XV. TRIJENALE HRVATSKOGA KIPARSTVA
TEKST: LEILA TOPIĆ
FOTO: GORAN VRANIĆ, Ljubaznošću Gliptoteke HAZU
Postoji šaljiva anegdota o nevažnosti skulpture u odnosu na slikarstvo, prema kojoj je skulptura ono u što se spotaknemo dok se unatrag odmičemo da bismo bolje pogledali sliku. Na ovom Trijenalu to pravilo vrijedi u izmijenjenom obliku: posjetitelj se spotiče o jednu skulpturu pokušavajući uopće vidjeti drugu, što precizno opisuje izložbu u kojoj je akumulacija zamijenila odluku, a prostor prestao funkcionirati kao izložbeno iskustvo.
_______________________________________________________________________________
POČETKOM VELJAČE zatvara se XV. trijenale hrvatskoga kiparstva, „središnja nacionalna manifestacija posvećena suvremenoj skulpturi“, koje se, zbog obnove Gliptoteke HAZU – ove godine održalo u prostoru zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti kao suorganizatora izložbe. Kao i u prethodnim izdanjima, Trijenale je predstavljeno kao „reprezentativan presjek trogodišnje kiparske produkcije“, manifestacija koja „potvrđuje kontinuitet“, „mapira aktualne tendencije“ i „naznačuje moguće smjerove razvoja“ – skup formulacija koje već desetljećima tvore stabilan, gotovo ritualiziran diskurzivni okvir ove izložbene platforme. U tom je okviru selektirano 73 autora i autorice među više od 247 prijavljenih, čime je uspostavljena poznata ravnoteža između „reprezentativnosti“ i „kvalitete“. Privremeno izmješten iz svojega matičnog prostora, Trijenale je pritom funkcioniralo i kao primjer „institucionalne prilagodbe novim okolnostima“, reafirmirajući „temeljne ciljeve manifestacije“ – „vidljivost suvremenoga kiparstva“, „pluralizam poetika“ i „suživot afirmiranih i mlađih autora“ – ciljeve koji su s vremenom postali samorazumljivi, ali upravo zato i sve teže razlučivi u svojim konkretnim izložbenim posljedicama. U tom se smislu često zaziva i „otvorenost prema interdisciplinarnim, procesualnim i kontekstualnim oblicima kiparskoga mišljenja“ – kako ističe obavijest novinarima – a što je sintagma dovoljno sugestivna da zvuči suvremeno, ali istodobno dovoljno rastezljiva da izbjegne svaku obavezu preciziranja. Ona ostaje neodređena sve dok se ne prevede u konkretne umjetničke postupke, u radove i u njihove stvarne produkcijske i izložbene uvjete – a upravo se taj „prijevod“ na Trijenalu sustavno izbjegava.
MEĐUTIM, PRVI I TEMELJNI problem XV. Trijenala hrvatskoga kiparstva proizlazi iz same strukture izložbe. Naime, broj selektiranih autora i autorica, njih čak 73, upućuje na temeljnu selekcijsku nelagodu: umjesto da se izborom preuzme odgovornost i artikulira jasna pozicija o tome što suvremeno kiparstvo danas jest, selekcija se pretvara u administrativni popis mogućnosti. Trijenale tako, umjesto da oblikuje stav, proizvodi dojam akumulacije. Takva selekcijska širina teško se može opravdati „inkluzivnošću“ ili „demokratičnošću“ – pojmovima koji se u ovom kontekstu koriste više kao alibi nego kao kriterij. Ona prije upućuje na manjak selekcijskog promišljanja, to jest na sustavno izbjegavanje odluke. U tom smislu selektori (Zlatan Vrkljan, akademik i akademski slikar; Nika Radić, akademska kiparica; Loren Živković Kuljiš, akademski kipar; dr. sc. Martina Munivrana, muzejska savjetnica Muzeja suvremene umjetnosti; Tihana Boban, viša kustosica Gliptoteke HAZU) nisu zakazali u stručnosti, nego u hrabrosti, odnosno preuzimanju rizika radikalnije selekcije. Rezultat je izložba koja želi obuhvatiti „sve“, no nažalost gubi oštrinu i fokus jer se mnoštvom radova zamagljuje kriterij, a njihovom količinom pokušava nadomjestiti selekcijska odvažnost. Posljedično, manjak selekcijske kuraže žirija presudno je odredio sve što je uslijedilo.
