ostalo
PRIVATNO, JAVNO I NAŠE
Koliko god smo, kao društvo u cjelini, prije petnaestak godina potpuno nepripremljeni uletjeli u kapitalizam, s većinom njegovih dobrih i loših strana već smo se imali prigode upoznati. Jedna od dobrih strana svakako je bila pojava tržišne konkurencije: ljudi, ideje, proizvodi, političke opcije, televizijski i kulturni programi ušli su u borbu za naklonost relativno malobrojnih konzumenata potvrđeno niske kupovne moći. I, dok za mjerenje uspjeha proizvoda iz samoposluživanja postoje vrlo transparentni matematički modeli, za uspjeh kulturnih programa kriteriji više nisu tako izvjesni. U kojoj mjeri može biti relevantan kriterij broja posjetitelja neke izložbe i u kojem trenutku numeričko mjerilo kakvoće projekta postaje zamagljeno, primjerice, nedostatkom kvalitete ili okretanjem isključivo tržišno motiviranom populizmu? A, što ćemo tek s konkurencijom; ima li je ili je nema? Na primjer, u suvremenoj umjetnosti? Stručna javnost do danas je već sigurno vrlo dobro upoznata sa Zbirkom suvremene umjetnosti Filip Trade, njenom Godišnjom nagradom (podsjetimo, ove godine dobitnik je Viktor Popović) i filantropskim duhom kojeg vlasnik Zbirke neumorno širi na umjetničkoj sceni. Usprkos ili upravo zbog neumjetničkih motiva, žurnalističkog i estradnog voajerizma koji Zbirku predstavljaju ponajprije kao personalni fenomen (treba znati i od toga profitirati!), a tek potom kao eksces visoke kulture - čak i stručna javnost još nedovoljno osjeća da se ovdje u kulturnom smislu rađa nešto doista značajno, važnije i od pukog zbroja imena na inventarnim karticama i od financijske težine pojedinih radova. Riječ je o tome da se u posljednje vrijeme sve jasnije stručno i koncepcijski profilira jedna privatna kolekcija koja će moći, htjeti i morati konkurirati javnim institucijama suvremene umjetnosti, ponajprije tematski srodnim muzejima u Zagrebu i Rijeci. Premda veličinom i formalnim ulogama u zadovoljavanju kulturnih potreba nacije javne institucije i privatne zbirke ne mogu i ne smiju biti na istoj tržišnoj i programskoj razini, one se moraju intelektualno sučeljavati, kreativno nadopunjavati i, zadnje ali ne i najmanje važno, boriti za naklonost publike. Premda, doduše, ništa ne dolazi samo od sebe, zagrebačkom i riječkom muzeju u toj će utakmici svakako biti lakše i zato u njihov vrlo skori osnaženi utjecaj u području kulture ne bismo trebali sumnjati. Stoga, s ovoga mjesta moralnu podršku upućujemo privatnoj inicijativi i svima onima koji troše vlastiti novac na dobru novu umjetnost.