ostalo
Guerilla Fighter
N C I
EKSKLUZIVNO A C C ALEKSANDRA WAGNER * ito Acgongi živi i radi u New Yorku na East Riveru. U Brooklynu, ispod Manhattan mosta. Iz njegove se sobe čuje i vidi taj most, ali ne kao lijepa čelična apstrakcija koja spaja dvije obale Istočne rijeke, već kao zastrašujuća konstrukcija po kojoj grabi život, s jednog kraja njujorškog kopna na drugo. Na njegovoj ulici nema prolaznika, djece i pasa, nema drveća, a gotovo da nema ni kuca. Acgongi je svoja djela zamišljao i izvodio između dva medija: jednog živog - Ja i moja akcija u prostoru - i drugog instalacijskog - Ti i tvoja akcija u prostoru. U tome je bio dovoljno odličan, osporavan i ustrajan, zločest, mudar i radoznao, da mu je Muzej za primijenjenu umjetnost u Beču odlučio organizirati izložbu. Rođen u Bronxu 1940, Acgongi je započeo kao pisac. Likovni prevrat se, po njegovim riječima, dogodio onda kad je shvatio da ga fizička svojstva stranice - ispisane ili prazne - i putovanje po marginama, zanimaju više od teksta. Od 1968, kad se ovo otkriće pretvorilo u odluku, Acgongi je izlagao u brojnim njujorškim galerijama, Muzeju moderne umjetnosti, na venecijanskom Biennalu, kasselskoj Documenti...Bečka je izložba otvorena 16. ožujka 1993, i tamo će dočekati veliko otvorenje obnovljenog MAK-a, koje je planirano za početak svibnja. Vito, kako ste se snašli u Beču? Izložba u bečkom Muzeju za primijenjenu umjetnost, moja najnovija instalacija, zasnovana je na ideji direktora muzeja, Petera Noevera. Ja sam prostor želio iskoristiti samo kao početno polazište. Muzej je djelo trebao definirati na neki način, ali bi djelo bilo neovisno o Muzeju kao izložbenom prostoru, i moglo bi se premjestiti drugamo. Bilo bi mobilno. No, ispalo je drugačije. Centralni izložbeni prostor tako je posebanisprva sam imao dojam da je tamo samo zbog svjetlarnika koji dominira - da se nisam uspio emancipirati ni od prostora ni od svjetlosnog izvora koji mi je stalno visio nad glavom. Nisam se mogao odijeliti od potrebe da nešto učinim prema tom zadanom prostoru: o .2 .i pokušao sam ga ponoviti, načiniti mu odraz, i neprestano dolazio do zaključka da samo potvrđujem ono što već postoji. Mora biti, razmišljao sam dalje, da ima načina da se načini subverzija, da se s prostorom polemizira. Krajnji rezultat još uvijek je neka vrsta ponavljanja, ali s obratom, replika izmiče samoj sebi, a time i originalu. Dok prilazite centralnom prostoru, vidite zidove koji prolaze kroz postojeće zidove; elementi realnosti ponovljeni su u novim perspektivama koje se dižu ili spuštaju, svjetlarnik pada a s njim i soba, iz poda se penje nova soba - i stalno tako. U centralnom prostoru su inače dvoja vrata koja vode u pokrajnji prostor; sada jedan izlaz vodi u prostor koji pada, drugi je zatvoren. U pokrajnjem prostoru, koji je u obliku slova U, vidite takozvane oltarne komade u nišama: niz kreveta, grudnjaka za zidove, promjenjivu školjku-sklonište, namještaj napravljen od fluorescentnih cijevi, tako da istodobno svijetli i funkcionira kao namještaj..., i zaokružujući tu putanju dolazite na strop sobe iz koje ste GORE Multi-krevet br. 5, 1991, galvanizirani čelik,, najlon, pleksiglas,svjetla, kablovi, pjena, 1,80 x 2,13 x 6,10 m DOLJE Uzdizanje mrtvih (ili ponovno ustajanje ležećih), 1980, plastične lutke, drvo, emajl i kablovi, 1,83 x 4,57 x 4,57 m krenuli. Taj strop travom, po kojem r do drveta koje izv svjetlarnika i ulaz Ono što sam želi prostor tako da s dizajn izložbe. Sve u centru, definira Kako uopće str prostorima koji i prijed? Imam dojam da je neka vrsta derekon MAK-u koji se ot godina, i koji tek št su muzealci mo poprilično zgrožen se cijeli napor razgrađuju pred n Kako se instala problemima i stra sredine sedamdes znam li uopće mi zadanog, a time prostora. Navikao da mi je prostor