UMJESTO DA SE IZBOROM preuzme odgovornost i artikulira jasna pozicija o tome što suvremeno kiparstvo danas jest ili barem pokušava biti, izbor radova shvaćen je kao zbrajanje mogućnosti. Time je kustosima unaprijed dodijeljena nemoguća zadaća: od već prevelikog i heterogenog skupa radova trebalo je proizvesti izložbeni smisao na koji, očito je, sam selekcijski odbor nije računao. Iz tog početnog izostanka odluke proizlazi i dublji problem Trijenala: posvemašnje pomanjkanje ideje o tome što bi suvremena skulptura danas trebala problematizirati, testirati ili riskirati. Postoji stara dosjetka prema kojoj je skulptura ono u što se spotaknemo dok se unatrag odmičemo da bismo bolje pogledali sliku. Na ovom Trijenalu to pravilo vrijedi tek neznatno izmijenjeno: posjetitelj se spotiče o jednu skulpturu pokušavajući uopće vidjeti drugu. U odsutnosti problemske osi, diskurzivni aparat Trijenala poseže za već dobro potrošenom formulom „kontekstualnoga kiparskoga mišljenja“. Riječ je o sintagmi koja zvuči dovoljno suvremeno da se ne mora razrađivati, ali i dovoljno neodređeno da pod nju stane gotovo sve. Ona funkcionira kao neutralna zona: prostor u kojem se svaki rad može legitimno zadržati bez potrebe za jasnijim vrednovanjem ili međusobnim odnosom. Posljedica toga jest izostanak prezentacijske hijerarhije. Selekcija ostaje bez unutarnje strukture, a izložba bez argumenta. „Kontekstualno kiparsko mišljenje“ pritom ne označava konkretan odnos prema prostoru, društvu, materijalu ili instituciji, ali ni stvarno promišljanje kiparstva u njegovim suvremenim uvjetima proizvodnje, recepcije i izlaganja. Umjesto da se postavi pitanje što skulptura danas može učiniti, Trijenale se zadovoljava time da pokaže koliko se toga još uvijek može nazvati skulpturom. Iz takve pozicije proizlazi i specifičan karakter izložbe: višak opreza i odsutnost kustoskog stava. Tek u tom svjetlu postaju jasne i prostorne posljedice. Prvi i osnovni postulat kvalitetno postavljene skulpture jest da se ona može obići, sagledati iz više točaka i promišljati u odnosu prema prostoru i tijelu promatrača. Taj preduvjet ovdje sustavno izostaje, kao logičan ishod izložbe koja je od početka odbila odlučiti što joj je važno. U takvom okviru odgovornost za smisao izložbe sustavno se prebacuje s institucije i kustoske koncepcije na samu publiku. Gledatelj se, pritom, susreće s nizom zahtjeva: da povezuje, interpretira, sudjeluje, aktivira se i nadoknađuje ono što izložba nije učinila sama. Taj pomak nije neutralan. On pretpostavlja gledatelja koji ima vrijeme, energiju i strpljenje za stalno „dovršavanje“ izložbe, ali i koji je spreman prihvatiti da su konfuzija i preopterećenje navodna vrijednost suvremene kiparske proizvodnje. Međutim, time se estetsko iskustvo ne produbljuje, nego delegira. Umjesto da izložba strukturira prostor mišljenja, ona ga raspršuje, a gledatelja poziva na snalaženje. Rezultat je rezignirana kapitulacija: publika napušta prostor umorna zbog neprestane potrebe da se smisao proizvodi ondje gdje je izostala kustoska odluka. Još jedan simptom izostanka izložbenog mišljenja očituje se u sustavu legendi, koje ovdje funkcioniraju kao dodatni izvor konfuzije. Umjesto da služe elementarnoj funkciji, da gledatelju pomognu u lociranju, razlikovanju i razumijevanju radova, legende su raspoređene bez jasne prostorne i logičke veze s objektima na koje se odnose, često predaleko ili bez ikakve hijerarhije informacija.
