ostalo
WAS IST NOVA HRVATSKA KUNST
Piše: SASA PAVKOVIC hrvatski umjetnik skromno njeguje svoju malu umjetnost, ne primjećujući da mu je neizlječivo bolesna ledajući optikom tisućljetnog sna, Slovenija i Hrvatska su rane devedesete dočekale na istim pozicijama: obje države konačno su nezavisne i samostalne. Razlika je u tome što je Hrvatska morala podnijeti veće žrtve negoli njezin sjeverni susjed. Slovenija se jugoslavenske grobnice MONTAZSTROJ oslobodila desetodnevnim blitzkriegom, pri čemu je najveći gubitak za deželu zapravo gubitak svekolikog jugoslavenskog tržišta na kojemu je dominirala svojom uznapredovalom tehnologijom. Hrvatska je za ostvarenje sna položila živote mnogobrojnih svojih građana, a rat se, eto, uvukao i u svoju drugu godinu. Pred aktualnim neizvjesnostima duhovne i svake druge obnove, o tržištu imaju snage i volje razgovarati tek futurološki orijentirani ekonomisti i ministri idealističkog misaonog opredjeljenja. Istina je da su uvjeti u kojima su se mlade države rađale bili drastično različiti, a geografskoj blizini usprkos povijesni je background bio odlučujuća karta u krvavoj Geburt Einer Nation epopeji. Upravo se o tome i radi. Kada su uvjeti različiti, morala bi se primjenjivati i različita taktika. Kako je taktika važna stvar za svaku djelatnost koja počiva na borbeno političkom momentu, ona mora biti inteligentno postavljena. Hrvatska je politika, nažalost, često bila tek puko imitiranje slovenske polit-taktike, pa je ono što je u Sloveniji prolazilo u Hrvatskoj uglavnom stvaralo kontraefekte (primjerice, utrkivanje u proglašavanju nezavisnosti lipnja devedesetprve). No, o tim će velikim potezima ionako suditi tzv. Povijest, a cilj je ovog teksta ipak nešto skromniji - želim, naime, tek propitati što se u burnom periodu promjena, tijekom osamdesetih i ranih devedesetih, zbivalo na posvećenom polju umjetnosti (svi oni koji znaju zašto je politika najveća umjetnost shvaćaju da je moj otklon od govora o politici samo fingiran). Posttitovski period jugoslavenske dezintegracije, s pripadajućom ekonomskom i kulturnom anarchy-fazom, izgleda da su najbolje detektirali i, shodno rezultatima detekcije, iskoristili Novi slovenski umjetnici. Oveća skupina raznorodnih slovenskih kunstlera, objedinjenih u pokret-projektinstituciju nazvanu Neue Slowenische Kunst, već dvanaestak godina brodi po olujnom moru umjetničkih trendova i kao da ne namjerava tek tako prepustiti pozicije novim naraštajima. Uostalom, kraj stoljeća i milenija izuzetna je prilika za nove pompozne spektakle u njihovu prepoznatljivu stilu, a turbulentno dvadeseto stoljeća i dalje je zlatni rudnik inspiracija za daljnje rekapitulacije. Pitanje kako je NSK postala vjerojatno najznačajnija slovenska izvozna korporacija osamdesetih godina spada već u domen mitskih pitanja na koje svaki analitičar kulture koji drži do sebe ima pripravan originalan odgovor. No, i u izmijenjenim političkim uvjetima nanovo kartografirane Evrope devedesetih NSK nastavlja održati interes publike. Oni su, jednostavno rečeno, iskoristili svoju priliku i sada mogu godinama leškariti na kreditima stare slave. Iz hrvatske pozicije ostaje mi samo zapitati se gdje je bila potencijalna Nova hrvatska umjetnost kad je trebalo grabiti pristupnice za ultimativne svjetske koncertne dvorane, galerije i kazališne festivale? Logika grupe koju su za proboj upotrijebili eneskaovci na hrvatskom je kulturnom prostoru, izgleda, shvaćena kao gušenje individualnosti. Ispada da je hrvatski umjetnik individualac par exellence. Najbolji način da hrvatski umjetnik izbori komadić svjetske slave jest taj da pokupi svoje radove u kofer i uputi se u neizvjesnost svjetskih artističkih metropola. Ako propadne, propada kao marginalac iz tamo neke Hrvatske, ako uspije, uspijeva kao umjetnik porijeklom iz države koja nije prstom maknula da mu pruži ikakvu potporu, pa je ionako uspio sam za sebe kao kojekakav apatrid. Netko će reći - pa ni slovenska država nije pružala potporu NSK-umjetnicima. Točno, u početku ih je čak i pokušavala spriječiti u djelovanju. Ali, kada se jednom taj raznovrsni umjetnički život proglasio Novom slovenskom umjetnošću, država je bila razoružana. Napadna umjetnika bio bi napad na sebe samu, samoubojstvo države. Iskoristivši, dakle, prednosti samoimenovanja (koje je, izvedeno na njemačkom jeziku, odmah stvorilo i internacionalni kontekst implicirajući apokrifni povijesni kontekst), eneskaovci su jednostavno matirali