ostalo
Između apriorne podrške i nesmiljenih osuda
Nikola Albaneže
V Činjenica daje Zagreb napokon dobio novoizgrađeni Muzej za neke je dovoljna da kažu: Fantastično! To je svakako bezrezervno euforična, pa stoga i nekritička hvala koja svoj glavni argument nalazi u samoj dugoočekivanoj muzejskoj realizaciji. Naime, valja istaći: prvi put nakon Strossmaverove galerije i Muzeja za umjetnost i obrt (obje su ustanove u građevinama iz 1880.) te Etnografskoga muzeja (u zgradi koja je 1903. bila namijenjena Trgovačkoobrtnom muzeju) izgrađena je u Zagrebu zgrada za muzejsku namjenu, a ne tek adaptacijom prenamijenjena - od palača, samostana, škola, industrijskih objekata, itd. Dakako, u smještanju muzeja u već postojeće građevine nema ničega lošeg - prije osam godina dovršeni Tate Modern u Londonu najbolji je primjer takve mogućnosti - i dilemu ne valja načelno postavljati: novo ili staro (obnovljeno), već bi odluka trebala biti vezana za konkretan slučaj. (Grozno zvuči jedna druga dilema koja se nedavno mogla iščitati iz izjave proslavljenoga sportskog trenera: muzeji - koji, navodno, niču kao gljive poslije kiše - ili sportski objekti! O tome bi se dalo mnogo reći jer lažne dileme - a ova to sigurno jest - zamagljuju pogled, ali nadajmo se da za to neće biti potrebe.) I zato, bez obzira što je moglo biti daje bilo itd., veseli stoje naš grad uspio nakon više od stoljeća započeti i dovršiti projekt posvećen suvremenoj umjetnosti. S druge pak strane, novije muzej od nekih dočekan na nož. Istaknuti su svi propusti, pogreške i problemi koji su generirali konačni zaključak: Tu ništa ne valja! To je kritizerska zajedljivost u kojoj je naša kolektivna, a ne samo individualna frustracija izbila na vidjelo. Eto, istina, opet kaskamo, nismo napravili najbolji muzej na svijetu, propuštena je prilika (da se razumije, to je i moje mišljenje već desetak godina, od trenutka raspisivanja natječaja). Između tih krajnosti pa stoga i isključivosti, oboružani dozom dobronamjerne kritike, valja nam potražiti utemeljene odgovore na opravdana pitanja kako bismo izgradili zdrav odnos prema MSU i njegovu daljnjem djelovanju. Tomu na svoj način može pridonijeti i poziv Damira Sokića: Srušio bih MSU!, pomalo dadaističkog prizvuka koji neodoljivo podsjeća na svojedobni bezuvjetni zahtjev: Dolje s Alpama! (sada već poznati i u njemačkom jeziku prihvaćeni slogan). Kako cirišku izložbu, tako i metaforičku izjavu našeg umjetnika valja shvatiti kao imanentno umjetnički čin kojim kroz katarzu prihvaćamo stvarnost. I nekoliko drugih priloga u ovome broju u svezi je s MSU; tako usporedba s muzejem Brandhorst koji je nedavno otvorio vrata u Miinchenu pruža svakako koristan uvid u recentnu muzejsku arhitekturu, dok je nešto veća pozornost posvećena izložbama održanima u velikim središtima: Londonu, Parizu, Beču; konkretno projektima koji su zanimljivi kako po svojim protagonistima (Matisse, Rodin, Koons, nova imena), tako i po obrađenoj temi (Turnerova nagrada, pop-art, plakati, impresionizam). U nizu redovitih intervjua s našim likovnim umjetnicima, donosimo razgovore s dvojicom doajena vrlo oprečnih životnih puteva. Dok je Bruno Mascarelli lutalac koji je svugdje doma, a boravi u mnogim gradovima, Slavo Striegl je čitava života ostao vezan uz rodni, provincijski grad. Mascarelli je postizao relativno rano uspjehe u domovini i svijetu, Striegl je tek u poznim godinama dočekao širu recepciju (da ne kažem popularnost) - vrijednosti njegova djela su ipak prepoznate. Kao umjetnici puni životna iskustva, skloni pažljivim opservacijama i promišljenim zaključcima, obojica su iznimno zahvalni i zanimljivi sugovornici. Dok će u prikazima brojnih izložaba - kako velikih projekata, tako i onih komornijihčitatelj naći veliki raspon poetika koje čine intrigantnom aktualnu umjetničku scenu; u recenzijama nedavno publiciranih knjiga pratimo teorijsku i povjesničarsku produkciju. Ukratko, količina sadržaja u ovom dvobroju, mišljenja smo, u potpunosti opravdava skoro dvostruko višu cijenu dvobroja koji držite u rukama, a nadamo se da niti redizajn Konture - za koji je zaslužna Ana Zubić - neće proći nezapaženo.