je dakako (kako nas podsjeća Ivica Župan u svojoj knjizi Exat 51 i drug(ov)i) i onih koji su zabijali oštrije čavle u sanduk nove umjetnosti politički je „diskreditirajući“ poput kritičara Mladena Staryja time da ta umjetnost nije „pogodna za čovjeka, koji hoće socijalistički misliti i socijalistički graditi“. Ali ostaje činjenicom da, kako kaže Ivica Župan: „više ništa nije moglo biti isto, hrvatska će se likovnost dijeliti na stanje do i poslije Exata-a 51“, a da apstrakcija, kako zaključuje Jerko Denegri, ni programski ni teorijski ni jezično do Exata „faktički ne postoji“. Stoji i zamjedba Milana Preloga da je slikarstvo Exata „ponijelo [je] na svojim leđima kritiku cijelog pokreta. Po njemu se sudilo svima“. Dakako i pojavom grupe „službeno je – iako će se ta praksa još neko vrijeme batrgati – poražena doktrina socrealizma“, kako ističe Ivica Župan.
STOTA GODIŠNJICA ROĐENJa Ivana Picelja, frontmena Exata 51, ličnosti koja je agilno propagirala svoju i exatovsku umjetnost, s Kristlom, Rašicom i Srnecom i izborila se za prisustvo stranih umjetnika istoga usmjerenja, ali i za drugačiju vizualizaciju umjetnosti u polju grafičkog oblikovanja plakata, kataloga, prilika je i da promotrimo ono što je i izvan same društvene komodifikacije jednoga pokreta donijela Piceljeva ars poetica. (Tu naravno treba uzeti u obzir i Piceljevo i Kniferovo učešće u Novim tendencijama koje nastavljaju exatovske ideje u vremenu scijentifikacije umjetnosti u sedamdesetima.) Oduvijek smatran najradikalnijim među exatovcima, Picelj je slovio kao onaj koji najdalje pomiče granice a svakako je toj izdvojenoj poziciji pridonijelo i to, što s pravom navodi autor izložbe Zvonko Maković, da „za razliku od većine drugih slikara (...) stiže do bespredmetnog sadržaja slike bez uobičajene redukcije, zbog čega su djela kojima se predstavio odmah prihvaćena kao prekretnička i povijesna“. Picelj je doista umjetnik bez prošlosti, njegova oblikotvornost ne slijedi postupnu evoluciju, nego je odmah revolucionarna, to jest djela iako nekada grupirana u razvojne cikluse, pojedinačne su invencije u težnji da se ponudi radikalno novo, oblik „na mah“. Nerijetko, kako je to u drugom kontekstu manjkavosti postava napisala za izložbu Aleksandra Srneca Jozefina Ćurković, „manjka uzbuđenja i poleta“, jer je Picelj promišljeni cerebralac koji ništa ne prepušta slučaju ni utjecaju sretnog trenutka. Zanimaju ga samo optička percepcija i matematički ritmovi uz repetitivne pomake u oblicima i bojama, multiplikati i rasteri i tu sve počinje i završava. Sjećajući se jedne već davne izložbe u Muzeju za umjetnost i obrt Pokrenuto oko - talijanska - umjetnost od 1950-ih do 1970-ih, na neki način hommagea i tendencijama koje su došle do izražaja kod naših Exata 51 i Novih tendencija, mogli smo vidjeti umjetnika kao racionalnog tehničara koji poznaje prirodu osjetila, majstora koji sposobnošću stvaranja optičko-kinetičkih iluzija ne stvara tolikom psihološka koliko retinalna čuda. To je umjetnost, kako je kritika tih godina pisala, koja je vrijeme, prostor i pokret izvukla iz tehničkog duha, oslobađajući se „barbarskih nagona i potresa koje izazivaju osjećaji“. Gotovo sva djela na toj izložbi iskazivala su opsesivnu želju da se sastavni dijelovi kompozicija dovedu do potpune sinkronije, do uzorka koji istovjetnošću gradbenih čestica oformljuju dizajnerski pattern industrijske apersonalnosti. Ali pomalo gorak okus dizajnerske šprance i vrtnje u krug programiranosti, proizvelo je ono na što je Victor Vasarely upozoravao da umnažanje i ponavljanje optičkih elemenata ne bi smjelo proizvoditi monotoniju, nego dinamičko obilje i ekspanziju stalnog pobuđivanja kreativnih množenja oblika.
