putopis
Metak koji prolazi kroz (divlju) jabuku
S NASLOVNICE LAV U početku bijaše crtač. Crta je izvirala negdje u susjedstvu nadrealizma. Ali je karakteristični automatizam črčkarija već zarana nagovijestio zamke metodičnosti (Pijetao, 1957). Dva su se pola, dakle, oduvijek prepoznavala i priznavala, tolerirala, bez obzira na povremene purističke zahtjeve vremena. Miroslav Šutej znao ih je energizmom svoje crtačke akcije pitomiti ili, naprotiv, metodičnom sabranošcu krijumčariti crva anarhije i time neprestano dovoditi u pitanje crno-bijele podjele. Taman kad se činilo da je Šutej sjajan praktičar geometrijske apstrakcije i op-art ikonike, on bi odnekud izvukao porod od tmine, svoje crteže erotske imaginacije, svjesno dodirujući granice pornografskog, ne bi li nekako uspostavio nužnu ravnotežu kombinatorike i asocijativnosti, tehnicizma i traga ruke. Ako se pritom mogao i isplaziti jezik nadobudnim konfekcionarima trendova i čuvarima strogo klasificiranih pretinaca, tim bolje. A rizik je smjelih odluka oduvijek bio ugrađen u Šutejevo djelo. Od Bombardiranja očnog živca (1962) njegova optička agresija, koliko god da mijenja rječnik i sintaksu, ne posustaje i ne dopušta gledatelju da sliku doživi kao fotelju za oči. Štoviše, traži od njega sudjelovanje, provodeći Ecovo načelo otvorenog djela u najdoslovnijem smislu. Na sličan način kao što je Šutej podjednako mobilizirao naše osjetilo vida i dodira, tako mobilnim čini sve oko nas. Više nije dovoljna samo iluzija, kretanje i promjena postaju stvarni i mjerljivi. Ali, da ne bi. Povjerenje u samo jedno značenje za Šuteja nikad nije dovoljno. Sumnja je primjerenija tom nježnom nomadu što ne mora obilaziti tuđe postaje kad ima dovoljno i svojih na kojima se može samo reciklira ti u beskonačnost. I, dakako, dvojiti. Umjetnik koji je toliko medijski eksponiran poput Vas zazire od medija. Kako to tumačite? Ako se ne varam, Vaši bi se intervjui u ovih __. _ - _ tridesetak godina pri- NADA sustva na domaćoj i međunarodnoj likovnoj sceni dali izbrojati na prs te jedne rti ke ? Tumačim to jednostavno kao slobodu svog izbora. Svatko ima pravo da svojim vremenom raspolaže kako mu najviše odgovara. Slažem se da privatna i javna osoba ne moraju uvijek ići ruku pod ruku. Dapače, kad je o umjetnicima riječ, nerijetko i oni sami sudjeluju u mistifikaciji barem jedne od tih sfera. Na pamet mi pada dokumentarni film o Vama, čini mi se s početka osamdesetih, koji je gotovo ispreo nekakav tajanstveni veo oko Vas i Vašeg rada. Kako Vi na to gledate? Ja sam u potpunom suglasju kao osoba sam sa sobom, takav kakav jesam, privatno i javno, svako drugo ponašanje bilo bi mi strano. A ako se pak moja prirođena šutljivost smatra Slikocrtež, crtež-kolaž Određena količina I, 1964, tuš/papir, 58 x 50 cm mistifikadjom, Bože moj, što ja tu mogu? Netko se rodi govorljiv, netko šutljiv. I jedno i drugo je ljudski. Film Nenada Puhovskog U potrazi za Šutejom mislim da je dobar film, dobro pogođene atmosfere. Ja sam bez riječi - bez riječi, a drugi oko mene govore - govore, a to govorenje drugih se mog unutarnjeg suglasja jedva dotiče. Ako se smijem igrati psihoanalitičara, Vašu ste plahost i prirođenu šutljivost od najranijih dana krotili hrabrim, eksperimentalnim iskoracima u mediju grafike, pa čak i svojevrsnom agresivnošću, dakako, kad se radi o optičkoj silovitosti. Pomišljam prije svega na Bombardiranje očnog živca, rada koji na neki način okuplja programske silnice Vašeg starta. Osim toga, nije moj ni poziv ni poriv da govorim. Moj djelokrug je vizualno. Olovka, papir i imaginacija, tu sam doma, tu sam hrabar. Tako je bilo i s Bombardiranjem očnog živca. Hrabro, optički silovito i stvarno sam iritirao gledaočevo oko. Gdje se nalazi to djelo? Sliku je kupio The Museum of Modem Art u New Yorku. Premda Vaše početke vezuju najčešće uz opart, i općenito uz geometrijsku apstrakciju, zanimljivo je da zapravo oduvijek kod Vas istodobno teku, odnosno, isprepliću se dva poticaja koja rezultiraju organskim ili geometrijskim formama. Je li to bio svjestan bijeg od klopke samo jednog izraza, ili se radi o spontanom i neizbježnom iskazu krajnosti Vaše naravi? Mislim da za mene sve počinje od stvarnoga. Kada danas gledam crteže iz ciklusa Bombardiranja - da ga tako uvjetno nazovem - u njima ne vidim onovremenu šturu, minimalističku, geometrijsku apstrakciju, iako su neki kritičari sve trpali u iste ladice tog doba. Gospoda Vera Horvat-Pintaric u svome eseju Ikonika i optika Miroslava Šuteja vidjela je akcijske Aparski a - i da nenziju. oji igra lislim, , uvijek Upravo ografije okolišu. grafiku, la vidio tka koji nost, ne se da je še djelo, ka vrst do koje enje u nos ti? :desetih ritičara. arodnoj unst u os jeux tili ideju iktivnog djela. r opi je i izravno granicu ereda u krugu i GORE Slikocrtež, 1989, crtež-kolaž, 170 x 160 cm UJEVO Slikocrtež, 1990, crtež-kolaž ponavlja. Svaki mobilni crtež može se dotjerati u savršeni red, ili pak dovesti u stanje totalnog kaosa. 