IVE ŠIMAT BANOV
A da od smrti štafelajnoga slikarstva pa i same umjetnosti – o čemu se kao neka pokvarena igla na vinilu papagajski zborilo, neće biti ništa znao sam gledajući samotnjaka kojemu je pitanje „gdje sam“ puno zaostalo iza pitanja „tko sam“. Odgovor je prepustio slici.
Protumačiti djelo koje „pozdravlja horde Tatara, Maura, Mongola, Gota, Langobarda, Slavena, kauboja Indijanaca, Arapa, Franaka, Azteka i Totleka, krava i pataka, vinskih mušica, bedaka, majmuna, traktora… čavala svega i svačega… o čemu nitko ne vodi računa“ (Zlatko Keser), teška je zadaća. Povrh toga, protumačiti djelo kojemu, kao i kod Ciorana „meteorologija odlučuje o boji misli“ – nemoguće je. To je djelo uvijek nezadovoljno sobom izmiče riječima, pod najveću sumnju dovodi upravo „najuspješnija“ i na sva usta hvaljena rješenja. Uz to, živi i želi ostati u poteškoćama Prvih riječi. Tu ima i divljaštva, i najsuptilnije kulture, art brutovske silovitosti, gerile urbanih grafita, divlje figuralnosti utisnute u gruboj i reljefnoj brazdi zemlje koju je iskamčio drveni plug Maljevičeva seljaka, ali i gotovo lazurne nježnosti. Pritom je i moguće da mu djelo „nosi rafinman Francuza ali i agresivnost i monumentalnost (…) Južnoamerikanaca“. (Tonko Maroević). Ima i toga. Dislocirano lice, znakovi, krugovi, spirale, svastike, sunca, trokuti, energetski nazupčani elevatori, ameboidni i složeni organizmi rođeni su gustoj vodi nutrine prividno mrzovoljnoga, a zapravo vedrog i duhovitog metabolizma. Fragmenti kao da viču: „pomozite nam, sastavite nas već jednom, ovo je nepodnošljivo. Živimo u tuđini bez ikoga svo-jega, glava tamo, ruka onamo, noga zaglibila u reljefu guste boje.“ Vikali, ne vikali, uvijek se, kao na ovim glavama iz Albertine, ukazala cjelina. A mrči i briše! Preko već naslikane slike slika drugu a na kraju baca netom stvorenu sliku – čak i poneku izgori. Čudio sam se svakoj mrvici i najmalešnijem crtežu koji je preživjeo tu kušnju. Svejedno, to je bilo potomstvo! Čitav „Narod djela“! A uvijek je govorio da – „nema ništa“. U toj kontradiktorno rečeno, „strpljivoj grozničavosti“ bilo je tjelesnoga i akcionističnoga. Trebalo je i izdržati i zadržati akutni trenutak svoje psihotičnosti i u ekstazi intuicije vlažiti imaginaciju limfom svojih neuroza. Trebalo je sve to isprovocirati ali i u tom kaosu i sve dobro organizirati. Slično sam nalazio i kod tematski „doslovnoga“ Radauša i smatram „Panoptikum“ povijesnom točkom halucinatornoga čovjeka koji nikada do kraja nije propitao svoje bunilo, koji je mahnito nabacivao glinu koja se brzo sušila, visjela poput dronjaka ovaca od čijih se šišanja, kao u Kornatima, pred navalom novog i sintetičkoga, davno odustalo.
Krasilo nas je prijateljstvo. Trebalo je prijeći tek nekoliko koraka. Nna vratima je pisalo: „Primam svaki dan osim…“ (slijedi popis svih dana u tjednu).
