AUTOR TEKSTA: VANJA BABIĆ
FOTOGRAFIJE: ZORAN ALAJBEG, DAMIR FABIJANIĆ © Galerija umjetnina Split
Nina Ivančić – Retrospektiva, Galerija umjetnina, Split, 20. 12. 2022. – 5. 2. 2023.
Nema mnogo hrvatskih umjetnika ili umjetnica čiji bi se opusi po pitanju dosljedno provođenih, problemski intoniranih te apsolutno osviještenih stvaralačkih pomaka mogli ravnopravno mjeriti s danas već gotovo polustoljetnim opusom Nine Ivančić.
Svi oni koji bi se u splitskoj Galeriji umjetnina tijekom trajanja retrospektivne izložbe Nine Ivančić namjeravali uspeti stepenicama na kat u svrhu razgledavanja bogata postava galerijske zbirke, kod glavnog su ulaza u razizemni izložbeni prostor nužno morali zamijetiti autoričin foto-portret što ga je 1978. godine snimila Danijela Lušin. Iste godine Nina Ivančić dobila je nagradu na 10. salonu mladih, čime će otpočeti proces njezine trajne i posve zaslužene afirmacije na domaćoj umjetničkoj sceni. Oveća crno-bijela fotografija prikazuje mladu slikaricu kako prekriženih ruku gleda izravno u kameru, zračeći pritom ležernom samouvjerenošću te ostavljajući utisak osobe koja u umjetničkom smislu neprijeporno zna što čini i čemu teži. I doista, nema mnogo hrvatskih umjetnika ili umjetnica čiji bi se opusi po pitanju dosljedno provođenih, problemski intoniranih te apsolutno osviještenih stvaralačkih pomaka mogli ravnopravno mjeriti s danas već gotovo polustoljetnim opusom Nine Ivančić. Stoga je osnovni zadatak kustosa njezine retrospektive Bože Majstorovića bio da izborom i postavom radova ovu konstataciju najprije vizualizira, a potom i definitivno sankcionira odnosno svima učini razvidnom. Riječ je o kustosu staroga kova koji poslu pristupa promišljeno, sustavno, nadasve odgovorno, a naspram prezentirane građe čak i pomalo samozatajno. Lucidno usklađujući muzeološke i likovno-teoretske aspekte struke, Majstorović svoje izložbe u pravilu postavlja na logičan, prohodan, a također – što je itekako važno – i edukativan način. On je, dakako, odmah zaključio kako retrospektivan pristup umjetnici poput Nine Ivančić ultimativno iziskuje u osnovi konvencionalnu koncepciju postava, a to znači onu koja dosljedno prati kronologiju nastanka pojedinih slika ili slikarskih ciklusa. Upravo stoga frontalni ulaz u izložbeni prostor sa spomenutim foto-portretom nije bio predviđen kao polazno mjesto razgledavanja. U tom slučaju posjetitelj bi, naime, bio doveden usred postava, a samim time i ostavljen u nedoumici valja li mu skrenuti udesno te tako slike realizirane kasnih sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća doživljavati isprva u kronološki inverznom slijedu, ili pak ulijevo, ususret radovima nastalim tijekom otprilike posljednja dva desetljeća. Takva situacija prevenirana je, dakle, odlukom da se na ovu retrospektivu ulazilo kroz bočna vrata što vode u razizemlje istočna krila Galerije umjetnina, inače predviđena za održavanje izložbi nešto manjega obima.
