Image
Cijena: € 12,00

razgovori
VLATKA HORVAT
PRIRUČNIM SREDSTVIMA DO KOLEKTIVNE OTPORNOSTI

RAZGOVARALA: JOZEFINA ĆURKOVIĆ
FOTOGRAFIJE: Ljubaznošću umjetnice
________________________________________________________

Pristigli radovi su bili okidači za dijalog, a ta se dimenzija projekta dodatno proširila intenzivnom komunikacijom s posjetiteljima u Pa­viljonu i, nerijetko, njihovim samoinicijativnim uključivanjem u projekt. Bila sam zatečena golemim entuzijazmom i recepcijom koji su izlož­ba i projekt primili – od struke, od medija i od šire publike. Iz tog je pro­cesa proizašla dirljiva spoznaja da ljudi imaju želju i potrebu sudjelo­vati u nečemu od čega zapravo nemaju nikakve „koristi”, nego je riječ o želji za pripadanjem, o altruizmu, solidarnosti, empatiji i spremnosti da se „uskoči”. Ta je ideja za mene optimistična, osobito u svijetu u kojemu svakodnevno svjedočimo demoralizirajućoj pohlepi, vladavi­ni novca, ratovima, golemim ljudskim žrtvama i nekontroliranoj deva­staciji prirode.

 

MEĐUNARODNO ZAPAŽENO predstav­ljanje na 60. venecijanskom bije­nalu Priručnim sredstvima (engl. By the Means at Hand) Vlatki Horvat donijelo je priznanje i vidljivost. Uglavljen u uličici venecijan­ske četvrti Cannaregio, Hrvatski paviljon predstavio je slojevitu narav projekta koji počiva na raz­mjeni radova, pretežno crteža, slika i kolaža, između autorice i dvjestotinjak umjetnika i umjet­nica u svijetu što se odvijala tije­kom osam mjeseci. U Paviljonu je ona cijelo to vrijeme boravila i radila. Naslanjajući se na krovnu temu Stranci posvuda, projekt je nepretenciozno i jezgrovito pred­stavio življena iskustva umjetnika-migranata, među koje se ubraja i sama Horvat, reflektirajući na pitanja drugosti, izmještenosti, zajedništva i solidarnosti. S Vlatkom Horvat razgovarali smo o okolnostima, izazovima i poukama koje su iz projekta proizašle, a raščlanjujući metodologiju koju je primijenila, osvrnule smo se i na njezinu dvadesetogodišnju praksu, načela rada i umjetničku poziciju.

Krenimo od priručnih sredstava. U engleskom originalu By the Means at Hand služi se simpatičnom igrom riječima, budući da su zaista ruke umjetnika, poznanika, prijatelja… koje prenose radove ključne za realizaciju projekta kako je zamišljen. No, ideja priručnosti značajna je u tvojoj praksi u cjelini. Možeš li ocrtati povijest tendencije ka priručnome koje prolazi neku vrstu transfiguracije u radu?

Ideje priručnosti, svakodnev­noga, osiromašenosti ključne su u mojoj praksi i protežu se kroz različite oblike i medije u kojima djelujem: skulpturi, performan­su, crtežu ili kolažu te različitim hibridnim formama. Ideji „pri­ručnih sredstava“ prilazim iz dva smjera: prvi se odnosi na korište­nje materijala i predmeta koji su nadomak ruke. Taj se pristup često manifestira kroz rad s ostacima ili tragovima prethodnih radova ili radnih procesa, ili pak s materija­lima pronađenim in situ. To nije isključivo metoda koju upotrebljavam, ali vremenom to je nešto što je proizašlo i iz okolnosti u koji­ma se odvijala moja umjetnička praksa. Početkom 2000-ih dobi­vala sam dosta poziva za izlož­be i sudjelovanja na projektima koji nisu uvijek podrazumijevali budžet za produkciju ili transport rada. Te restrikcije potaknule su me na izvrtanje studijskog proce­sa rada naglavce – na site specific, site responsive način rada. Tu se, dakako, radi i o određenom eko­loškom aspektu, kao i onom druš­tveno-političkom prema kojemu rad s „osiromašenim” sredstvima podrazumijeva ideju da se katkad s malo može postići mnogo. Dru­ga se manifestacija priručnosti u mojem radu odnosi na proces uspostave dijaloga s nečim posto­jećim, a kroz postupke amplifici­ranja, ponavljanja, transformacije koje koristim u raznim projektima i o propitivanju zatečenih stanja i odnosa, pronalaženju varijacija i alternativnih verzija te konkretno istraživanju mogućnosti promjene.