Dodatni je problem njihova neujednačena narav: neke su napisane iz prvog lica kao autorske izjave, druge imaju ton kustoskog objašnjenja, dok je kod trećih posve razvidno da su generirane uz pomoć umjetne inteligencije, bez minimalne intervencije kojom bi se uklonile generativne pogreške ili stilističke devijacije nespojive s hrvatskim jezikom. Time legenda postaje smetnja koja prepušta rad administrativnom rječniku koji ne proizlazi ni iz umjetničke potrebe ni iz kustoske odgovornosti. U takvom sustavu tekst ne produbljuje iskustvo, nego dodatno potvrđuje dojam da je smisao izložbe prebačen na gledatelja kao obveza snalaženja u neuređenom sklopu objekata, pojmova i jezika. Stoga je potrebno izričito imenovati ono što se u postavu događa, a što se često prešućuje iza jezika „otvorenosti“: riječ je o zaglupljivanju gledatelja u Ranciereovu smislu. Ne zato što bi publika bila nedorasla radovima, nego zato što je dovedena u situaciju u kojoj joj se neprestano oduzima mogućnost da misli. Upravo to proizvodi Trijenale: konfuziju koja se pogrešno tumači kao složenost. Od gledatelja se očekuje stalna budnost, stalna interpretacija, stalno „sudjelovanje“, ali bez ikakvih orijentira koji bi mu omogućili da procijeni gdje vrijedi stati, gdje se zadržati, gdje uspostaviti odnos. Zaglupljivanje se ovdje očituje kao iscrpljivanje sposobnosti razlikovanja: sve je jednako važno, pa time ništa nije doista važno; sve je „kontekstualno“, pa ništa ne zahtijeva precizan kontekst.
U ZAKLJUČNOM ČITANJU ovoga Trijenala nužno je još jednom otvoriti pitanje participativne umjetnosti, upravo zato što se ono u postavu pojavljuje kao obećanje koje se sustavno ne ispunjava. Kako je upozorila teoretičarka umjetnosti Claire Bishop, participacija nije tek emancipacijska kategorija, može biti i ideološki okvir koji vrlo lako prelazi u normu: publika mora sudjelovati, mora biti aktivna, mora potvrditi „društvenu relevantnost“ rada vlastitim angažmanom. U tom modelu sudjelovanje prestaje biti izbor, a postaje obveza; estetsko iskustvo zamjenjuje se moralnim imperativom aktivnosti. Bishopova kritika posebno je važna u kontekstu izložbi koje participaciju koriste kao dokaz suvremenosti, ali joj ne osiguravaju stvarne uvjete, prostorne, vremenske ili perceptivne, u kojima bi ona uopće mogla funkcionirati kao smislen čin. Upravo se taj problem uočava u postavu interaktivnog rada Željka Beljana. Smješten u rubni, gotovo zaboravljeni džep izložbenog prostora, uz prozor, iza izložbenih zidova, u prostorni ostatak koji više podsjeća na tehničku nišu nego na mjesto susreta, Beljanov rad ostaje lišen osnovnih uvjeta vlastitog postojanja. To nije marginalna pogreška, nego simptom dubljeg nerazumijevanja participacije kao umjetničkog problema. Budući da se Beljanova praksa u kontinuitetu temelji na igrama pomicanja, kombiniranja i preusmjeravanja objekata, ona ne pretpostavlja apstraktnog „korisnika“, nego konkretne igrače: tijela koja ulaze u prostor, ruke koje posežu, odnosno uloženo vrijeme posjetitelja. Participacija u Beljanovu radu jest ontološka pretpostavka rada, a ne dekorativna glazura kako je predstavljena ovim postavom. Smještanjem izvan glavnih tokova kretanja, daleko od očiju i još dalje od ruku posjetitelja, interakcija se svodi na deklarativnu mogućnost, a ne na stvarni poziv. U Ranciereovu smislu, ne dolazi do emancipiranog gledatelja, nego do prazne simulacije aktivnosti: gledatelj je formalno pozvan da sudjeluje, ali mu je to prostorno i situacijski onemogućeno. Beljanov rad tako ostaje bez svojega raison d'etre jer mu je uskraćen prostor u kojem bi publika uopće mogla postati sudionikom.