Da bismo ispravno razumjeli stvaralaštvo Nine Ivančić u razdoblju od kraja 70-ih pa do otprilike sredine 80-ih godina prošloga stoljeća nužno nam je prisjetiti se ondašnjeg dominantnog umjetničkog ozračja, kako u najvećim svjetskim središtima tako i u nas. O čemu je točno riječ? Prethodno, oko sredine 60-ih godina, kao kreativno najpotentniji i najvitalniji u svijetu će se - u to vrijeme posve opravdano - nametnuti umjetnički postupci koji su u klasičnom slikarstvu i kiparstvu sagledavali uglavnom anakrone, zauvijek potrošene, a samim time i nadiđene oblike izražavanja. I doista, fenomeni konceptualne odnosno video-umjetnosti te neodadaistički orijentiranih praksi, kao i sklonost različitim multimedijalnim rješenjima, uz postojanje značajnih pokreta kao što su fluxus ili arte povera, da spomenemo tek neke, tada će na scenu donositi prijeko potrebne: širinu, svježinu i vitalnost. Takva i slična umjetnička promišljanja na određeni će način svoju definitivnu verifikaciju ostvariti realizacijom danas već legendarne izložbe znakovita naziva When Attitudes Become Form (Kad stavovi postanu formom), koju je u proljeće 1969. godine u Kunstahalleu u Bernu postavio Harald Szeemann, jedan od najutjecajnijih kustosa za modernu i suvremenu umjetnost uopće. Zahvaljujući njegovoj nedvojbeno prijelomnoj, ali ipak ne i jedinoj izložbi takva profila – u Stedelijk Museumu u Amsterdamu istodobno je bila postavljena danas znatno manje razvikana izložba Op Losse Schroeven (Situacije i kriptostrukture) kustosa Wima Beerena – likovno stvaralaštvo kakvo se počelo javljati neposredno nakon pop-arta, minimalizma te umjetnosti konstruktivnog pristupa svoju je progresivnu i alternativnu poziciju zamijenila onom središnjom; postat će, dakle, svojevrsnim mainstreamom.
Na našim prostorima prijelaz iz 60-ih u 70-e godine obilježen je pak terminalnom krizom pokreta (novih) tendencija te nastupom nove generacije umjetnika s posve različitim pristupom umjetničkom stvaralaštvu, čije će više ili manje heterogene aktivnosti s vremenom biti objedinjene odrednicom nova umjetnička praksa. Uvjetno i pojednostavljeno rečeno, nova umjetnička praksa predstavljala je svojevrsni domaći pandan svjetskim strujanjima zastupljenim na izložbi When Attitudes Become Form. Velikim dijelom 70-ih godina i u nas će, dakle, kao kreativno najprogresivnije i najzanimljivije s razlogom egzistirati različite manifestacije konceptualne, neoavangardne, multimedijalne ili pak video-umjetnosti. Smatralo se – a za to su postojali i argumenti – kako tadašnje konvencionalno slikarstvo na platnu više nije kadro ponuditi potentnu i vremenu primjerenu umjetničku problematiku. Oko sredine toga desetljeća kao jedini relevantan slikarski fenomen javilo se primarno (analitičko) slikarstvo kod kojega umjetnik slici pristupa ponajprije kao tvarnoj datosti, propitujući pritom osnove gradbene elemente od kojih je sačinjena te čineći proces njezina nastanka posve transparentnim. Standardne odrednice kao što su estetika, kompozicija, forma, sadržaj ili naracija u slučaju takva naglašeno konceptualno tretirana slikarstva bile su, dakle, posve irelevantne. A onda će, na izmaku 70-ih godina – u svijetu i kod nas podjednako – doći do velikog obrata. Neoavangardni trendovi odnosno konceptualno uvjetovano inzistiranje na redukcionizmu zapali su u stagnaciju i pomalo ispraznu predvidivost, a slikarstvo će opet doći u središte zanimanja. Različite pojave pod nazivima transavangarda (u Italiji), Neue Wilde (u Njemačkoj), New Image Painting (u Sjedinjenim Državama) te niz drugih, počele su dominirati svjetskim izložbama. Štoviše, onaj isti Harald Szeemann će u suradnji s talijanskim kustosom i teoretičarem Achilleom Bonitom Olivom, inače tvorcem termina transavangarda, unutar Bijenala u Veneciji 1980. godine inaugurirati izložbu Aperto predviđenu za prezentaciju mladih autora, a tom prigodom stavljen je naglasak upravo na aktualnu revitalizaciju slikarstva. Nova slikarska strujanja zahvatit će, dakako, i Hrvatsku/Jugoslaviju, a Nina Ivančić ispostavit će se jednom od njihovih najdojmljivijih predvodnica, na određeni način čak i anticipatorica. U nas je ta strujanja Zvonko Maković nazvao novom slikom, afirmiravši ih 1981. godine istoimenom sekcijom na 13. salonu mladih. Maković je u svoj izbor uključio 12 autora i autorica: Nellu Barišić, Bredu Beban, Milivoja Bijelića, Danila Dučka, Marinu Ercegović, Zvjezdanu Fio, Ninu Ivančić, Dušana Minovskog, Damira Sokića, Ivana Stančića, Anju Ševčik i Igora Rončevića.