Restrikcije, koje ističeš kao jednu od okosnica svojega rada, nisu samo nametnute izvana, nego i samonametnu­te. Jasno određene granice i struktura rada pomaljaju se kao crvena nit koja povezuje tvoj rad u različitim mediji­ma. Budući da podrazumijeva odricanje od kontrole, kako se projekt Priručnim sredstvima otisnuo na tvoju umjetničku poziciju?

U svakome projektu zadajem si okvir ili granice djelovanja. Reci­mo da je projekt jedan sustav u kojem određujem što je dozvo­ljeno, što nije dozvoljeno, što je zadano kao fiksno, što je ostav­ljeno otvoreno. Ne zanimaju me strukture koje su zaključane; u nji­ma uvijek treba biti nekog mane­varskog prostora. U ranim fazama svakog projekta, bavim se upravo pitanjem okvira koji si zadajem: pokušavam proći različite scena­rije unutar verzija tih mojih siste­ma te pronaći neku ravnotežu po pitanju zacrtanih granica, odno­sno sloboda koje su unutar njih „dozvoljene“. Toj koncepcijskoj fazi posvećujem mnogo vremena i truda i propitujem moguće poslje­dice različitih okvirnih odredni­ca. No, svaki sustav naravno uvijek proizvede i iznenađenja i dinamike koje je nemoguće unaprijed pred­vidjeti i s kojima se treba kontinu­irano hvatati u koštac. Taj proces „hvatanja u koštac“ meni postaje ključan i često vidljiv dio samog rada. Koncipiranje projekta Pri­ručnim sredstvima slijedilo je sli­čan proces.

A kako si tomu stala na kraj? Kako izgleda genealogija toga, logistički poprilično zahtjevna projekta?

Prva odluka bila je da će se pro­jekt fokusirati na razmjenu i dija­log među umjetnicima. Iz teme Bijenala Stranieri Ovunque iliti Stranci posvuda proizašao je fokus projekta koji reflektira životna iskustva migracije te „kriterij” da umjetnici/e koje sam pozvala da sudjeluju, žive u zemljama iz kojih ne potječu. Odlučila sam se obrati­ti onima čiji kontakt sam imala od ranije, uključujući i one s kojima se možda nisam čula godinama ili par desetljeća. Dakle, riječ je o aktivi­ranju mreža prijatelja i poznanika s jedne i reaktiviranju poznanstava s druge strane.

Nadalje, u procesu koncipiranja okvira važno mi je bilo zamisliti kako bih ja odgovorila kada bih se našla na drugoj strani – kad bi mene netko pozvao da sudjelujem u ovom projektu. To je imaginira­nje inverzije uloga urodilo svojevr­snim FAQ dokumentom kojim sam pokušala predvidjeti pitanja koja bi umjetnici mogli imati u odnosu na zadane parametre. Jedna stvar koju sam odredila kao apsolutno fiksnu bio je improvizirani način transporta umjetničkih radova u Veneciju i iz Venecije „regrutira­njem“ prijatelja i poznanika kao projektnih kurira koji će dostavi­ti radove u svojoj ručnoj prtljazi. Brzo se pokazalo da se putovanje rada neće uvijek odvijati direktno od točke A do točke B – Venecije – već da će umjetnici morati pro­nalaziti rješenja da dostave rad u Veneciju. To je često značilo da transport radova uključuje neko­liko kurira i više postaja između polazišta i odredišta i tu je sustav bio elastičniji. No varijanta u kojoj netko ne može pronaći kurira pa će rad poslati poštom nije bila opcija. Moja namjera u ovome projektu nije bila fetišizirati improvizirani transport. Ideja je bila priključi­vanje na postojeća putovanja, a ne izoliranost tog trenutka tran­sporta kao performativnog čina. Naglasak je bio na oslanjanju na druge ljude, na uzajamnoj pomo­ći i suradnji, na kolektivnom trudu da se postigne zajednički cilj.