UPRAVO TAKAV „DIZAJNERSKI NAČIN“ slijedi i Ivan Picelj ostavljajući nas hladnim zbog artizanstva koji od op-uzorka radi oklop za maštu, strogu geometriju i kontrastnu modulaciju, zarobljavajući kretnju na koju računa. Sjećam se da je na izložbi talijanskih kinetičara bilo i onih koji su poput Davide Borianija, ranog eksperimentatora na polju pokretnih struktura i interaktivnih ambijenata, pokazali mogući izlazak iz opartističke entropije, odnosno način prevladavanja monotonije uzorka. Borianijeva Magnetska površina uvođenjem magnetskih vlačnih sila koje različito konfiguriraju, integriraju i dezintegriraju nakupine željeznih čestica, stvorila je ne samo polje tehnoloških (magnetskih) djelovanja, nego i prizor promjenjivog pejzaža, krajolika koji raste i vene, živo pulsira u ubrzanom ritmu bioloških ciklusa. Njegov primjer pokazao je jedan mogući izlaz iz opartističkog larpurlara prema uporabi tehnologije koja će proizvoditi ne samo retinalne senzacije koje se brzo troše i na koncu umaraju i dosađuju, nego staviti u službu novih umjetničkih stvarnosti. Sve ono što nije pošlo za rukom Ivanu Picelju. Jer kada otpadne sva pozlata aktualnosti, revolucionarnosti, prikapčanja domaće umjetnosti na internacionalne tokove, prevratničkih umjetničkih pokreta i grupa, ostaje ono što možemo vidjeti na zidovima i u prostoru bez potpornja „ohrabrujućeg“ kunsthistorijskog konteksta. Tumačeći Piceljev način službena stranica o slikaru i nesvjesno je prednost pretvorila u manu riječima: „najčešće je multiplicirao neki geometrijski lik unutar pravilnog rastera plohe, s nekim pomakom u boji ili obliku“. I doista dvaput ponovljena riječ – neki, puno govori o relativnosti geometrijskog oblika i njegova pomicanja i gradacije boje. Teško je te neke oblike i boje i pomake vidjeti više u nekoj drugoj dimenziji njihove posljedične sinergije od puke slagalice i monotone repeticije. Nekako se stvar s monotonijom omakla i autoru retrospektive Zvonku Makoviću u pokušaju da stvarni nedostatak ritma pretvori u prednost monotone strukture. I u pravu je kada kaže „da mu monotoni ritam postaje dominantnim sadržajem djela“ ali Piceljevi „monotoni ritmovi“ nemaju transcendirajući potencijal stanja svijesti bez strasti, hajdemo reći slikovnog utrnuća, neke dosegnute nirvane boja, oblika i ritma, zapretene energije koja se gasi i nestaje ali je još ima makar u tragovima. Piceljevi multiplikati istih geometrijskih gradbenih čestica doista ništa ne postižu, ne upućuju, ne nude smjerove, nego leže kao predvidivi i dosadni pattern, gole šprance, obrasci i uzorci ponavljanja istoga. Nije to ona „monotonija“ Jurja Dobrovića koju spašava greška u sustavu, pomak u fazi, ili „monotono“ meandriranje jednog oblika Julija Knifera, koji se kao životni work in progress nastavlja iz slike u sliku, ona „strategija ponavljanja koja nalikuje ustrajnoj misli koja se kreće naprijed i natrag“ (Radmila Iva Janković) i nikada ne proizvodi isti oblik.
