Image
Cijena: € 0,00

expo
IVO FRIŠČIĆ
DOSLJEDNOST U NEDOSLJEDNOSTI

VANJA BABIĆ 

Fotografije: © GORAN VRANIĆ (NMMU)

 

Očima kameleona, Ivo Friščić, NMMU, Zagreb, 6. 9. − 30. 10. 2022.

 

Slikarski su mu sižei itekako raznoliki, pa ćemo unutar njegova opusa detektirati obilje doista dramatičnih varijacija: od jasnih reminiscencija na hiperrealizam do čiste apstrakcije; od raspojasane gestualne ekspresije do minuciozno precizne izvedbe; od zanosne organičke bujnosti do izrazito anorganski intonirane opčinjenosti strojevima; od kolorističke raspojasanosti do isticanja akromatske zagasitosti; od izrazito urbanih motiva do bezrezervne zanesenosti prirodom.

 

 

Među primarne zadatke predviđene programskim smjernicama Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti spada i organiziranje retrospektivnih izložbi modernih i suvremenih domaćih umjetnika i umjetnica, kako još uvijek živućih i aktivnih, tako i onih koji više nisu među nama. Po pitanju kvantitete spomenutoj se instituciji nema što za prigovoriti; u njoj izložbe takve vrste nipošto nisu predstavljale rijetkost. S druge strane, međutim, mora se konstatirati kako je u pogledu umjetničke izvrsnosti cjelokupan program retrospektivnih izložbi – iako velikim dijelom sačinjen i od zanimljivih te snažnih umjetničkih osobnosti -  ipak odveć oscilirao, ali o tome nekom drugom prigodom. Na tragu takvih razmišljanja možda bi prije osvrta na izložbu Ive Friščića bilo zanimljivo usporediti retrospektive što su ih unatrag posljednjih desetak godina priređivali naša dva vodeća muzeja za umjetnost prošloga i ovoga stoljeća: Muzej suvremene umjetnosti i Nacionalni muzej moderne umjetnosti. U prvome ćemo tako naići na imena kao što su Aleksandar Srnec, Vjenceslav Richter, Vojin Bakić, Josip Vaništa, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Miroslav Šutej, Jadranka Fatur, Ratko Petrić, Braco Dimitrijević, Mladen Stilinović, Dalibor Martinis, Vlasta Delimar, Zlatko Kopljar ili Duje Jurić, dok su u drugome izlagali, primjerice, Marta Ehrlich, Dalibor Parać, Ivo Šebalj, Milena Lah, Albert Kinert, Zlatko Bourek, Đuro Seder, Alfred Pal, Šime Vulas, Mladen Galić, Matko Mijić, Damir Mataušić, Biserka Baretić, Nikola Koydl, Dalibor Jelavić, Davorin Radić, Vatroslav Kuliš, Željko Kipke i, dakako, Ivo Friščić. Već na prvi pogled svaki će imalo upućeniji pratitelj novije hrvatske umjetnosti zamijetiti, uz pokoji izuzetak, nemalu programsku razliku.