Jesu li se umjetnice/i uglav­nom držali tih uputa i struktu­re prijenosa radova? Je li netko od njih trebao dodatne upute ili poticaje? Jesi li ti imala kakva očekivanja u pogledu radova ili njihova dostavljanja u Vene­ciju?

Svi su se umjetnici držali zada­noga načina dopremanja radova na Bijenale. Kao što sam rekla, na sam čin dostave nisam stavljala naglasak, ali bilo je dostava koje su same po sebi bile performativ­ni događaj. Tako sam jedno jutro, otvorivši vrata Paviljona, zatekla pred vratima vijugavi niz od tri­desetak žena, učiteljica likovne kulture iz Islanda otkud je puto­vao rad umjetnice Maje Bekan. Paket su predavale jedna drugoj iz ruke u ruku – posljednja osoba u nizu predavala je onoj ispred sebe i tako sve dok nije konačno došao do mojih ruku.

Što pak se tiče samih radova koje su umjetnici napravili za ovaj pro­jekt, svaki je bio iznenađenje! Za umjetnike kojima je bio koristan dodatni okidač, pripremila sam kratak tekst u kojemu sam pred­ložila smjerove za dalje razrađi­vanje teme, od širih pitanja doma, odlaska, povratka ili nemogućno­sti povratka, nadilaženja prepre­ka u nepoznatim sustavima do konkretnih stvari kao što su vize, putovnice i slično. Zanimalo me i to na koji način se iskustvo bivanja strancem presijeca sa iskustvom navigiranja drugih identitetskih i političkih kategorija: nacionalno­šću, rodom, seksualnošću, genera­cijom kojoj netko pripada itd.

Premisa da umjetnost „para­zitira” na svakodnevnim aktiv­nostima prijatelja, suradnika, poznanika, ali i stranaca pro­jekt približava sferi dijeljenog, solidarnog, velikodušnog. Kako se takav projekt, donekle asket­skog karaktera, odnosi prema instituciji Bijenala koja počiva na određenim tradicionalnim obrascima, unatoč činjenici da suvremena umjetnost u velikoj mjeri podriva kanone, a i uspr­kos temi selektora Adriana Pedrose, i gdje se mnogi umjet­nici/e odlučuju na poprilično grandiozne pothvate i kom­pleksne izložbene postave?

Kustosica Antonia Majača i ja smo od početka razgovarale upra­vo o tome na koji način se projekt i kritički postavlja prema kontekstu, odnosno prema okviru Bijenala. Institucionalna kritika koju ovaj projekt izriče, dakle, namjerna je, ali možda nije očigledna: otpor ne komuniciramo deklarativno, nego praksom, kritika je dio modusa ope­randi samog rada.

