ŽARKA VUJIĆ
Foto: GORAN BENOVIĆ, SREĆKO BUDEK, fotografije djela: GORAN TOMLJENOVIĆ
Muzej za umjetnost i obrt - Galerija Klovićevi dvori, rujan-listopad 2024.
Ovo ljeto pružila mi se prilika boraviti u Južnom Tirolu, pa i u njegovom lječilišnom središtu Meranu. Između ostalih, odabrala sam ući u jedini talijanski muzej posvećen povijesti i djelovanju žena. Muzej je smješten u potkrovlju i drugom katu zgrade nekadašnjeg ženskog samostana, no odlično je prigrlio tu svoju lokaciju i proširio interpretaciju na prizemlje i vrt. U prostoru za povremene izložbe ponajviše se moglo osjetiti sudioništvo likovnih umjetnica, posebice u izložbi o znamenitoj njemačkoj benediktinki s univerzalnim znanjima Hildegardi von Bingen, a koju su svojim interpretacijama opremile dvije suvremene autorice. Druga je važna muzejska točka bila gradski muzej u Palači Mamming, koji je za posjetitelje uz postav nudio i povremenu izložbu djela likovnih umjetnica koje su djelovale u Meranu u 19. i 20. stoljeću. Kad se iz profesionalnih potreba nedavno zagledalo u web stranicu Nacionalnog pomorskog muzeja u londonskom Greenwichu, moralo se zapaziti i obavijest o izložbeno obrađenoj temi žena spasilaca NRLI-ija, odnosno Royal National Lifeboat Institution-a, a jednako tako se dogodilo i u našem domaćem okolišu u okviru Muzeja susjedstva Trešnjevka gdje se na web stranici zapazio zanimljiv virtualni uradak - K-zona: Fragmenti ženske povijesti Trešnjevke. Da, sve su to znaci nove baštinske realnosti, nastale na pojačanoj senzibilizaciji za žene i njihovo djelovanje u svim područjima društva, a koja, nadamo se, neće u konačni rezultirati zasićenošću publike, moguće i indiferentnošću. Napokon, nadamo se i da će autori koji objavljuju u našim medijima shvatiti da se ovakve teme više ne mogu predstavljati kao potpuno zaboravljene u našoj kulturi.
Na strani toga nastala je i izložba Jedna za sve – sve za jednu u Galeriji Klovićevi dvori kojom su prezentirana dosadašnja istraživanja i saznanja o Klubu likovnih umjetnica, udruge koja je djelovala na našim prostorima od 1927. do 1940. i pripadala onodobnom karakterističnom europskom udruživanju i osnaživanju žena. O Klubu se, premda znatno skromnije, progovorilo i u okviru djelovanja nekadašnje Galerije Ulrich i njene suradnje s kolekcionarom dr.sc. Josipom Kovačićem 1997. godine (tekst u katalogu dr.sc. Dubravka Pejić Čaldarević), no, nakon gotovo tri desetljeća dobili smo veliki izložbeni prikaz recentno dosegnutog znanja o temi, a kojeg je kao dio svoga istraživačkog procesa priredila viša kustosica Muzeja za umjetnost i obrt Dunja Nekić. U koncipiranju izložbe pridružila joj se i dr.sc. Darija Alujević iz Arhiva za likovne umjetnosti HAZU. Obzirom na njihovu veliku osnovu znanstvenih informacija kojima su raspolagale, ali jednako tako i obzirom na uvid u djela pedesetak umjetnica koja se čuvaju razasuta u baštinskim ustanovama kod nas kao i u okolnim zemljama te u većim privatnim zbirkama, nastala je opsežna izložba koja je prostorno zauzela svih jedanaest dvorana I kata Galerije Klovićevi dvori.