U programu Muzeja suvremene umjetnosti prevladavaju, naime, imena koja bi se mogla svrstati pod odrednicu druga linija. Tvorac spomenute odrednice utjecajni je kustos, teoretičar i kritičar Ješa Denegri, a u nju se obično - pojednostavljeno i promatrano isključivo u hrvatskim okvirima – ubraja sljedeći niz umjetničkih pojava: radikalni enformel, EXAT 51, Gorgona, nove tendencije i, zaključno, nova umjetnička praksa. Svi umjetnički fenomeni druge linije bili su u trenucima svoje najveće aktualnosti izopćeni iz mainstreama, isprva kao posljedica otklona od socrealizma u pedesetim godinama, a tijekom naredna dva desetljeća uslijed propitivanja društvene uloge umjetnosti, pa čak i njezine suštine, što će rezultirati pojavom konceptualne umjetnosti te odbacivanjem klasičnih slikarskih odnosno kiparskih postupaka u korist tada posve nekonvencionalnih, nerijetko i provokativnih, umjetničkih izričaja. Ali, u programu Muzeja suvremene umjetnosti, već je spomenuto, naići ćemo i na pokoji izuzetak. I dok bismo Bakića uvjetno mogli smatrati svojevrsnim prethodnikom druge linije, a Jurića i Kopljara, također uvjetno, njezinim nastavljačima, Faturkin ili Petrićev opus ovdje se ne uklapaju. Zbog čega? Je li njihovo stvaralaštvo tijekom sedamdesetih godina pripadalo mainstreamu? Na ovo pitanje doista je teško ponuditi jednoznačan odgovor. Neprijeporno se radi o slikarici i kiparu kojima u fokusu nije bilo propitivanje uloge odnosno esencije umjetnosti, pa su stoga naspram estetike gajili osjetno pomirljiviji – to nipošto ne znači i dogmatski – stav, za razliku od, primjerice, suvremenih im predstavnika nove umjetničke prakse. S druge strane, u programu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti jasno se osjeća dominacija autora i autorica koje bismo – analogno konstataciji o postojanju druge linije – mogli svrstati u prvu liniju, iako takva odrednica u stručnoj terminologiji ne postoji. I ovdje, dakako, ima izuzetaka, a to se ponajprije odnosi na Kipkea, a donekle i Sedera. Za potonjega bi se, naime, moglo reći kako je jednom nogom, prije svega zahvaljujući svojoj gorgonaškoj epizodi, stajao u drugoj liniji, a onom preostalom izvan nje.

Bilo kako bilo, program retrospektivnih izložbi u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti važan je upravo zbog orijentiranosti na autore i autorice iz imaginarne prve linije, koja, zapravo, već odavna nema takav status. O čemu se točno radi? Ranije spomenuti niz umjetničkih pojava što tvore drugu liniju s vremenom se, naime, uspio pozicionirati – osobito u međunarodnim razmjerima – kao najzanimljivija, najrelevantnija i najpotentnija osovina hrvatske umjetnosti nakon Drugoga svjetskog rata. Samo po sebi to, dakako, nipošto nije problematično. Upravo suprotno. U pitanju su doista izuzetne umjetničke osobnosti i grupe koje s razlogom odlično kotiraju kod nekih inozemnih kustosa odnosno teoretičara, osobito onih specijaliziranih za (neo)avangardnu scenu socijalističkih zemalja, pa tako i ondašnje Jugoslavije/Hrvatske. Problem, međutim, predstavlja činjenica da je druga linija iz fokusa zanimanja na određeni način - u većoj ili nešto manjoj mjeri - istisnula i neke doista izuzetne autore koji u nju nisu bili uključeni. To se ponajprije odnosi na opuse Ferdinanda Kulmera, Valerija Michielija, pa čak i jednog Ljube Ivančića, da spomenemo tek one najznačajnije. Njihov rad, naime, nije u dovoljnoj mjeri bio poveziv s ostavštinama Duchampa, općenito dadaizma, Maljeviča ili Bauhausa, što će reći upravo onih autora odnosno umjetničkih pokreta iz razdoblja povijesnih avangardi koje su pripadnici i zagovaratelji druge linije pretpostavljali fovistima, ekspresionistima, metafizičarima ili kubistima.