NASUPROT TOME, unutar općeg šuma, metodološke razvodnjenosti i akumulacijskog postava, mini-samostalna prezentacija dobitnika nagrade prošlog Trijenala Lorena Živkovića Kuljiša djeluje kao rijedak trenutak jasnoće i koncentracije. Njegovi apstraktni objekti i kompozicije ne oslanjaju se na vanjski kontekst kao zamjenu za iskustvo, niti na participaciju kao moralnu obvezu, nego na unutarnju koherenciju forme i njezinu sposobnost da aktivira imaginaciju gledatelja. Ovdje je gledatelj pozvan da vlastitim tijelom i iskustvom mjeri stabilnost, krhkost ili napetost odnosa koje forma uspostavlja. Upravo ta suzdržanost, odnosno odsutnost naracije, dokumentacije i didaktičkog okvira, omogućuje slobodu imaginacije i vraća povjerenje u skulpturu kao medij koji može misliti samim sobom. U tom svjetlu, Kuljiševa „izložba u izložbi“ nenamjerno razotkriva temeljni problem cjeline. Ona pokazuje da angažman publike ne proizlazi iz gomilanja radova, iz „kontekstualnih“ obećanja ili iz lažne demokratičnosti neselekcije, nego iz precizno postavljenog odnosa između materijala, forme i prostora. Dok veći dio Trijenala proizvodi zamor, zasićenje i zaglupljivanje gledatelja obiljem, Kuljišev rad pokazuje kako izložba može funkcionirati kao smislena cjelina u kojoj svaki element ima razlog postojanja. Upravo zato taj segment djeluje kao neugodan kontrapunkt: zato što jasno pokazuje kako je Trijenale moglo biti artikulirano. Umjesto zaključka, ono se moglo zamisliti kao promišljena izložbena forma u kojoj su selekcija, postav i iskustvo gledatelja međusobno uvjetovani i nužni, a ne tek formalno dovedeni u vezu. Ovako smo dobili apstraktnu smotru svega što se još može nazvati skulpturom ili tek dobro funkcionirajućim gadgetom.
POČETKOM VELJAČE zatvara se XV. trijenale hrvatskoga kiparstva, „središnja nacionalna manifestacija posvećena suvremenoj skulpturi“, koje se, zbog obnove Gliptoteke HAZU – ove godine održalo u prostoru zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti kao suorganizatora izložbe. Kao i u prethodnim izdanjima, Trijenale je predstavljeno kao „reprezentativan presjek trogodišnje kiparske produkcije“, manifestacija koja „potvrđuje kontinuitet“, „mapira aktualne tendencije“ i „naznačuje moguće smjerove razvoja“ – skup formulacija koje već desetljećima tvore stabilan, gotovo ritualiziran diskurzivni okvir ove izložbene platforme. U tom je okviru selektirano 73 autora i autorice među više od 247 prijavljenih, čime je uspostavljena poznata ravnoteža između „reprezentativnosti“ i „kvalitete“. Privremeno izmješten iz svojega matičnog prostora, Trijenale je pritom funkcioniralo i kao primjer „institucionalne prilagodbe novim okolnostima“, reafirmirajući „temeljne ciljeve manifestacije“ – „vidljivost suvremenoga kiparstva“, „pluralizam poetika“ i „suživot afirmiranih i mlađih autora“ – ciljeve koji su s vremenom postali samorazumljivi, ali upravo zato i sve teže razlučivi u svojim konkretnim izložbenim posljedicama. U tom se smislu često zaziva i „otvorenost prema interdisciplinarnim, procesualnim i kontekstualnim oblicima kiparskoga mišljenja“ – kako ističe obavijest novinarima – a što je sintagma dovoljno sugestivna da zvuči suvremeno, ali istodobno dovoljno rastezljiva da izbjegne svaku obavezu preciziranja. Ona ostaje neodređena sve dok se ne prevede u konkretne umjetničke postupke, u radove i u njihove stvarne produkcijske i izložbene uvjete – a upravo se taj „prijevod“ na Trijenalu sustavno izbjegava.