Bijenale ima ekstreman eko­loški otisak te proizvodi ogromnu količinu otpada koji se zbrinja­va na upitne i netransparentne načine. Naš je projekt i svojevrsni eksperiment s jednim drugačijim modelom realiziranja izložbe koji nije toliko poguban za okoliš i za grad. Sve smo izložbene struktu­re gradili u Veneciji, pokušali smo transport svesti na minimum, i realizirali projekt bez osiguranja, posrednika i mašinerije kapitaliz­ma. Ekonomija darivanja koja ima središnje mjesto u ovom projektu u kontrastu je s tom mašinerijom koja se oslanja na veliku količinu sredstava. Mi pak se u ovom pro­jektu oslanjamo na druge ljude, na njihovu velikodušnost i dobru volju i samim time vraćamo nagla­sak na nešto sasvim bazično, na ljudski kontakt. Ono što je uvelike odredilo karakter projekta bilo je uključivanje velikog broja umjet­nika i umjetnica sudionika umjesto profiliranja isključivo mojeg rada, što je također u kontrastu s uvrije­ženim bijenalnim praksama. Pro­jekt inzistira na povezivanju, na zaobilaženju etabliranih načina produkcije, što smatram iskaziva­njem otpora različitim opresivnim i eksploatativnim sustavima unu­tar kojih funkcioniramo.

U tom pogledu, može li se reći da je Paviljon smjerao nekoj vrsti denacionalizacije, što je u nacionalnih predstavljanja na ovakvim manifestacijama iznimno, jer se opire dijalogu s drugim oblicima identifika­cije kojima je premrežena naša stvarnost?

Problematiziranje okvira naci­onalnih paviljona apsolutno je bilo na našem radaru. Uključi­vanje sudionika iz brojnih zema­lja direktno preispituje sam okvir nacionalnog paviljona i ideju da umjetnik/ca može predstavljati naciju. Hrvatski paviljon bio je tije­kom trajanja ovog projekta mjesto susreta, a ne mjesto potenciranja pripadanja na osnovu toga gdje je tko rođen. Povezivanje i ideja pripadanja se ovdje artikuliraju na nekim drugim principima: prin­cipima prijateljstva, solidarnosti, zajedničkog pronalaženja rješenja, kolektivnog angažmana. Namjera je bila potaknuti formiranje zajed­nice oko tih ideja, i neizmjerno sam sretna što nam je to i uspjelo.

Ta se društvenost i stvaranje zajednice zapravo nadovezu­ju na ciljeve projekta u pogledu dekonstrukcije uobičajene kon­zumacije umjetničke izložbe.

Kroz procese razmjene, ovaj projekt kontinuirano stvara razli­čite neformalne oblike društve­nosti. Kad umjetnici predaju svoj rad prijatelju ili poznaniku koji će ga donijeti u Veneciju, baš kao i kad ga mi u Paviljonu zaprimimo, naravno da taj čin nije isključi­vo primopredaja, nego uključuje možda zajedničku šetnju, obrok ili kavu, dakle, neki oblik druženja i razmjene mišljenja i ideja. I sami su pristigli radovi bili okidačima za dijalog, a ta se dimenzija projek­ta dodatno proširila intenzivnom komunikacijom s posjetiteljima u Paviljonu i, nerijetko, njihovim samoinicijativnim uključivanjem u projekt.

Dakle, unatoč pomalo ekspe­rimentalnom karakteru i činje­nici da se Priručnim sredstvima svrstava u konceptualnu sferu, pokazalo se da je i šira publika prijemčiva za ovakav tip izložbe?

Bila sam zatečena golemim entuzijazmom i recepcijom koji su izložba i projekt primili – od struke, od medija i od šire publike. Posje­titelji u Paviljonu su nam gotovo svakodnevno prilazili i komenti­rali da je Hrvatski paviljon jedi­ni Paviljon u kojem im se netko direktno obraća. Ljudi su prepo­znali taj aspekt dijaloga koji nam je bio izuzetno bitan – doslovno smo osam mjeseci razgovarali sa svim posjetiteljima! Ono što nismo mogli predvidjeti jest do koje mje­re će projekt i izložba potaknuti lju­de na dijeljenje vlastitih iskustava i da će upravo ti razgovori postati integralnim dijelom izložbe.