Ivo Friščić zasigurno spada među umjetnike koje bismo mogli ubrojiti među „kolateralne žrtve“ dominantna zanimanja za drugu liniju. On je slikar koji svojoj umjetničkoj disciplini – osjeti se to na svakom njegovom platnu – pristupa strasno i predano. Ne nastoji, dakle, propitivati, redefinirati ili razgrađivati slikarstvo kao takvo, već kontinuirano ustraje na njegovoj afirmaciji. Čini to posredstvom aktivna, individualnom strašću prožeta, a u nekim primjerima – u smislu svjesna koketiranja sa stanovitim kič obrascima – čak i pomalo rizična pristupa slikarskim sižeima. A slikarski su mu sižei itekako raznoliki, pa ćemo tako unutar njegova opusa detektirati obilje doista dramatičnih varijacija: od jasnih reminiscencija na hiperrealizam do čiste apstrakcije; od raspojasane gestualne ekspresije do minuciozno precizne izvedbe; od zanosne organičke bujnosti do izrazito anorganski intonirane opčinjenosti strojevima; od kolorističke raspojasanosti do isticanja akromatske zagasitosti; od izrazito urbanih motiva do bezrezervne zanesenosti prirodom. Ivo Friščić, dakle, nipošto nije težio nekom izričajnom asketizmu, a još manje kontinuitetu; moć njegova slikarstva proizlazi – koliko god nam to možda moglo paradoksalno zvučati – iz poetskog diskontinuiteta odnosno obilja nedosljednosti. Mogli bismo mirne duše konstatirati kako je riječ o umjetniku dosljednom jedino u svojoj nedosljednosti, ali to u njegovu slučaju nipošto ne predstavlja negativnu karakteristiku. Uostalom, spomenute su se karakteristike mogle nazrijeti već i iz atraktivna te itekako primjereno odabrana naziva Friščićeve retrospektivne izložbe u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti koji je glasio Očima kameleona. Ovaj slikar nikada nije robovao koncepcijskom apriorizmu, već bi se drsko i nesputano upuštao u slikarsku razradu krajnje raznolikih osobnih vizija, a sve u svrhu kreiranja začudnih i pomalo halucinantnih prizora i kompozicija. Iz svega proizlazi da bilo kakvo nastojanje u svrhu definiranja neke univerzalne estetike za Friščića predstavlja tek besmislenu i štetnu aktivnost koja pogubno djeluje na dragocjenu mu imaginaciju.

Postaviti jednom takvom slikaru kritičku retrospektivu istodobno je jednostavan i složen zadatak. Jednostavan zbog činjenice da se slikarski opus Ive Friščića sastoji od niza raznorodnih ali ipak jasno definiranih ciklusa, čije će tematsko-formalne mijene već same po sebi sugerirati stanovitu logiku postava. S druge pak strane, složenost toga zadatka ponajprije se krije u problemu kako u prvi plan istaknuti Friščićevu osobnost te nipošto kod posjetitelja potaknuti bilo kakvu pomisao o umjetnikovom eventualnom nasumičnom slikarskom svaštarenju. O tome, naime, u Friščićevu slučaju ponekad doista mogu odlučivati nijanse u kreiranju izložbenih vizura, odnosno uspostavljanju uzajamnih vizualnih dijaloga. Valja odmah reći kako su iskusni kustosi Branko Franceschi i Željko Marciuš taj zadatak obavili na zadovoljavajući način. Postav je protočan, slike imaju dovoljno prostora, a dramatične mijene kod promatrača ostavljaju, dakako, utisak kontinuirane formalno-sadržajne dinamike, istodobno mu se - na neki neobičan i teško objašnjiv način – ukazujući i kao posve logični novi iskoraci u umjetnikovu stvaralaštvu. Upravo u tome se i krije vještina postavljanja retrospektivnih izložbi umjetnicima kao što je Ivo Friščić.