MEĐUTIM, PRVI I TEMELJNI problem XV. Trijenala hrvatskoga kiparstva proizlazi iz same strukture izložbe. Naime, broj selektiranih autora i autorica, njih čak 73, upućuje na temeljnu selekcijsku nelagodu: umjesto da se izborom preuzme odgovornost i artikulira jasna pozicija o tome što suvremeno kiparstvo danas jest, selekcija se pretvara u administrativni popis mogućnosti. Trijenale tako, umjesto da oblikuje stav, proizvodi dojam akumulacije. Takva selekcijska širina teško se može opravdati „inkluzivnošću“ ili „demokratičnošću“ – pojmovima koji se u ovom kontekstu koriste više kao alibi nego kao kriterij. Ona prije upućuje na manjak selekcijskog promišljanja, to jest na sustavno izbjegavanje odluke. U tom smislu selektori (Zlatan Vrkljan, akademik i akademski slikar; Nika Radić, akademska kiparica; Loren Živković Kuljiš, akademski kipar; dr. sc. Martina Munivrana, muzejska savjetnica Muzeja suvremene umjetnosti; Tihana Boban, viša kustosica Gliptoteke HAZU) nisu zakazali u stručnosti, nego u hrabrosti, odnosno preuzimanju rizika radikalnije selekcije. Rezultat je izložba koja želi obuhvatiti „sve“, no nažalost gubi oštrinu i fokus jer se mnoštvom radova zamagljuje kriterij, a njihovom količinom pokušava nadomjestiti selekcijska odvažnost. Posljedično, manjak selekcijske kuraže žirija presudno je odredio sve što je uslijedilo.
UMJESTO DA SE IZBOROM preuzme odgovornost i artikulira jasna pozicija o tome što suvremeno kiparstvo danas jest ili barem pokušava biti, izbor radova shvaćen je kao zbrajanje mogućnosti. Time je kustosima unaprijed dodijeljena nemoguća zadaća: od već prevelikog i heterogenog skupa radova trebalo je proizvesti izložbeni smisao na koji, očito je, sam selekcijski odbor nije računao. Iz tog početnog izostanka odluke proizlazi i dublji problem Trijenala: posvemašnje pomanjkanje ideje o tome što bi suvremena skulptura danas trebala problematizirati, testirati ili riskirati. Postoji stara dosjetka prema kojoj je skulptura ono u što se spotaknemo dok se unatrag odmičemo da bismo bolje pogledali sliku. Na ovom Trijenalu to pravilo vrijedi tek neznatno izmijenjeno: posjetitelj se spotiče o jednu skulpturu pokušavajući uopće vidjeti drugu. U odsutnosti problemske osi, diskurzivni aparat Trijenala poseže za već dobro potrošenom formulom „kontekstualnoga kiparskoga mišljenja“. Riječ je o sintagmi koja zvuči dovoljno suvremeno da se ne mora razrađivati, ali i dovoljno neodređeno da pod nju stane gotovo sve. Ona funkcionira kao neutralna zona: prostor u kojem se svaki rad može legitimno zadržati bez potrebe za jasnijim vrednovanjem ili međusobnim odnosom. Posljedica toga jest izostanak prezentacijske hijerarhije. Selekcija ostaje bez unutarnje strukture, a izložba bez argumenta. „Kontekstualno kiparsko mišljenje“ pritom ne označava konkretan odnos prema prostoru, društvu, materijalu ili instituciji, ali ni stvarno promišljanje kiparstva u njegovim suvremenim uvjetima proizvodnje, recepcije i izlaganja. Umjesto da se postavi pitanje što skulptura danas može učiniti, Trijenale se zadovoljava time da pokaže koliko se toga još uvijek može nazvati skulpturom. Iz takve pozicije