Mnogi su od njih iskazali želju da budu kuriri za radove koje sam slala umjetnicima/ama u okviru projekta. Tako da sam sve rado­ve uspjela poslati u brojne grado­ve diljem svijeta uz pomoć gotovo isključivo nepoznatih ljudi. To je otvorilo novi aspekt projekta: pitanje polaganja povjerenja u nepoznate ljude. Od tih kurira-vo­lontera nisam uzimala kontakt informacije, namjerno onemogu­ćujući mehanizam provjere; dala bih im samo kontakt primatelja/ ice i rad. Iz tog je procesa proizaš­la dirljiva spoznaja da ljudi imaju želju i potrebu sudjelovati u neče­mu od čega zapravo nemaju nika­kve „koristi”, nego se radi o želji za pripadanjem, o altruizmu, soli­darnosti, empatiji i spremnosti da se „uskoči”. Ta je ideja za mene optimistična, osobito u svijetu u kojemu svakodnevno svjedočimo demoralizirajućoj pohlepi, vlada­vini novca, ratovima, golemim ljudskim žrtvama i nekontrolira­noj devastaciji prirode.

Baš poput tvojih instalaci­ja, ovaj je pothvat razmjene djela, iskustava i njihova sis­tematizacija vjerojatno kat­kad bio na rubu raspadanja, u blizini „točke pucanja”, ali nikad sasvim tamo, što proi­zvodi izvjesnu tenziju. To je, čini mi se, obilježje tvojeg rada u cjelini – spremnost na rubne situacije, iskušavanje granica. Što je takva metoda proizvela u slučaju projekta Priručnim sredstvima?

Priručnim sredstvima u srži je jedan nestabilan, promjenjiv sustav. Izložbu sam gotovo sva­kodnevno preslagivala tijekom osam mjeseci, dakle, kontinuira­no se i nadograđivala i raščlanji­vala kako su novi radovi pristizali. Generalno me zanimaju entiteti u trajanju, u procesima nastanka i procesima raspadanja ili gubit­ka, za koje se treba brinuti, a ova je izložba bila upravo takva. Nada­lje, zanimam se u radu i za ideju pogrešnosti, i često tragam za nači­nom na koji se u odnosu na kon­tekst ili situaciju mogu postaviti pomalo „pogrešno”, neočekiva­no. To katkad znači izabrati pogre­šan alat za neki posao ili odlučiti se na metodu koja se u određenom kontekstu čini malo postrance. Pogrešnost može proizvesti razli­čite učinke: nevjericu, zgražanje, znatiželju, humor… A onda i spo­znaju da je možda upravo taj zada­tak na koji se odgovara pogrešnim metodama, alatima itd. i sam na neki način pogrešan. Preispitivanje zadatka, konteksta, očekivanja – to je ta institucionalna kritika o kojoj smo ranije razgovarale.

U ovome slučaju, u kontekstu Bijenala kao jedne od najvećih manifestacija suvremene umjet­nosti u svijetu koja podrazumijeva opulentnost, grandioznost i veli­ke resurse, uzima se metoda koja je osiromašena, koja se oslanja na nešto labavo – prijateljstvo, ljudski kontakt, oslanjanje na druge lju­de… kažem nešto labavo ali zapra­vo mislim nešto čvrsto! Time se rad opire očekivanjima umjetnič­kog establišmenta i svemu onome što taj sustav nameće i podrazu­mijeva.

Izložba u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetno­sti 2023. godine Dobro društvo temeljila se na intervenciji u fundus muzeja, gdje si također definirala poziciju unutar jed­ne institucije. Kako je činjenica da ne rukuješ priručnim mate­rijalom nego institucionalno afirmiranim umjetničkim dje­lima utjecala na zahvate s tim objektima i je li uopće?