Tematske cjeline obuhvatile su sam početak osnivanja Kluba, a koji je zahvaljujući iskustvu pozivu za sudjelovanjem na skupnoj izložbi engleskog Međunarodnog ženskog umjetničkog kluba 1927., inicirala umjetnica, danas bismo napisali, i aktivistica Nasta Rojc (). Stoga je nakon uvida u pravila novog domaćeg Kluba likovnih umjetnica sa zadaćom olakšanja djelovanja i recepcije umjetnica na prostoru zemalja Kraljevine SHS-a, kao i u vrijednu prateću dokumentarnu ostavštinu ARLIKUM-a HAZU i djela – reprezentante ostalih osam slikarica koje valja smatrati prvim redom osnivačica, upravo Rojčevoj posvećena čitava druga izložbena dvorana. I dok su odabrani očekivani radovi svjedočili o spomenutoj umjetničkoj, intelektualnoj, ali i emotivnoj povezanosti s Engleskom i Škotskom i njihovim ljudima (putne bilješke i pejsaži, portret partnerice A. Onslow), iznenađujuće se i svakako pomalo hrabro tu pojavio i portret kralja Aleksandra Karađorđevića, obogaćen interpretativnim tekstom o visokom pokroviteljstvu članica dvora, pa i sam kraljice Marije na izložbama Kluba likovnih umjetnica.
Inače, u ovoj drugoj prostoriji, posjetitelji su mogli potpuno utvrditi izložbeni interpretativni narativ i muzeografske elemente koji će ih pratiti kroz čitavu izložbu. Prvom pripada znanstveni povijesno-umjetnički diskurs i rodno osjetljivi pristup kojim se tumači prostor, vrijeme i sudionice te njihova djela i recepcija koju su polučila u javnosti. Drugom pripadaju zidna kronologija Kluba, dokumentarni materijal u vitrinama, ponajviše korišten u prvom dijelu izložbe, brojni interpretativni tekstovi različitih razina te, naravno, izvorna umjetnička djela visoke kvalitete.
Neke od koncipiranih tema u nastavku izložbe već smo vidjeli korištene, dakako u drugom kontekstu, primjerice na izložbi Donator i donacija: Ususret Muzeju hrvatskih slikarica rođenih u 19. stoljeću 2017. godine u Muzeju grada Zagreba. Mislimo tu prije svega na temu fenomena školovanja umjetnica i profesionalnog djelovanja nakon njega, najčešće određenih društvenim okolnostima koje su ih ograničavale, a koje je ovdje u Galeriji Klovićevi dvori argumentirano čak trima velikim interpretativnim tekstovima, nasuprot izlaganju komornih manjih djela povezanih s temom. Potom slijedi u nekoliko dvorana propitivanje likovnih tema – Gdje je umjetnicama mjesto? - u kojima su se prema mišljenju društva, pa i ponekad onih koji su ih obrazovali i pomagali u recepciji - trebale okušati umjetnice. Mislimo tu na likovno prikazivanje uloge žene kao majke i odgojiteljice djece, jednako tako i na interpretiranje sakralnih tema, tradicijske kulture, mrtvih priroda s cvijećem, dekorativne umjetnosti i likovnog bilježenja stanja prirode u obliku pejsaža. I ovdje su autorice izložbe na prvom mjestu koristile niz iznimno kvalitetnih, antologijskih djela umjetnica, kakva je primjerice slika Majka i dijete Sonje Kovačić – Tajčević - slikarice koja se dodatno obrazovala u Parizu kod A. Lothea i o tome zorno svjedoči svojim radovima, kiparska likovna rješenja pojedinih tema iz ruku Ljudmile Wodsedalek, odnosno Mile Wood, magični realizam podcrtan slikom Pralja slovenske članice Mire (Marije) Pregelj, sezanovska Mrtva priroda s jabukama Ane Papp Jerković, snažna Mrtva priroda Elde Piščanec, ekspresionistički slikano Predgrađe Mire (Klobučar) Ehrlich itd., itd.