Početak retrospektive Nine Ivančić posvećen je, dakle, njezinoj participaciji u novoj slici. Kustos Majstorović mjestimično je po prostoru nenametljivo dao postaviti natpise s njezinim izjavama, a ovdje ona kaže: „Moji počeci koincidiraju s vremenom kad su se konceptualna umjetnost i primarno slikarstvo iscrpli i počeli gušiti u ishitrenim moralnim dilemama“. Nina Ivančić od početka do sredine 80-ih godina uglavnom izvodi koloristički dojmljive slike s kolopletima bujnih, uzburkanih i nerijetko florealnih formi dinamičnih vizualnih silnica. Ali, sredinom istoga desetljeća već će se naslućivati i prvi znakovi susprezanja kompozicijske raspojasanosti, a samim time i odmicanja od nove slike. U dominantno organičke ansamble slikarica, naime, mjestimice počinje ugrađivati i neke linijske dionice, isprva tanke i zavinute, a potom sve šire, ravnije i s tendencijom jasnijeg definiranja plohe. U to vrijeme odlučuje se s Damirom Sokićem na odlazak u New York, gdje će doživjeti radikalnu potvrdu svojih do tada tek diskretno naznačenih stremljenja. Otpočet će, dakle, geometrijsko razdoblje Nine Ivančić, posredstvom kojega se ona još jednom savršeno uklopila u aktualna strujanja poznata pod odrednicom neo-geo. Riječ je o geometriji koja nipošto ne izvire iz eksplicitnog zagovaranja minimalnog, već ponajprije dolazi kao rezultat težnje za racionalno i anorganski uvjetovanom dinamikom.
U posljednjem desetljeću prošloga stoljeća Nina Ivančić vratit će se figuraciji. Svojevrsna opsesija postali su joj brodovi, u kojima – ukoliko pažljivije gledamo – zamjećujemo logičan pomak u odnosu na raniju geometrijsku fazu, ponajprije u smislu njihove egzaktnosti. Umjetnica brodove slika akromatski, poput tamnih silueta na bijeloj podlozi. Djeluju poput nekih duhova, ali posve konkretnih duhova s obzirom da ih umjetnica svjesno izvodi s jasnim asocijacijama na informativne crteže iz nekih tehničkih priručnika. Štoviše, njihov tip i ime korišteni su ujedno i za naslov slike. Prijelaz dvaju stoljeća bit će obilježen povratkom na kolorit te uvođenjem motiva aviona. Umjetnica avione prikazuje iz različitih rakursa, na jasno definiranim odnosno razgraničenim obojanim plohama, ili pak u sklopu njih. Tipovi aviona – kao i u slučaju brodova – pritom će biti egzaktno navedeni u naslovu slike, a katkada čak i ispisani unutar njezina kadra. Svojim načinom slikanja brodova i aviona Nina Ivančić predstavila se kao naša uvjerljivo najznačajnija i najdosljednija predstavnica neo-kspresionizma, izričaja na kojega je potkraj 80-ih godina prvi upozorio talijanski kustos i kritičar Germano Celant. A nakon koloristički intenzivnih prikaza aviona, nastat će i njihovi ekstremno precizni tehnički crteži izvedeni ugljenom na papiru. Djeluju poput preciznih renesansnih studija, a njihova neumoljiva i pomalo hladna egzaktnost poprimit će posve novu dimenziju osvijestimo li činjenicu da ih je umjetnica izrađivala vlastoručno i predano, utiskujući u njih svu svoju psihofizičku energiju.
Retrospektivu Nine Ivančić u splitskoj Galeriji umjetnina Božo Majstorović zaključuje fascinantnim kolažima nastalim tijekom posljednjih nekoliko godina. Pomak u odnosu na prethodnu fazu bio je znakovit, ali i ovoga puta lucidan, odmjeren i u osnovi logičan. Još jednom možemo govoriti o geometrijski uvjetovanoj apstrakciji, ali sada realiziranoj posredstvom minucioznih preklapanja ujednačeno obojenih listova papira na način da površno gledanje može ostaviti pogrešan utisak kako je riječ o grafikama. Preostaje nam jedino s nestrpljenjem se upitati što slijedi dalje.
Retrospektiva Nine Ivančić svojom je uzornom realizacijom predstavljala vrhunski kulturni događaj, kako za Split tako i za čitavu Hrvatsku. Za to je ponajprije zaslužan slikaričin doista začudan i u svakom trenutku osviješten opus, ali također i Božo Majstorović, nesumnjivo jedan od najboljih kustosa što ga trenutno imamo.