proizlazi i specifičan karakter izložbe: višak opreza i odsutnost kustoskog stava. Tek u tom svjetlu postaju jasne i prostorne posljedice. Prvi i osnovni postulat kvalitetno postavljene skulpture jest da se ona može obići, sagledati iz više točaka i promišljati u odnosu prema prostoru i tijelu promatrača. Taj preduvjet ovdje sustavno izostaje, kao logičan ishod izložbe koja je od početka odbila odlučiti što joj je važno. U takvom okviru odgovornost za smisao izložbe sustavno se prebacuje s institucije i kustoske koncepcije na samu publiku. Gledatelj se, pritom, susreće s nizom zahtjeva: da povezuje, interpretira, sudjeluje, aktivira se i nadoknađuje ono što izložba nije učinila sama. Taj pomak nije neutralan. On pretpostavlja gledatelja koji ima vrijeme, energiju i strpljenje za stalno „dovršavanje“ izložbe, ali i koji je spreman prihvatiti da su konfuzija i preopterećenje navodna vrijednost suvremene kiparske proizvodnje. Međutim, time se estetsko iskustvo ne produbljuje, nego delegira. Umjesto da izložba strukturira prostor mišljenja, ona ga raspršuje, a gledatelja poziva na snalaženje. Rezultat je rezignirana kapitulacija: publika napušta prostor umorna zbog neprestane potrebe da se smisao proizvodi ondje gdje je izostala kustoska odluka. Još jedan simptom izostanka izložbenog mišljenja očituje se u sustavu legendi, koje ovdje funkcioniraju kao dodatni izvor konfuzije. Umjesto da služe elementarnoj funkciji, da gledatelju pomognu u lociranju, razlikovanju i razumijevanju radova, legende su raspoređene bez jasne prostorne i logičke veze s objektima na koje se odnose, često predaleko ili bez ikakve hijerarhije informacija.
Dodatni je problem njihova neujednačena narav: neke su napisane iz prvog lica kao autorske izjave, druge imaju ton kustoskog objašnjenja, dok je kod trećih posve razvidno da su generirane uz pomoć umjetne inteligencije, bez minimalne intervencije kojom bi se uklonile generativne pogreške ili stilističke devijacije nespojive s hrvatskim jezikom. Time legenda postaje smetnja koja prepušta rad administrativnom rječniku koji ne proizlazi ni iz umjetničke potrebe ni iz kustoske odgovornosti. U takvom sustavu tekst ne produbljuje iskustvo, nego dodatno potvrđuje dojam da je smisao izložbe prebačen na gledatelja kao obveza snalaženja u neuređenom sklopu objekata, pojmova i jezika. Stoga je potrebno izričito imenovati ono što se u postavu događa, a što se često prešućuje iza jezika „otvorenosti“: riječ je o zaglupljivanju gledatelja u Ranciereovu smislu. Ne zato što bi publika bila nedorasla radovima, nego zato što je dovedena u situaciju u kojoj joj se neprestano oduzima mogućnost da misli. Upravo to proizvodi Trijenale: konfuziju koja se pogrešno tumači kao složenost. Od gledatelja se očekuje stalna budnost, stalna interpretacija, stalno „sudjelovanje“, ali bez ikakvih orijentira koji bi mu omogućili da procijeni gdje vrijedi stati, gdje se zadržati, gdje uspostaviti odnos. Zaglupljivanje se ovdje očituje kao iscrpljivanje sposobnosti razlikovanja: sve je jednako važno, pa time ništa nije doista važno; sve je „kontekstualno“, pa ništa ne zahtijeva precizan kontekst.