Muzej je zaista otvorio svoju zbirku i bio vrlo transparentan u tom pogledu. Tijekom istraživa­nja fundusa odmah me zaintrigi­rala zbirka skulpture, a u tretmanu radova odlučila sam ih grupirati ne na temelju povijesnih ili sadržajnih odrednica, nego gotovo isključivo formalnih obilježja i inventarnih brojeva koji su definirali sekven­cu mojeg susreta s djelima dok sam pregledavala zbirku u digi­talnom obliku. Tim opet pogreš­nim grupiranjem nastojala sam postići da objekti koji „inače ne idu zajedno” dijele prostor te pota­knuti čitanja koja nisu uvjetovana isključivo povijesnim ili stilskim odrednicama. Naravno, pozicija s koje institucija tretira, kategori­zira i organizira radove apsolutno nije neutralna. Zanimalo me ovdje stavljanje toga njihova muzeološ­kog određenja u drugi plan, tako da bi se moglo reći da u tome ima i nekog ikonoklazma. Sama premi­sa iza rada jest ta da kategorije nisu fiksne te da se, analogno umjetno­sti, i društveni i politički prostor mogu rekonfigurirati.

Sklonost bilježenju, doku­mentiranju, arhiviranju svojstvena tvojoj praksi mani­festira se i u projektu To See Stars Over Mountains iz 2021. godine, koja je svojevrstan dnevnik jedne godine. Foto-ko­laže integrirala si i u projekt Priručnim sredstvima pa su tako nastali i podprojekti Way Out i Venice at Hand. Koliko ti je u praksi važno to ritmič­ko, perpetuirano bilježenje nekog motiva i pomno praće­nje mikro-pomaka i promjena?

Moja su istraživanja uvijek strukturirana tako da se odvi­jaju u vremenu. Svi ovi projekti počinju s jednim pomnim gleda­njem, koje je opetovano i upor­no, i putem kojega se upoznaješ s nekim objektom ili prostorom. To je zapravo ono što francuski pisac Georges Perec naziva glupim gle­danjem, koje podrazumijeva odre­đeni proces suspendiranja znanja, odnosno uvriježenih, habitualnih načina gledanja podložnih predra­sudama, u korist gledanja koje se ne poziva na ono što već znaš. Per­petuirani povratak „već viđenom“ otvara mogućnosti novog, druga­čijeg viđenja i samim time zrno je promjene.

Jezik je nerazdruživ od tvo­jih umjetničkih radova. Tekst često integriraš eksplicitno u rad primjerice, Views (Remem­bered) ili Rotten Days, ali ima­ju li tvoji radovi u prostoru ili na plohi i performativni rado­vi, polazište u jeziku, odnosno, u kakvom su odnosu s njime?

Oduvijek me zanimala dvoznač­nost jezika pa je jedna od prvih prekretnica u mojem radu bio fokus na kreiranje fizičke inkar­nacije idioma, odnosno njihove doslovne interpretacije tijelom u prostoru, kao na primjer u seriji fotografija Searching iz 2004. godi­ne. Inače, sve projekte uvijek prati moje intenzivno pisanje, a i njiho­vi su naslovi uvijek osmišljeni na način da su neka vrsta igre riječi­ma. Tako je bilo s engleskim naslo­vom bijenalskog projekta By The Means at Hand, u kojemu je pojam ruke zapravo ključ projekta. Nai­me, sudionike/ce sam zamolila da prilikom primopredaje fotografi­raju upravo ruke koje razmjenjuju rad te su te fotografije bile izlože­ne i u arhivu koji se također mogao razgledati u Hrvatskom paviljonu. Ruka mnogo toga obavlja u radu, ali i u naslovu – da se opet poigra­mo riječima. Naslovi općenito me zanimaju kao test koji ne zaklju­čuje ili ne određuje, nego proširuje mogućnost tumačenja rada.

Govoreći o ključnim odred­nicama tvojeg rada, čini mi se vrijednim i osvrnuti se na neke konkretne projekte ili kontek­ste koji su na njega značajni­je utjecali. Možeš li istaknuti neke prijelomne točke u tvom umjetničkom trajektoriju?

