podvučeno crvenim
ŠTO JE TOURNAI NAMA I ŠTO SMO MI TOURNAIU
Kad mi je povjereno komesarstvo hrvatske sekcije na Međunarodnom trijenalu tapiserije u Tournaiu, bio sam suočen s alternativom da izaberem one autore u čijim bi se djelima očitovao naš specifični dop
JOSIP DEPOLO asa je nazočnost na velikoj međunarodnoj manifestaciji tapiserije potvrdila mjesto Hrvatske u velikoj obitelji europske tapiserije. Tournai je Hrvatskoj jedna od prvih šansi da potvrdi svoju umjetnost na međunarodnom planu. Zastava sa šahovnicom na pročelju Chapelle du College, crkvi u kojoj je predstavljena hrvatska selekcija, prvi se put nakon devetsto godina pojavila kao predznak izvornosti i samostalnosti jedne od najstarijih kultura na tlu Europe. A što mi značimo Tournaiu? Potvrdu o integralnosti europske kulture, dokaz da će u novoj europskoj zajednici svaka zemlja sa svojim specifičnim i prepoznatljivim osobinama postati neodvojivim dijelom složenog dijagrama europske kulture. S podnaslovom Tapiserija i umjetnost tkanja druge Europe, ovaj je međunarodni trijenale u belgijskom gradu Tournai krenuo s ambicijom da se postavi kao protuteža istorodnoj manifestaciji u Lausannei, koja je, kao što je poznato, svojom dugom tradicijom već stekla neosporni autoritet. Dakako, ova protuteža mogla je značiti samo jedno: nadopunu općih teza suvremene tapiserije ili isticanje protuteže. Trijenale u Tournaiu, čini mi se, oslonio se na obadvije alternative. Oznaka druge Europe u prvi je tren i mogla zbuniti, unijeti određene nedoumice o jednoj subvaloriziranoj Europi, dakako, ponajprije kod onih koji su tokom proteklih desetljeća bili opsjednuti kompleksom izdvojenosti od Europe koja ih je zbog svojih sebičnih interesa prepustila boljševizmu. Međutim, ova je druga Europa bila nezaobilazna činjenica koju, eto, treba brisati iz europskog kulturnog programa. Sto prije i što temeljitije. Uvjeren sam da ova šansa pružena drugoj Europi predstavlja u ovom trenutku duboko moralni čin, blizak onome W. Brandta koji je kleknuo pred žrtvama rata. Ali nije tb samo moralni čin rehabilitacije, nego i profesionalni zahtjev za integracijom europske umjetnosti kao pretpostavke njenog političkog zajedništva. Dakako, u ovom složenom programu nove europske kulture ni u kom slučaju nije mogla biti izostavljena i mlada hrvatska država. U ovoj drugoj Europi i njena je šansa da se referencijalnim nitima još čvršće poveže uz zajednicu kojoj i pripada svojom poviješću i kulturom. Prije ili kasnije, to je neizostavni diktat buduće Europe, trebat će kompletirati sliku europske umjetnosti koju su, što i nije tajna, formirali veliki i moćni na imperijalnu sliku i priliku svoju. Nepotrebno je objašnjavati daje ova krnja i nepotpuna slika europske umjetnosti mogla biti samo deformirana i da će se tek doprinosom malih i do sada izostavljanih stvoriti preduvjeti za europski kulturni identitet. Kad mi je povjereno komesarstvo hrvatske sekcije na ovom Međunarodnom trijenalu tapiserije u Tournaiu, bio sam suočen s alternativom da izaberem one autore u čijim bi se djelima očitovao nas specifični doprinos i prepoznatljiva nazočnost u europskoj tapiseriji ili autore koji u ovom trenutku mogu uglavnom potvrditi da nismo u onoj famoznoj retardaciji koja poput migrene muči naše zabrinute trendovske veličine. Biti, dakle, prepoznatljiv i izdvojen u užim nacionalnim okvirima (pa i po cijenu da se s visine gleda na naš tradicionalizam i izolacionizam), ili da se pojavimo trendovski uniformirani u redovima nove avangarde. Možda i ne treba biti dokaz pravilnosti mog izbora činjenica da se većina komesara u Tournaiu opredijelila za prvu varijantu, ali u ovoj slavenskoj poplavi nismo bili nezamjećeni, to je, dakako, moja prva impresija koja nikog ne obavezuje do pojave kritičkih osvrta na ovaj Trijenale. U hrvatsku su selekciju uvršteni ovi izlagači: Lj. Babić, J. Botteri, J. Buić, D. Cvek Jordan, J. Diminić, H. Kujundžić, I. Lacković, I. Lovrenčić, D. Popović, H. Rušec, B. Ružić, Z. Šepat, A. Tomljanović Sokčević, I. Tomljanović, J. Tucan I M. Vejzović. Iz ovog izbora nije teško zaključiti kakav je ustvari koncept mog postava s naglaskom na sudjelovanju slikara tzv. kartonista. Po kojem su kriteriju izabrani upravo oni? Kako su propozicije postavile samo jedan uvjet, tj. da izložena djela budu ručno tkana (čime su, nažalost, otpala ona proizvedena u zabočkoj Regeneraciji, jer bi selekcija bila znatno proširena tapiserijama F. Kulmera, E. Murtića, G. Vrus i ostalih), sve je ostalo prepušteno nacionalnim komesarima. Nažalost, nisam imao mogućnost ponoviti izložbu Tapiserija u Hrvatskoj, održanu g. 1988. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, koja je kritički i sintetički obuhvatila recentnu hrvatsku tapiseriju. U svom sam se izboru prvenstveno oslonio na one slikare-kartoniste i profesionalne tapiseriste koji svojim djelom potvrđuju osobnost i izdvojenost iz općih shema, a ponajprije svoje izvorište i specifičnost ambijenta u kojem djeluju. Održivost ove moje koncepcije može potvrditi samo vrijeme. I, donekle, ocjene vezane uz hrvatsku selekciju.