MEHANICISTIČKA VARIRANJA ISTOG UMJETNIKA KOJI ZNA „ŠTO SE NOSI“
NE MOŽE SE REĆI ni da je Picelj stvorio svoj amblematski znak, kao toliki geometričari njegova vremena, jer njegova geometrija pluta bezmjerjem referentnih formi drugih autora u vremenu bez zaustavljanja u nekom iznađenom piceljevskom motivu. Taj se amblematski oblik mogao nadograditi na Kompoziciju XL-1 koja je propala u plošnost i banalnost Kompozicije W ili U čast El Lissitzkom da i taj potencijalno zanimljiv spoj geometrijskih tijela nije završio u simplifikaciji oblika s autoritetom bedž pločice. Što reći o opartističkim djelima iz 1960-ih i 1970-ih godina nego da i u potencijalnoj vibrantnosti kružnih (Cyclophoria, Ouvre programmee) i konkavno-konveksnih oblika (Naaranga, Passage denfer), sve stoji poslagano u modularnim česticama koje ne proizvode izobličenja i aberacije moduliranog signala, nego se nadaju kao nepomični i nekomunikativni geometrijski složenac. Iskorak u prostor velikim geometrijskim oblicima u djelu kao što je Euklidov vrt, na prvi pogled izgleda kao priklon minimalizmu. To i jesu neke vrste geometrijskih struktura koje već postoje, a nisu reducirani mimezis kao u klasičnoj apstrakciji, kubusi kao takvi, serijski oblici, moduli, ali nemaju ono što u minimalizmu plijeni, apstraktno geometrijsko tijelo koje komunicira svojim dimenzijama s našim tijelom, isprječuje nam se na putu ističući važnost okoline u koju je postavljeno, uzajamnost s publikom. Kao i u slikarskim radovima Picelj i kod prostornih struktura ne nudi ništa više od slagalice koja je u Euklidovskom vrtu dupliciranjem elementa jednostavno banalna. Koncept minimalističkog djela jest tu, ali učinak odbacivanja postamenta i ulaska u prostor nije ponudio minimalistički entitet nego nas je uputio na to da gledamo u Picelja kao informiranog umjetnika koji zna „što se nosi“ u umjetnosti, pa je rad informativan a ne formativan, epigonski a ne izvoran. U minimalizmu dakako postoji serijalnost, istovrsnost, kontrolirani poredak, dio podređen cjelini, ali slaganje bez razvoja nije zalog uspješnosti ovih „ekonomičnih“ struktura, a Piceljev Euklid upravo je takav – nerazvijen kao i njegovi umjetnički informirani složenci. Jest da se Picelj na koncu, od europske geštalt skulpture gdje sačuvani dijelovi grade cjelinu, priklonio onome što zovemo anglosaksonski koncept modula, serije i niza dakle repetitivnih dijelova u službi ritmičke slagalice (kao u Euklidovskom vrtu ali i u slikama) gdje dijelovi nemaju zasebna svojstva.
No i taj sasvim legitimni skok nije donio ništa više od pukog zbrajanja dijelova u cjelini. Principi konstruiranja i logika elementarnih čestica gradnje postoje, ali izostaje vizualno bogatstvo dok gledamo u golu slagalicu jednostavne repeticije, simetrične i pravilne krugove, jednostavni pattern „utkanih“ oblika. Dijagonalno razvijena površina Vojina Bakića kao komparativni materijal na izložbi, pokazuje da ni najoskudniji geometrijski lamelirani oblik ne mora rađati monotoniju nego kao u njegovu slučaju dinamičko obilje nepredvidivog zakretanja oblika, geometriju koja poput biologije, grana se i lista prostorom po svojoj unutrašnjoj nužnosti a ne izvanjskoj piceljevski unificiranoj šabloni. I već kad smo kod Piceljevih prijatelja na izložbi, ne mogu ne spomenuti da prilikom posjete izložbi u društvu kolege kritičara obojica nismo na trenutak stali u nadi da pred sobom imamo nešto što nam vraća vjeru u Picelja kadrog iskoračiti iz zamornog vječnog vraćanja, odnosno mehanicističkog variranja istog. Ali to je ipak bio netko drugi, jer smo stajali pred malim djelom reflektirajućeg aluminija Linee luce Getulia Alvianija kromodinamičkom površinom ogledala u kojemu se „obrću“ ugravirani prstenovi, proizvodeći o gledatelju ovisnu senzornu dinamiku. Picelj je, nema sumnje svoja najambicioznija rješenja dao u grafičkom oblikovanju, dizajnu i primijenjenoj umjetnosti oblikovanja plakata, opreme kataloga i časopisa (ponešto zastarjelog letrizma koji nije nadživio vrijeme). Zato je, pridodamo li mu veliki i prevratnički aktivizam i organizacijske sposobnosti populariziranja jednog oblika umjetnosti, svjedoči to i njegova opsežna retrospektiva, u cjelini više kulturološka nego umjetnička pojava.