Studirala sam i radila u polju izvedbene umjetnosti, no usko­ro sam počela i s videoradovima i fotografijom koji su proizlazi­li iz izvedbenih pitanja – pitanja odnosa tijela s arhitekturom, pej­zažom, infrastrukturom itd. Dakle, zanimalo me pitanje tjelesnosti u prostoru i vremenu. Jedan od ključnih trenutka bio je kad sam 2009. godine pozvana da radim izložbu u instituciji The Kitchen u New Yorku, koji umjetnike potiče na odstupanje od vlastite umjet­ničke prakse ili proširivanje iste. Odlučila sam nastaviti preispitiva­ti tijelo, ali na način da se ono ne prikaže. Napravila sam prostornu instalaciju u kojoj su se skulptu­ralne propozicije aktivno postavi­le naspram posjetitelja tako da su poticale na osvještavanje vlasti­te tjelesnosti, jer se stalno mora­lo repozicionirati u odnosu na te skulpture.

Značajno je bilo i iskustvo pro­vođenja duljeg vremena u reziden­cijalnom okruženju u kontekstu u kojem će se rad realizirati, a koje sam već spomenula. Ti susreti, a katkad i okršaji s lokalnim kontek­stom, primorali su me na sagleda­vanje dinamika, energija i procesa koje se u njemu odvijaju i prona­laženje materijala u lokalnom okruženju. Naglasak je uvijek na mogućnosti transformacije nečeg postojećeg. Istaknula bih i projekt 15. izvanredni kongres, duracijski performans u kojemu sam prvi put primijenila pozivnu struktu­ru. Pozvala sam umjetnice koji­ma je zajedničko to da su rođene na području Jugoslavije u periodu između kasnih šezdesetih i ranih osamdesetih te da sada žive u gra­du ili široj regiji gdje se projekt rea­lizira. Za mene je taj rad bio izlazak iz dotad uobičajenog modusa, izla­zak iz sustava u kojima sam bila jedini akter. Naposljetku, mislim da su za sve nas veliku prekretni­cu označile i godine pandemije. Za mene je posrijedi bilo preispitiva­nje metoda, ne samo rada nego i života, ali možda i neki povratak lokalnom, bliskome te svjesno usporavanje. Treba naglasiti da nije riječ o tomu da je jedan oblik rada smijenio drugi, nego su to paralelne struje koje jedna drugu informiraju i obogaćuju.

Naposljetku, nakon intenziv­ne 2024., kakva je budućnost Priručnih sredstava, ima li rad neku ekstenziju ili će se drug­dje izložiti? Osim toga, uz pro­fesorski rad sa studentima na Central St. Martins, kojim ćeš se projektima posvetiti u 2025.?

Trenutno sa svojim partnerom Timom Etchellsom, koji je isto umjetnik, radim na novoj plesnoj produkciji za Basel Ballet u Švi­carskoj, gdje provodimo devet tjedana u radu sa sedamnaest plesača, do premijere 21. ožujka. Što se tiče rada Priručnim sred­stvima, nedavno smo u Zagrebu predstavili katalog projekta, koji je objavljen na engleskome jezi­ku u suizdavaštvu Archive Books, Unstable Object i Oaze. Uredi­le smo ga Antonia Majača, Kate Sutton i ja, dizajn knjige potpisu­je Tina Ivezić (Oaza), a tekstove o projektu napisali su Ivana Bago, Anne Boyer, Tim Etchells, Mas­similiano Mollona, Harun Morri­son, Lara Pawson, Emily Pethick, Noémie Solomon, Što, kako i za koga/WHW te Antonia i ja. Rad nakon zatvaranja Bijenala u cije­losti doniram zagrebačkom MSU i donacija je trenutno u procesu finalizacije. Riječ je o čitavom arhi­vu projekta koji uključuje i preko dvjesto originalnih radova umjet­nika koji su u njemu sudjelovali. Rad planiramo izložiti u MSU-u i neizmjerno me veseli što će na taj način biti dostupan lokalnoj publici i onima koji nisu imali pri­like doći u Veneciju te što će imati daljnji život u stalnoj zbirci ovog muzeja.

 

 

 



RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026