da ga svladam, slobodu, možda n njom. Uostalom, slobode darovali, ostvaruje u nekom prostor tu, tu su rminante. Je li možda različit otvoren prostor, postaje krajolik s odate da biste došli re iz nekog ranijeg u onaj stvarni. » jest organizirati izbjegne klasični ;to je konstruirano ve ostalo. ateški pristupiti u definirani unaono što sam učinio trukcije muzeja. U navija već sedam i nije gotov, neki im idejama bili , jer im se činilo da i muke obnove ihovim očima. ijom i njezinim egijama bavim od tih, često se pitam liti bez unaprijed ograniča vajuć eg am se na činjenicu d it, a da je na meni )a mi daju punu bih znao što bih s koliko vam god a se sloboda i dalje prostoru, a čim je i njegove dete), ili lakše, svladati pirodu? Meni je teže s prirodom, jer ono što me doista zanima su urbani prostori i ljudi koji u njima žive. Za mene je teško misliti o prirodi kao o ljudskom prostoru. Ipak, ima nekih djela i izazova koje volim. Prije par godina pozvali su me da načinim instalaciju u Nizozemskoj. To je pouzdano bila potpuna opreka bečkoj izložbi, jer se radilo o projektu koji gotovo da nije imao budžet. Ono što je strašno kada naviknete na budžet za instalacije jest pitanje da li je čovjek u stanju raditi tako da ne misli o budžetu: novac, istina, omogućuje mnoge slobode, ali je i ograničenje. Volio bih biti u stanju raditi kao gerilski borac, iz ničega, ili iz bilo čega, biti u stanju odgovoriti zahtjevima situacije. Bilo kako bilo, u Nizozemskoj je nastalo djelo pod naslovom Osobni Otok koje se sastojalo od dva robota: jednog na obali, uz vodu, dijelom napunjenog zemljom iz koje je raslo drvo. Iz vode je gledao drugi robot, pričvršćen na okrugli disk prekriven travom, koji se oslanjao na obalu. Iz njega je raslo drugo drvo. Taj je robot na disku funkcionirao kao otok koji ste mogli pokretati po želji. Sve ovo opisujem da bih pokazao kako je priroda za mene samoća, dok su zidovi, gradovi, čak i sukobi ljudi, stvar zajednice. Zato je i moja verzija prirode, ako se tako može zvati, bila robotska usamljenost. U svemu o čemu govorite, prostor se ne da zaobići, a time ni arhitektura. Kakav je Vaš odnos prema arhitekturi? Ja prije svega zavidim arhitektima, i ljubomoran sam na ono što oni mogu raditi. Arhitektura ima smisla, dok ga umjetnost nema. Sama činjenica da arhitektura postoji u svakodnevnici, u svijetu koji radi, živi i okreće se, koji je koristi, superiorna je tradicionalnom poimanju umjetnosti prema kojemu se umjetnost gleda s udaljenosti. Za mene je cijela tradicija gledanja s udaljenosti čista ekonomija. Ako je sve što možeš stajati sa strane i gledati, znači da možeš samo čeznuti. Čežnja, kombinirana s galerijskim oznakama: Ne dodiruj! čist je dokaz da predmet tvoje čežnje pripada nekomu, a da taj netko nisi ti. Tvoja je pozicija niža od one koja pripada umjetnosti. Dok sam, početkom sedamdesetih, još uvijek radio na živim djelima, postajalo mi je sve jasnije da to radim na određenom mjestu. Mjesto je postajalo važnije, ili barem jednako važno kao moja aktivnost. Činilo mi se da ima nešto loše u tome što me ljudi vide u * prostoru, što sam ja ta dominantna figura, ta rock-zvijezda. Prva je reakcija na takvo razmišljanje: ne bih smio biti vidljiv, morao bih postati dio zidova, ili poda. Time je i započeo moj interes za arhitekturu. Biste li sve ono što ste rekli o arhitekturi općenito, rekli i o njezinoj današnjoj praksi? Ha, tu smo kod paradoksa. Rekoh da sam ljubomoran na sve što bi arhitekti mogli raditi; puno sam manje ljubomoran na ono što doista rade. Najviše me zanimaju arhitekti koji ne grade, i to oni koji ne grade ne zato što bi ono o čemu razmišljaju bilo neizgradivo, već zato što njihova djela uvijek nastoje povezati određenu teoriju s određenim iskustvom. Najčešće je ta kombinacija ono što se ne da