državu, a ovoj pak nije preostalo drugo nego da se, kad ih već ne može pobijediti, prikloni umjetnicima i primi ih na mala vrata u svoje skute. Kulminacije te ambivalentne ljubavi bile su reprezentativni i glamurozni Krst pod Triglavom u Cankarjevu domu,i koncerti Laibacha po velikim sportskim dvoranama. Hrvatski umjetnik kao da toliko voli svoju državu da se boji od nje išta tražiti, velikodušno ostavljajući da državni kapital odlazi na važnije stvari kao što su šport (atletsko prvenstvo Evrope se izguralo po cijenu života) inglasba (kolektivna medijska histerija izazvana Eurosongom 90, u boljim evropskim pop krugovima događajem u rangu male seoske priredbe). Uostalom, kad već hrvatski umjetnici ne žele ili ne znaju biti odlučni, lukavi ili barem kolegijalni u borbi za svojih pet minuta internacionalne slave, zašto bi im onda hrvatska država bila na pomoći? Tijekom protekle godine bilo je mnogo kolektivnih nastupa umjetnika koji su željeli dati svoj doprinos skretanju svjetske pažnje na rat u Hrvatskoj. Većina se tih nastupa nije zasnivala ni na kakvom integrativnom principu, bilo je tu povezivanja svega sa svačim, naposljetku ni s čim. Uzmimo da su dobrohotni promatrači tih nastupa diljem zemaljske kugle mogli razumjeti organizacijske nedosljednosti i užurbanosti, ali što su mogli zaključiti nakon što su pogledali ponude nove umjetničke produkcije Hrvatske? Vjerojatno su, uz domoljublje, kao osnovnu idejnu nit te produkcije očitali posvemašnji eklekticizam. I eto nam opet, naravno nesvjesno, veze s NSK: Tri točke kojima IRWINI određuju svoje, ali i djelovanje ostalih grupa su retro princip, potencirani eklekticizam i afirmacija nacionalne umjetnosti. Eklekticizam dakle već imamo, njega nam na umjetan način stvaraju nemušti organizatori-prezentatori, retro princip je ;! >«:.. fflmSBBm SANDRO ĐUKIĆ, Bez naziva, 1990 također evidentan, doduše u nešto drugačijoj varijanti (najpostojaniji retro umjetnici u Hrvatskoj su ljudi iz političke vrhuške, jer ih slijed događaja redovito iznenađuje, pa ga uspijevaju zaista razumijeti isključivo u retrospekciji), ostaje samo pitanje tko da se pobrine za afirmaciju nacionalne umjetnosti? Kako sada stoje stvari, hrvatska nacionalna umjetnost neće nikada steći svjetsku afirmaciju. Državne institucije, koje bi zbog najboljih ekonomskih mogućnosti to možda mogle ostvariti, neće uspjeti, i to iz više razloga: one umjetnike koje bi takve institucije najradije prezentirale kao pravu hrvatsku umjetnost svijet doživljava minornim pojavama (nesretnici Budakova tipa), oni, pak, koje bi svijet mogao štovati ne čine se baš posve podobni da nose visoke lente (Meštrović, Krleža), a oni koji stvaraju suvremenu umjetnost Hrvatske, ozračenu postmodernom sviješću ranih devedesetih, ionako nailaze na veći interes vani nego u domovini, pa kao da i nisu naši (Montažstroj, Imitacija života, S. Dukić). Hrvatski novi umjetnik devedesetih može doći u okrilje nacionalnog prihvaćanja zaobilaznim putem: Hrvatska mu, nažalost, ne može pomoći dok mu je pomoć potrebna, ali, ako mu se posreći svjetski uspjeh, njegova će domovina znati zaslužnom umjetniku dati pažnju koju i zaslužuje (najmanje što mu tada može dopasti jesu znamenite nacionalne institucije tipa MUO ili Umjetnički paviljon, čak i kada je prezentacija neefikasna kao u slučaju Lupina ili, recentan primjer, Mirka Ilica). Ovodobni je hrvatski umjetnik, dakle, u dvostrukoj dobitnoj situaciji: ukoliko je originalan, prodoran, suvremen, anticipator, već će se nekako snaći u svijetu, a onda će ga Hrvatska rado primiti kao svog zaslužnog sina, ukoliko, pak, prihvati igrati na pozadini prihvaćene nacionalne simbolike (pleter, šahovnica, kravata, hrvatski jal s prigodnom frustriranošću), ne mora se bojati da će se boriti s diktatima suvremenosti, medija i aktualnosti - bit će, naime, sretni anakroni umjetnik za neka prošla vremena. Neue Croatische Kunst, dakle, ne postoji i vjerojatno ne može postojati: ukoliko želi biti doista croatische, izmiče joj mogućnost da bude imalo neue, ako je doista neue, nije dovoljno impregnirana croatische sindromom. Kako se nacionalni identitet sasvim lako afirmira i proturanjem košarkaške lopte kroz obruč, hrvatski se umjetnik može posvetiti mirnom obrađivanju svog malog vrta. Dok perfidni NS Kunstleri realagresivno simuliraju uloge državnih umjetnika, hrvatski umjetnik skromno njeguje svoju malu umjetnost, ne primjećujući da mu je neizlječivo bolesna, lahka joj bila crna zemljica.