Ulazio sam kao onaj koji ne postoji... – Zaticao sam čovjeka s feferonom u očima i oprugom u kretnji – izmučena od rada, ideja, škrabotina, papira, ljepila, prljavih listova, kantica boje iz koje nije bilo više moguće izvući kist... – Zaticao sam čovjeka koji je napravio sve veću razdaljinu između svoje unutrašnjosti i tzv. „stvarnoga“ ili „normalnoga“ svijeta kojega nije trpio i koji mu je s tolikim nepotrebnim predmetima a ne oblicima išao na živce i pojeo toliko vremena... – Zaticao sam čovjeku kojemu je njegovo JA bilo „… umorno od savjesti, obaveza, društva i zastrašujuće gomile tisućostrukih paragrafa životnih pravila…“
Kod njega bi često zavirio i Ferdinand Kulmer, Mladen Pejaković, Nives Kavurić Kurtović, Nikola Koydl, Dalibor Parać. Trebalo je malo provjetriti glavu. Jer ne možeš uvijek, kao Zlatko Keser ili Ezra Pound, biti „upućen na svoju glavu“. Tu baš i nisu promicali stjegonoše s epoletama napretka stenjući pod najnovijim izvještajima o stanju u svijetu i s ključevima koji otvaraju samo jedna vrata. Poradi izmišljena i nategnuta neprijateljstva (u kojemu i samo djelo nije uzeto u obzir) „tradicionalista“ i „naprednjaka“ umalo nije stradalo najbitnije; ono „između“, a to je bila kultura djela nešto poradi čega ne bi bilo i „ne-slikarstva“ ili „ne-kiparstva“. Ne može se živjeti od smrti drugog. A da od smrti štafelajnoga slikarstva pa i same umjetnosti – o čemu se kao neka pokvarena igla na vinilu papagajski zborilo, neće biti ništa znao sam gledajući samotnjaka kojemu je pitanje „gdje sam“ puno zaostalo iza pitanja „tko sam“. Odgovor je prepustio slici koja mu je kao kod svakoga mučeništva imaginacije istodobno ponavljala neutješno isto: „ti si ništa“, ili, „ti si najveći“. Kako će to što radi netko nazvati – zadnja briga! Sve porednice nastojanja da se sve riješi analogijama i sličnostima bio je za njega zahtjev za „hanzaplastom“, koji, u traženju prvotnosti i ljekovite samotnosti, ne može pomoći. Stoga pneumatski grozničav i znatiželjni napor rano je rezultirao (kao i kod Rolanda Barthesa) ravnodušnošću „što nije moderan“. Nastojeći sve „pribiti o Bitno“ on je, uzmimo, bio samo znatiželjan.
Zajedno smo (1989.) otišli u Sao Paolo i prispjeli taman (!) na njegovu temu antropofagije ili žderanja i miješanja kultura. Za njega: „ko stvoreno!“ Ta je tema kod njega, od samih početaka, značila nepostojanje probavnih smetnji. Kanibalizam mu je ontološko ishodišno pitanje, ali i pitanje vlastite limfe. Jedina je zadaća u tome bila ne ponoviti sebe sama. Stajali smo usred divovske hale pred nekim velikim bijelim zidom (mjesto za Hrvatsku!), koji nam se ubrzo učinio posve malešnim u odnosu na broj djela koje je sa sobom dovukao. Kako postaviti? Što izabrati? U kartonskim mapetinama zamotanih poput Lazara ili mumija sa stotinama djela raznih formata, lica i naravi, odlučili smo. Neka „antropofagijski“ nastave žderati i sebe i prostor! Sve smo pobadali na jedan zid! Jedno preko drugog! Stvorio se bogati reljef poput glomaznih ali nejestivih lisnatih tijesta. Kakav postav!? Kakvo umivanje neumivenoga?!! Zid je izdržao (što je s tim zidom nakon nas bilo, ne znam). Znam da je jedan Indijanac (Paragvaj) sa svojim kopljima, perima i ogrlicama do nas bio s nama jako zadovoljan. Japanci su nakon sedam dana napornoga i krvavoga rada, uglavnom u sjedećem položaju, u sredini velike dvorane ostavili neku zdjelu, a „kilometar dalje“ uz zid naslonili stog slame i stog trstike. Stalno su nam se smješkali. Ili – nisu? Tko bi u tome kod njih bio siguran.
I eto, u Albertini je. Ne podcjenjujući ništa ipak su svi muzeji, galerije i zbirke, u odnosu na djela samo „intelektualni sarkofazi“ (Donald Kuspit). Jer uspjesi i neuspjesi djela povjereni su samo njima. Ogrezla u samoći – otpornija su. Uostalom i sam je napisao „Slika mora nadvladati tvorca i nametnuti mu svoju neovisnost“. Uspjeh djela je u njemu samom. Tamo je njegovo i „bogatstvo i uboštvo“ (Jerolim Kavanjin). Stoga „profesoru-šamanu“ (Božica Matasić) misaonost i sumnjičavost vlastite prirode bila je spojena s manijakalnim radom. A onome koji nije znao što znači u neradu provesti dan, gluho zvoni svako, posebice pohvalno mlataranje jezikom. Kaže i meni „Samo piskaraš uokolo!“ Što se mene tiče, bio sam rano u samom djetinjstvu toga uspjeha. Sve su Albertine zakasnile.