izgraditi, a ne sami projekti. A opet, samo su takve kombinacije doista važne, sve ostalo je ponavljanje. Dok ste govorili o odnosu arhitekture i umjetnosti, spomenuli ste ekonomiju. Čini se da je unatoč početnom paradoksu - a taj je da komplicirane instalacije traže pristojan budžetinstalaciju teze pretvoriti u robu nego slike ili skulpture... Prije instalacija bavio sam se radom na živim djelima. Razlog za to, za cijelu jednu generaciju, bio je da smo željeli proizvoditi aktivnost, a ne objekte. Htjeli smo stvarati procese, a ne stvari koje se kupuju, prodaju i preprodaju. Tada smo još živjeli u iluziji da ćemo promijeniti galerijski sustav i moduse njegova funkcioniranja. Dakako, to se nije dogodilo, između ostalog i zato što smo bili naivni u našim spoznajama o tome od čega se zapravo sastoji misija galerija. Ono što nismo shvaćali jest da možda mi i ne proizvodimo nešto što se prodaje, ali da i dalje proizvodimo dekoraciju za izlog, a time i publicitet. Tako smo funkcionirali kao savršen element galerijskog biznisa, neponovljiva točka u lancu koji je postojao bez nas, izdržavao s nama, a bez nas ne bi i nije iščeznuo. Za mene je instalacija počela kad sam sasvim posumnjao u opravdanost vlastite prisutnosti u svojim djelima. Rekoh već: sve dok sam ja u prostoru, prostor ostaje privatnim prostorom meditacije. On je uvijek ljuštura skrojena po mojoj mjeri, a nipošto polemika s većim svijetom, njegovom društvenom i kulturnom strukturom. Svijet, međutim, nije dijalog dvoje, dvije, ili dvojice, već nešto više od toga. LJJEVO Prilagodljiv zidni grudnjak, 1990 -91, čelik, kablovi, svjetlo, audio, platno promjenjive dimenzije DOLJE Grad u nama, 1993, detalj instalacije; pogled na ulaz u središnju izložbenu dvoranu MAK-a u Beču. Grad u nama , detalj gornjeg dijela instalacije u MAK-u. Oko 1975. počeo sam se pitati nisu li moja djela zastarjela, nisu li ona ostaci šezdesetih, umotana u jezik traženja sebe, kao da je taj ja neki dragulj koji se izgubio. Počeo sam se pitati nije li taj ja moguć samo tako i samo zbog toga što jest ili nije u nekoj vezi s političkom, društvenom, kulturnom praksom koja ga okružuje. Kad jednom to pomislite, morate sići sa scene. Djela više neće biti o meni, ona će biti o tebi, bit ceo gledatelju. Još preciznije, bit će o prostoru koji gledatelj naseljava. Ono što me je natjeralo na takva razmišljanja, bile su vrlo praktične okolnosti. Sredinom sedamdesetih, većina je umjetnika moje generacije imala više izložbi u Evropi nego u Americi. Nevjerojatan komercijalni uspjeh Pop-arta američku je umjetnost načinio globalno uspješnom. Svaka je evropska galerija ili muzej, ako su držali do sebe, morala pokazati pokojeg Amerikanca. Ja tu situaciju nisam mogao prihvatiti kao neutralnu. Upravo obrnuto: morao sam pokazati da sam svjestan da je moja izložba zanimljiva Evropi zato što sam ja američki umjetnik. Ne samo da sam ja američki umjetnik, ja čak predstavljam američku umjetnost, a time, htio ne htio, i interese američkog art-biznisa. Ako je sve to tako, onda je tome bolje pogledati u oči. Moja su djela iz tog razdoblja, ona rađena u Evropi, temeljena na ideji američke invazije Evrope: u evropski prostor useljava se američka ideja. Ne mislim samo na fizički prostor, mislim na kulturni prostor, u kojega se ideje drugog kulturnog podneblja doista useljavaju kao napadi, provokacije, frustracije. Lijepo je, lako ugodno napadati Evropu, ali što Amerikanac govori Amerikancu, o Americi, u Americi? Zločesto pitanje dijelom i zato što ! Američka djela, sam ja povrh svega ili prije svega još i njujorški umjetnik, često su se bavik njujorškim kontekstom, nerijetko kontekstom. No početku veselilo, čak i umjetničkim ono što me je na brzo me je počelo smetati. S jedne strane, u djelima koja sam stvarao nije tenzija o tome