No, ovdje je proradilo i muzeološko oko, a koje bi uvijek trebalo djelovati kao zastupnik posjetitelja, i primijetilo da upravo od pete dvorane u kojoj se govori o sakralnim temama i onima iz narodne kulture započinje i vidljiv problem s množinom umjetnina i njihovim postupnim gušćim izlaganjem na svim raspoloživim zidovima, dakako uz korištenje interpretacijskih tekstova. Doduše, mala stanka pojavljuje se u dokumentarno orijentiranoj osmoj prostoriji, posvećenoj suradnji Kluba s ostalim ženskim likovnim udrugama, a gdje se našu javnost podsjetilo i na doista važna inozemna gostovanja, posebno ono njemačke umjetnice Kåthe Kollwitz u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1936. godine ili bugarskih umjetnica u Salonu Ede Urlicha 1938. Iza toga, moguće potaknuto i veličinom ili bolje rečeno dubinom samog devetog prostora, dakle doista prema kraju izložbe, pojavila se prevelika množina umjetnina za percipiranje u školovanih gledatelja, a kamo li u onih drugih. Tu su autorice nastojale argumentirati dvije vrlo važne teme vezane uz profesionalni put umjetnica – temu slikanja akta i temu slikanja portreta, posebice psihološkog, a u kojima su umjetnice dosegnule doista vrhunce onodobnog slikarstva na prostoru zemalja u sastavu Kraljevine SHS, iskazujući pri tome i svoja odabrana, a različita stilska uporišta.
Kratkotrajan odmor pružila je prostorija s portretima znamenitih hrvatskih žena, čijem su se slikanju članice Kluba likovnih umjetnica znale posvećivati vezano uz proslave i obljetnice i na taj način davati svoj doprinos vidljivosti i zapamćivanju žena u tadašnjem društvu. Tako nastali portreti Jagode Truhelke, Marije Jurić Zagorke, Antonije Kasowitz Cvijić i Zinke Kunc Milanov poklonjeni su Muzeju grada Zagreba te su se iz njegove zbirke slikarstva uključeni u ovu izložbu kao zanimljiva društvena sekvenca. Istovremeno, pružili su nam (ne znamo jesu li i autorice toga svjesne) mogućnost usporedbe s ranije viđenim primjerima portreta i zapravo otvorili temu oscilacije kvalitete, koja se pojavljivala jednako zastupljena u svih umjetnika i umjetnica, no kritičari bi se u vrijeme djelovanja Kluba posebno usredotočili na onu potonjih. Tema samoreprezentacije umjetnica, argumentirana ponajviše autoportretima i, koliko se sjećamo, tek s jednim u prizoru mjesta likovnog stvaranja (slika U atelijeru Anke Bestall), pojavila se na kraju, opet u množini. Nas, s nešto većim predznanjem, podsjetila je na činjenicu kako je tema vlastita prostora za rad umjetnica, društvenoj povijesti umjetnosti iznimno važna, najvjerojatnije poradi nedostatka većeg broja djela, ostala izložbeno neispričana. No, neizrečen je ostao i sam zaključak izložbe. Kao da se onaj izložbeni snažni sadržajni zamah s početka na kraju stišao, gotovo i izgubio. Je li kao (svjesna) završna misao trebao poslužiti plakat izložbe s mottom Jedna za sve – sve za jednu kraj kojeg su posjetitelji morali proći i pri izlasku, nismo sigurni.