1968.g. radio sam crteže od stotinjak zglobno vezanih dijelova, s neograničenom mogućnošću kombinacija. Zadnjih godina radio sam crteže discipline i velike, kaotične slikocrteže u koje su bili ugrađeni dijelovi mojih ranijih radova, starih i tridesetak godina. Kako i kada dolazi do zasićenja? Možda zbog nekih vanjskih utjecaja, ili je to nešto što nosim u sebi. Serijnost, ponavljanje, načelo je koje je, čini mi se, temeljno u Vašem radu, čak i kad izgleda da se dokraja predajete plodnom neredu? Često se vračam mjestu odakle sam počeo razvijati neki ciklus. Gledajući neke stare stvari vidim da je zadana tema isto tako mogla krenuti i drugim putem, u obratnom smjeru. Posebno zanimljivim čine mi se upravo Vaša iskliznuća, pokušaj da iscurite iz pretinca u koje Vas kritika komotno smješta. Pomišljam na cikluse poput anti-mode, na erotske fantazmagorije... Kritika? I ona ima svoje faze, svoje generacije, razne škole, velike razlike. I to su ljudi. Meni je moj posao pokretač i utjecište, gdje sve DOUE Crtež iz ciklusa Slike s izložbe, 1984 DESNO Iz serije Erotika, 1975, tuš na papiru, 33 x 48,5 cm počinje i završava. Posao slikara je da se bavi praksom, da slika. Kritičara, da analizira, da objasni. Nekima to sjajno uspijeva i pravi su stvaraoci. A moja povremena zalijetanja, kako kažete, u erotiku, uvijek sam bio tome sklon, na neki način. A i dobra su vježba perom i tušem. Postoji li oštra vremenska podjela Vaših razdoblja crno-bijelog posta i kolorističkih gozbi? O tome sam već nešto rekao. Sve se dosta ispreplice. Ne bih rekao crno-bijeli post, itekako je to znala biti likovna gozba, kao što je i koloristička faza mog rada mogla biti mršava gozba. Sve ovisi o trenutku i nadahnuću. Svatko ima svoje visoke i niske trenutke. Mobilnost - pokret - danas mi se manje čine Vašim ustupkom vremenu, a više kao izraz vašeg iskonskog nemirenja s konačnim izgledom stvari. Nije li i televizijski medij upraiio zbog svoje mogućnosti dinamiziranja slike imao i za Vas posebnu privlačnost? Na televiziji sam radio povremeno, uglavnom iz prijateljstva prema nekim ljudima. 1969.g. smo napravili objekt pozornicu. Radio sam prve kompjutorske špice. Neke stvari možda su koristile mojem radu u ateljeu. Televizija je ipak kolektivni rad, a ja sam individualac. Posljednjih godina izašli ste iz najužih sfera likovnosti u primijenjenu likovnost kao što je televizijska scenografija, dizajn amblema, grbova, političkog plakata, grafičko oblikovanje poštanskih maraka, lkonografski teret, odnosno zahtjev naručitelja, čini se da su ponekad bili preteški, pa se bojim da ti zadaci nisu uvijek urodili najsretnijim rješenjima. Kakva su Vaša iskustva u tome? Kad je riječ o grbu i zastavi, napravio sam preko stotinu grbova i isto toliko zastava. Izabran je ovaj koji jest. Mislim da je u redu. Također mislim da bi ga trebalo dotjerati, pobjegao je nedovršen. Ali i pokraj svega toga u povijesti hrvatske postoje dva grba, onaj prvi od prije mnogo stoljeća i ovaj, grb nezavisnosti i grb oslobođenja. Grb za koji su dali život mnogi i mnogi mladi ljudi. Neka im je vječna hvala i slava. Natječaj i rezultati natječaja za dizajn nove hrr>atske novčanice uzburkali su stručnu javnost. Kako komentirate polemiku koja se razvila oko tog natječaja? Nisam ni s kim polemizirao i ne želim komentirati posao koji još nije završen. Vraća li nam se Sutej uskoro u galerijske dvorane? Uskoro ne, imam neke druge planove. No, Sutej je profesor svejednako prisutan u izložbenim dvoranama. Naime, lako se prepoznaju radovi Vaših studenata ili bivših studenata usred velikih kolektivnih izložbi mladih upravo po specifičnoj zaigranosti, slobodi...Mnogi su od njih puni hvale za svog profesora koji zna poštovati i bodriti njihovu individualnost. Zacijelo su i Vama neka imena posebno draga. Bojim se da ću mnoge u nabrajanju i nehotice ispustiti. Ipak tu su Mirjana Vodopija, Vlasta Žanić, Lidija Šeler, Siniša Majkus, Predrag Spasojević, Dario Bardić, Ivica Malčić, Josip Zanki i mnogi drugi.