podvučeno crvenim
DIZAJN PROTIV OBLIKOVANJA
FEDA VUKIĆ
Reklo bi se, ako je o jeziku riječ, da bi možda bilo uputno započeti s cjelovitom uporabom hrvatske riječi oblikovanje, potom i u stvarnosti realizirati oblikovne strategije primjerene aktualnom kulturnom i gospodarskom trenutku. aslovno je pitanje, dakako, samo parafraza misli mudrijih od onih koje je u mogućnosti ponuditi autor sljedećih redaka, ali ga izabirem tek da bi ukazalo na neke od brojnih paradoksa vezanih uz oblikovanje uporabnih predmeta i vizualnih komunikacija u hrvatskom danas i ovdje. Možda je preuzetno očekivati konsolidaciju određene profesije u kulturnom prostoru koji je sve više (posebno medijski) podijeljen na mirnodopsku i ratnu zonu, ali je, čini se, najmanje što se može očekivati barem jasnoća na terminološkoj razini. Ako ne zbog drugog razloga, a onda barem zbog nacionalne jezične prepoznatljivosti kojoj se tako intenzivno teži. No, ovdje kao da bi se mogla primijeniti jedna stara izreka koja tvrdi što ne postoji u jeziku ne postoji ni u društvenoj stvarnosti. Drugim riječima, ako već u stalnom opticaju nije neka hrvatska riječ za strani termin design, onda bi logičan zaključak bio da dizajna u hrvatskom kulturnom prostoru zapravo i nema. Možda zvuči preuzetno ili čak pretenciozno, no pogleda li se nekoliko činjenica moguće je steći i sasvim drukčiji dojam. Najjednostavnije rečeno - pojam dizajn, romanskoga porijekla a anglosaksonskog suvremenoga značenja, podrazumijeva, kao jedna od oblikovnih strategija modernog društva, čitav niz djelatnosti, od oblikovanja tekstila i crtanja sve do arhitektonskih projekata. Onako kako se taj pojam najčešće rabi u hrvatskom jeziku, a to će reći da se odnosi na oblikovanje uporabnih predmeta i vizualnih komunikacija, pojam design se u stranim jezicima gotovo nikada ne koristi - nikada, naime, ne stoji sam za sebe nego uz još niz drugih pridjeva, atributa ili glagola koji opisuju neki dio iz bogate palete djelatnosti likovnog, plastičkog i funkcionalnog oblikovanja. Zadržimo se ipak samo na onom području koje nas, kao čimbenike hrvatske kulture, može najviše zanimati. Valja pogledati kake* je u razdoblju nakon 1945. u hrvatsku kulturu ušao pojam dizajn. U sredini koja je tradicionalno, ponajprije zbog dugogodišnjeg djelovanja Obrtne škole, bila naklonjena umjetničkom obrtu, usađen je nakon drugoga rata, skupa s novim društvenim uređenjem, i pojam dizajn, kao funkcionalni i značenjski ekvivalent za industrijski dizajn. Shodno tome je i osnovan odjel za industrijski dizajn na Školi koja je u međuvremenu prevedena pod kompromisno intoniran naziv primijenjene umjetnosti. Analogijom je, prema svemu sudeći, i oblikovanje vizualnih komunikacija, ponajviše plakata, izvedeno iz područja umjetničkog obrta da ti u svakodnevnom jeziku postalo grafičko dizajniranje, i cijela je ta nakalemljena situacija funkcionirala dok je i stari sustav trajao, kolikogod da je gospodarstvo bilo plansko a tržište diktirano. Inozemnih je kredita uvijek bilo dovoljno da se održi barem privid blagostanja. Realnost je danas, međutim, drukčija. Stari se politički sist?m raspao, Hrvatska je netom postala samostalna zemlja s posvema zastarjelim proizvodnim tehnologijama i paraliziranim tržištem, dok je veliki dio kapaciteta i uništen. Preživjela je još samo terminološka zbrka koja u jadnoj gospodarskoj situaciji postaje još problematičnija. Govori se, dakle, o grafičkom dizajnu, ali bez minimalnih pretpostavki za cjelovito funkcioniranje procesa vizualne komunikacije, što izvorni termin u stranim jezicima obvezatno, prema pravilima struke uzusima kulture, podrazumijeva. Govori se i o produkt dizajnu, a da uopće nije jasno komu ili čemu je taj produkt namijenjen, jer, valja priznati, bez formiranog i jakog tržišta (a da se o samosvjesnom kupcu i ne govori) teško može biti riječi o bilo kakvom suvislom dizajnu. Uostalom, dvije najznačajnije i istitucije toga tipa u Hrvatskoj još u nazivlju nose izvedenicu stranog pojma design - Škola primijenjene umjesnosti i dizajna te Interfakultetski studij dizajna. Problem, dakako, nije samo jezični. Ono čega nema kao cjelovite teorije i pragme nije moguće stvoriti ni preuzimanjem stranih termina, dapače, na taj način samo postaje još očitija sva bijeda tuzemne kulturne i gospodarske situacije. Jer, takozvani dizajn, tamo gdje se taj pojam piše u izvornom obliku, nije samo crtanje određenih predmeta ili montiranje grafičkih filmova, nego je riječ o složenom procesu komunikacije između zainteresiranih strana, procesu koji obuhvaća slojevite kulturno-gospodarske odnose. Jer, design s bilo kojim pridjevkom nije nego sofisticirana funkcija određenog društva. A dizajn je samo izvedenica za nuždu iza koje nema ništa osim iluzije blagostanja. Problem je možda i politički, jer se bez odluka takvog tipa neće moći ni zamisliti budućnost hrvatske kulture i gospodarstva, pa tako i takozvanog dizajna. No, dok se nešto ne promijeni, sveudilj će se dizajn povezivati s nečim lijepo izgledajućim, dakle, s estetičkim problemima, pa tako mehanika automobila neće biti dizajnerski problem, ali karoserija svakako da. Slično će tomu neka reklamna kampanja biti rađena da bi lijepo izgledala ili pak da bi zadovoljila neke ekonomske parametre, ali će rijetko kada biti realiziran artikuliran vremenski slijed uporabe pojedinih sredstava promocije. Što činiti? Recepte nije lako dati, jer još uvijek ne postoji precizna dijagnoza. Ipak, reklo bi se, ako je o jeziku riječ, da bi možda bilo uputno započeti s cjelovitom uporabom hrvatske riječi oblikovanje, potom i u stvarnosti realizirati oblikovne strategije primjerene aktualnom kulturnom i gospodarskom trenutku. Nažalost, kako povijest pokazuje, taj je proces uvijek obratan, jer određena ljudska aktivnost najprije treba postojati da bi se potom nazvala nekim imenom.