da - bila su to djela bilo nikakvih presu ona univerzalna stvorena na odredenom prostoru, 2;a određeni prostor, za određenu pub njezina pamćenje iku i za posebnost S druge straneprikovala su me za prostore institucije. Cim se čovjek odveć navikne na instituciju i njezine prostore, mora se upitati nije li se počeo navikavati i na institucionalno razmišljanje. Mora se upitati: postajem li ja dekorater galerija? Ako mi galerija daje prostor, da ga dekoriram, na tri tjedna, ne služim li joj ja kao kamuflaža? Galerija je, konačno, jedna vrlo fina trgovina koja to ne bi htjela biti, barem ne tako Djela koja sada stvaram Više se ne bave privatnom, već javnom seksualnošću, seksualnošću kao izrazom moći. da se vidi. Iz takvog razmišljanja rada se i novo razmišljanje o djelima. U mome je slučaju to bilo razmišljanje o djelima kao napravama, mehanizmima, mobilnirr] strukturama, koje možda započinju u galeriji, ali iz nje (i to što prije) nastoje izići u neki drugi prostor. Sljedeća [važna etapa bilo je redefiniranje ulogej gledatelja, bez kojega, kako se meni čini, djelo ne bi smjelo niti može postojat}; gledatelja koji ono što je izloženo aktivira svojom prisutnošću. Ipak, neovisno o kontekstu, u Vašim djelima ima stalnih tema. Jedna je svakako seksualnost. U mojim je ranim djelima seksualnost bila fizičko sredstvo za razgovor o odnosima medu ljudima, otjelovljena ljudska interakcija. Istina, seksualnost i erotika zadržale su se kao stalnije teme u mnogim mojim djelima. Međutim, djela koja sada stvaram više se ne bave privatnom, več javnom seksualnošću, seksualnošću kao izrazom modi. Upravo je u toku izložba na kojoj je mojih dvanaest komada koji se zovu Kucni zabavni centri: dvanaest sex-lutaka, šest ženskih i šest muških. Svaka ima niz funkcija, svaka proizvodi seks, zvuk i svjetlost. Ta je proizvodnja regulirana izvana, a gledatelj izbor obavlja pomoću daljinskog upravljača, zapravo (naziva) lutku čije usluge treba. Lutke su na izložbi postavljene tako da imate dojam kako svaku možete ponijeti sa sobom, kao savršen primjerak kućne zabave krajem dvadesetog stoljeća. Ipak, najvažniji projekti na kojima sam radio posljednjih nekoliko godina bili su prijedlozi za javne prostore. Čini mi < se da je prijeko potrebno razmišljati o tome što je današnja vrijednost mjesta i prostora. Ja o tim kategorijama razmišljam unutar tradicije života u pokretu; time i prostor postaje prostorom koji možete ponijeti sa sobom. Ideja o čovjeku-kornjači zapravo vodi ranijem Vašem pitanju o otvorenom prostoru. Možda je otvoren prostor onaj u kojemu je čovjek u pokretu, što ne znači da je u prirodi. Možda je otvoren onaj prostor koji izmiče stabilnosti na koju nas je navikla etablirana kulturna praksa. Ne mislite li, ipak, da je čak i u Vašoj « ideji o interakciji s gledateljem, i s mobilnim konceptima mjesta i prostora, teško izbjeći pravila koja zadaje umjetnik sam? Krenimo opet od MAK-a. Ja sam tamo bio u jedinstvenoj situaciji jer, mada sam mnogo puta radio u muzejima, to je bilo prvi put da se nisam mogao odmaknuti od zadanog. Ne znam je li posrijedi bila težina očuvane monarhije - Beč kao sveti grad - ili nešto drugo, možda samo autoritet tradicije... Mislim da bi idealni gledatelj, kojega na nesreću svaki umjetnik ima na pameti, mogao postati slobodnijim u susretu s mojim djelom. To je svakako moja krajnja namjera i najviši cilj. Idealni, dakle aktivni gledatelj kreće se kroz prostor instalacije znajući istodobno da postoji originalni prostor, ali da postoji i da je realan, i prostor alternative, da jedan prostor ne postoji bez drugoga. Ja prostor želim proširiti, čak i po cijenu zbunjenosti: krajnji bi rezultat trebala biti spremnost na samo-odlučivanje. Gledatelj je taj koji donosi odluku, bira put i stvara pravila, ja samo nudim mogućnosti.