U ZAKLJUČNOM ČITANJU ovoga Trijenala nužno je još jednom otvoriti pitanje participativne umjetnosti, upravo zato što se ono u postavu pojavljuje kao obećanje koje se sustavno ne ispunjava. Kako je upozorila teoretičarka umjetnosti Claire Bishop, participacija nije tek emancipacijska kategorija, može biti i ideološki okvir koji vrlo lako prelazi u normu: publika mora sudjelovati, mora biti aktivna, mora potvrditi „društvenu relevantnost“ rada vlastitim angažmanom. U tom modelu sudjelovanje prestaje biti izbor, a postaje obveza; estetsko iskustvo zamjenjuje se moralnim imperativom aktivnosti. Bishopova kritika posebno je važna u kontekstu izložbi koje participaciju koriste kao dokaz suvremenosti, ali joj ne osiguravaju stvarne uvjete, prostorne, vremenske ili perceptivne, u kojima bi ona uopće mogla funkcionirati kao smislen čin. Upravo se taj problem uočava u postavu interaktivnog rada Željka Beljana. Smješten u rubni, gotovo zaboravljeni džep izložbenog prostora, uz prozor, iza izložbenih zidova, u prostorni ostatak koji više podsjeća na tehničku nišu nego na mjesto susreta, Beljanov rad ostaje lišen osnovnih uvjeta vlastitog postojanja. To nije marginalna pogreška, nego simptom dubljeg nerazumijevanja participacije kao umjetničkog problema. Budući da se Beljanova praksa u kontinuitetu temelji na igrama pomicanja, kombiniranja i preusmjeravanja objekata, ona ne pretpostavlja apstraktnog „korisnika“, nego konkretne igrače: tijela koja ulaze u prostor, ruke koje posežu, odnosno uloženo vrijeme posjetitelja. Participacija u Beljanovu radu jest ontološka pretpostavka rada, a ne dekorativna glazura kako je predstavljena ovim postavom. Smještanjem izvan glavnih tokova kretanja, daleko od očiju i još dalje od ruku posjetitelja, interakcija se svodi na deklarativnu mogućnost, a ne na stvarni poziv. U Ranciereovu smislu, ne dolazi do emancipiranog gledatelja, nego do prazne simulacije aktivnosti: gledatelj je formalno pozvan da sudjeluje, ali mu je to prostorno i situacijski onemogućeno. Beljanov rad tako ostaje bez svojega raison d'etre jer mu je uskraćen prostor u kojem bi publika uopće mogla postati sudionikom.
NASUPROT TOME, unutar općeg šuma, metodološke razvodnjenosti i akumulacijskog postava, mini-samostalna prezentacija dobitnika nagrade prošlog Trijenala Lorena Živkovića Kuljiša djeluje kao rijedak trenutak jasnoće i koncentracije. Njegovi apstraktni objekti i kompozicije ne oslanjaju se na vanjski kontekst kao zamjenu za iskustvo, niti na participaciju kao moralnu obvezu, nego na unutarnju koherenciju forme i njezinu sposobnost da aktivira imaginaciju gledatelja. Ovdje je gledatelj pozvan da vlastitim tijelom i iskustvom mjeri stabilnost, krhkost ili napetost odnosa koje forma uspostavlja. Upravo ta suzdržanost, odnosno odsutnost naracije, dokumentacije i didaktičkog okvira, omogućuje slobodu imaginacije i vraća povjerenje u skulpturu kao medij koji može misliti samim sobom. U tom svjetlu, Kuljiševa „izložba u izložbi“ nenamjerno razotkriva temeljni problem cjeline. Ona pokazuje da angažman publike ne proizlazi iz gomilanja radova, iz „kontekstualnih“ obećanja ili iz lažne demokratičnosti neselekcije, nego iz precizno postavljenog odnosa između materijala, forme i prostora. Dok veći dio Trijenala proizvodi zamor, zasićenje i zaglupljivanje gledatelja obiljem, Kuljišev rad pokazuje kako izložba može funkcionirati kao smislena cjelina u kojoj svaki element ima razlog postojanja. Upravo zato taj segment djeluje kao neugodan kontrapunkt: zato što jasno pokazuje kako je Trijenale moglo biti artikulirano. Umjesto zaključka, ono se moglo zamisliti kao promišljena izložbena forma u kojoj su selekcija, postav i iskustvo gledatelja međusobno uvjetovani i nužni, a ne tek formalno dovedeni u vezu. Ovako smo dobili apstraktnu smotru svega što se još može nazvati skulpturom ili tek dobro funkcionirajućim gadgetom.