No, vratimo se i dodatnim muzeološkim zapažanjima. Na početku razgledavanja prva nam je misao bila kako bi se izložbi posebno obradovao dr.sc. Antun Bauer, osnivač Arhiva za likovne umjetnosti i onaj koji nastojao s malom ekipom suradnika (žena) prikupiti što je više moguće podataka i o ženama umjetnicama. Naime, upravo je on u rukopisu Redefinicija muzejskog objekta – redefinicija procesa muzealizacije iz 1985. godine dao kritički osvrt na umjetničke galerije i njihove izložbe u Hrvatskoj, a u kojim je ustvrdio kako se tamo reprezentiraju samo remek-djela, a crteži, skice i bilješke te dokumentacija o samim umjetnicima ne. Dakle, upravo smo na ovoj izložbi imali i taj dokumentaristički materijal koji se ticao djelovanja Kluba, izlaganja njegovih članica, ali i ostalih zajedničkih akcija, posebice povezivanja s drugim udrugama i promoviranja žena u drugim područjima kreativnog stvaranja. Jednako se koristilo i brojne interpretativne tekstove – od najvećih tematskih legendi do najmanjih predmetnih i ta je količina teksta dodatno opteretila praćenje izložbe. Naime, teško je prihvatiti da je ovladavanje pojedinim temama uključivalo dvije, u pojedinim slučajevima čak i tri velike interpretativne legende. Prosječni posjetitelj provede koncentrirano i aktivno u samoj izložbi, a to pokazuju brojna istraživanja, ne više od 16 – 20 minuta i on zapravo nema vremena pročitati niti jednostavniju tematsku legendu, a kamo li njih nekoliko. No, informacijski sloj počivao je i na manjim, a ipak opsežnijim biografijama autorica koje su se pojavljivale uz njihov prvo izloženi rad. Njima treba priključiti i interpretativne legende uz odabrana umjetnička djela gdje su doneseni rezultati recentnih istraživanja ili interpretiranja. No, zanimljiva kompozicija Naste Rojc Naše doba, postavljena u fokalnoj točki hodnika (pojavljuje se kao sadržajna sekvenca (Ne)mjesto za umjetnice), opremljena je s dvije velike interpretativne legende koje stoje na suprotnim stranama na zidu i sadržaj im se treba mentalno objediniti u glavama posjetitelja te im je priključen im citat na prozornoj foliji koji svjedoči kako su kolege umjetnici koji su tada djelovali i kao kritičari tumačili ovo djelo. Slični citati pojavljuju se na hodnicima izložbe i dalje, na kraju neuočljivi i bez snažnije interpretativne funkcije.
Inače, obzirom da poznajemo doista oštre i mizogine stavove onodobnih umjetnika i kritičara u odnosu na tadašnja izlagana djela umjetnica, htjeli bismo samo podsjetiti da su ih oni donosili ne samo na osnovi gledanja pojedinačnih djela, nego i na temelju gledanja nizova izloženih djela gdje su se doista mogle nazrijeti i oscilacije kvalitete (uostalom, kao i kod kolega umjetnika), a da se interpretacija na ovoj izložbi temelji na novom konstruiranom opusu od dvjestotinjak kvalitetnih radova trideset i devet umjetnica, okupljenih htijenjem autorica izložbe.
Što se tiče grafičkog oblikovanja tekstova, bijela slova na crvenoj podlozi (a ona je trebala služiti za akcentuiranje tekstualnog sloja izložbe u odnosu na originalne umjetnine na neutralnoj sivoj boji zidova) mogu se čitati, ali zato lakše čitanje i usvajanje sprečavaju blokovi tekstova nastali poravnavanje po objema marginama. Zapravo, jedini način da se posjetiteljima olakša gledanje i doživljavanje na tako velikoj izložbi jest da mu se osigura katalog, a za kojeg znamo da nije smio biti izdan na vrijeme zbog proceduralnih razloga postupka stjecanja doktorata znanosti. Jednako tako nema sumnje da bi percipiranju pomogli ponovljeni posjeti izložbi.
Dakle, iznimno vrijedan istraživački proces i stečeno znanje o jednom važnom društvenom i kulturnom povijesnom likovnom fenomenu zahtijevali su još samo malo muzeološkog promišljanja (barem osvještavanje više od stotinu godina ranije detektiranog problema nazvanog muzejski umor!) kako bismo dobili izložbu koja neće zadovoljiti samo one s velikim predznanjem i motiviranošću za likovne teme, nego i ostale, moguće i brojnije segmente publike.
....