U početnom razdoblju Friščićeve slikarske karijere tijekom pedesetih godina stoji autoportret naslovljen Vizija, s prikazom mlada umjetnika iza kojega se u pozadini jasno nazire tajanstvena krezuba staračka glava što uznemirujuće zuri u nas. Željko Marciuš s pravom će u toj slici zamijetiti suvremeno tumačenje srednjovjekovnih alegorija s porukom da je u svaki život utkana smrt. Uostalom, na određeni način to isto potvrđuje i samo pet godina kasniji Autoportret, na kojemu umjetnikovo lice izranja iz tame i također zuri u nas, podsjećajući tako na neku mlađu verziju krezuba lika s prethodno opisane slike. Sredinom šezdesetih godina Friščić će se okušati i u postupku asamblaža, o čemu svjedoči rad Galženjačka, da bi početkom naredna desetljeća počeo izrađivati slike izrazito raznorodnih tematsko-vizualnih karakteristika. Tako, primjerice, u Predgrađu prevladava tmurno, gotovo apokaliptično, ozračje krajnje zagasita kolorita s lutajućim i očajnim likovima; dvije godine raniji rad Do tla prikazuje unutrašnjost rastačućeg automobila – Marciuš će to povezati s bizarnom poetikom Cronenbergova filma Crash snimljenom po istoimenom romanu J. G. Ballarda – koji kao da postupno nestaje pred našim očima; Pokret II asocira pak na doista neobičan spoj futurizma i apstraktnog ekspresionizma; slike kao što su Kretanje, Kretanje I, Suzvučja, Čisto putovanje ili Stavak II posredstvom jasno odijeljenih ploha različitih nijansi u kombinaciji s anorganskim geometrijskim formama iskazuju umjetnikovu fasciniranost dinamikom strojeva; a kompozicijski i tematski atraktivna figurativna platna Favorit, Svakodnevno, Mirne igre, Ispod haube I, Ispod haube II odnosno Danko na osebujan način, uz stanovito koketiranje s pop-artom, donose naglašeno urbane motive, a samim time i ugođaje. Doista je nevjerojatno da su sve pobrojane slike nastale unutar raspona kraćeg od pet godina. Sredinom sedamdesetih godina Friščić se, međutim, počinje odmicati od urbanih i/ili anorganskih motiva, da bi sve veću pažnju posvećivao sadržajima povezanim s prirodom. Ne radi se ovdje, dakako, o krajobrazima, već ili o pomalo naturalističkim prikazima unutrašnjosti ljudskoga tijela kao u slikama Implantacija ili Eko – potonja iskazuje jasnu asocijaciju na crijeva i krvotok – ili o tematiziranju izoliranih stijena (meteora?) o čemu svjedoči, primjerice, Petrifikat ll. Prijelaz u osamdesete godine i dalje je obilježen slikarevim zanimanjem za prirodu, ali sada na posve drugačiji način. To se, dakako, odnosi na cikluse Ecco Floreus i Eko Floreus, vjerojatno najkontroverzniju etapu Friščićeva stvaralaštva u smislu koketiranja s kičem. Ali, ako je takvo nešto poželjno u slučaju međunarodnih zvijezda poput Koonsa ili Hirsta, zbog čega ne bi isto vrijedilo i za našega slikara? Unutar tih ciklusa posebno je impresivna slika Eko Kukcolik. Zbog čega? Prikaz insekta, konkretno skakavca, na začudan, naime, način povezuje organičke aspekte živih bića s anorganskim strojevima, a to znači s predmetima Friščićeva zanimanja iz njegove prethodne stvaralačke etape. Kukci doista mogu asocirati na neobične živuće strojeve, što je svojedobno zamijetio nitko drugi do Marcel Duchamp. U tom smislu dovoljno nam se prisjetiti kako je Duchamp na svome Velikom staklu oblikovao lik razodjevene Nevjeste, a i njegovi su pripremni slikarski radovi za to velebno ostvarenje začuđujuće bliski Friščićevom već apostrofiranom platnu Čisto putovanje, ali također – barem u nekim segmentima – i onom pod nazivom Unutra.

Ivo Friščić prerano je preminuo 1993. godine, tri dana nakon svoga 56. rođendana. Iz iste je godine i njegov posljednji autoportret, u stvari prikaz lubanje izvedene u gotovo pop-artističkom kolorističkom ansamblu. Povrh nje nalazi se minijaturni asimetrični križ. Je li ovdje riječ o proporcijski izokrenutoj asocijaciji na Adamovu lubanju koju redovito nalazimo na uprizorenjima Golgote? Šalje li nam slikar na taj način poruku o (ne)mogućnosti iskupljivanja grijeha, ponajprije onih vlastitih? Teško je reći. U svakom slučaju, usporedba njegovih ranih autoportreta s ovim posljednjim doista nam može djelovati uznemirujuće, ali istodobno i začudno vizionarski. Krug je na dojmljiv način zatvoren, a odluka Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti o priređivanju retrospektivne izložbe Ivi Friščiću ispostavila se kao puni pogodak.

 

Fotogalerija
Image
GALŽENJAČKA 1965. kombinirana tehnika 108 x 76,6 cm Zbirka Biškupić
© GORAN VRANIĆ (NMMU)
Image
EKO, 1975. kombinirana tehnika na platnu 180 x 200 cm NMMU Zagreb
Image
SUSRET (DEČKI SA ZAPRUĐA) 1973. kombinirana tehnika na platnu 180 x 200 cm Gradski muzej Križevci


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026