PROŠLE GODINE SANJALA SAM ČESTO...
Razgovarao: DALIBOR PRANČEVIĆ
Fotografije: CHELSEA CULPEPPER (portret), ROBERT MATIĆ, GORAN VRANIĆ
Slava: Hrvatske umjetnice pozdravljaju Kiki Smith, nmmu, Zagreb, 25. 11. 2021. - 30. 1. 2022.; Galerija umjetnina u Splitu, 1. 3. - 17. 4. 2022.
Radovi na izložbi izdvojeni su iz moga preko četrdeset godina dugoga rada. Tijekom toga vremena istraživala sam različite materijale i teme na slobodan način, bez organskog slijeda. Oduvijek sam uživala u miješanju materijala, predmeta i vremena u pripremi izložbe. Povjeriti drugima da izlažu vaš rad uvijek donosi iznenađenje i obnovljenu viziju onoga što ste učinili.
Hrvatska je likovna publika na prijelazu iz 2021. u 2022. godinu imala rijetku priliku vidjeti izložbu radova znamenite američke umjetnice Kiki Smith. Izložba je osmišljena pod intrigantnim naslovom Slava: Hrvatske umjetnice pozdravljaju Kiki Smith i najprije je postavljena u prostoru Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, a potom i u Galeriji umjetnina u Splitu. Kustos zagrebačke dionice je Branko Franceschi, ujedno i idejni začetnik cijeloga izložbenog koncepta, dok je splitsku dionicu osmislila i postavila Jasminka Babić. Odabran je ukupno dvadeset i jedan rad Kiki Smith unazad četrdesetak godina njezine umjetničke aktivnosti i to u različitim tehnikama i medijima. Osobiti aspekt ove dvije izložbe zapravo je dovođenje radova Kiki Smith u neposredan odnos s radovima umjetnica zastupljenih u zbirkama spomenutih muzeja pri čemu su se otvarale mogućnosti drugačijega pristupa i čitanja izloženih umjetnina. Tako su se u Zagrebu uz djela američke umjetnice našli radovi Nevenke Arbanas, Biserke Baretić, Jagode Buić, Vlaste Delimar, Ine Drutter, Marte Ehrlich, Ksenije Kantoci, Nives Kavurić Kurtović, Milene Lah, Sofije Naletilić Penavuše, Vesne Popržan, Slave Raškaj, Naste Rojc i Edite Schubert, a u Splitu radovi Nevenke Arbanas, Dubravke Babić, Jagode Buić, Marte Ehrlich, Ksenije Kantoci, Nives Kavurić Kurtović, Milene Lah, Aliete Monas Plejić, Neli Ružić, Marije Ujević Galetović i Vlaste Žanić. Tim nam povodom Kiki Smith odgovara na pitanja.
Cijenjena ste umjetnica i vaš rad je poznat u svjetskim razmjerima. Jedinstvena je prigoda vidjeti odabir vaših radova i u hrvatskim izložbenim prostorima. Kako je uopće došlo do suradnje s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti u Zagrebu i Galerijom umjetnina u Splitu? Tko je ponajprije zaslužan za te izložbene događaje? Odakle dolaze radovi (koji su i medijski vrlo raznoliki: od trodimenzionalne skulpture, preko tapiserija do grafičkih listova)?
Do izložbe je došlo zahvaljujući poznanstvu s Brankom Franceschijem kojeg sam, pak, upoznala preko jednog zajedničkog poznanika u New Yorku. Potom me je gospodin Franceschi upoznao s Jasminkom Babić u Splitu. Radovi na izložbi izdvojeni su iz moga preko četrdeset godina dugoga rada. Tijekom toga vremena istraživala sam različite materijale i teme na slobodan način, bez organskog slijeda. Oduvijek sam uživala u miješanju materijala, predmeta i vremena u pripremi izložbe.
Kako se artikulirala ideja o uspostavljanju dijaloga između vaših radova i radova hrvatskih umjetnica različitih generacija koji se čuvaju u muzejskim zbirkama? Zanimljivo je, pritom, vidjeti u kolikoj mjeri se mijenja optika na radove hrvatskih umjetnica te dopunjuje njihova recepcija u neposrednom dijalogu s vašom produkcijom. Rekao bih da je ova izložbena metodologija prilično uspješna. Kakva su vaša razmišljanja?
Zahvaljujem, no zapravo je sve proizašlo iz ograničenih uvjeta organizacije izložbe u vrijeme pandemije kao i ekonomskih ograničenja. Branko Franceschi i Jasminka Babić su zaslužni i njihova je bila ideja uključiti radove umjetnica koji se nalaze u kolekcijama muzeja. Bilo mi je pravo zadovoljstvo jer nisam poznavala kolekcije. Za mene je to bila prava prilika vidjeti umjetnice različitih generacija koje su radom vezane za regiju.
Uslijed pandemije niste mogli nazočiti postavljanju i otvorenju izložaba. Kako ste prihvatili odsuće iz procesa fizičke artikulacije izložbe? Što znači takvo iskustvo „neprisustvovanja“? Koliko inače participirate u postavljanju izložaba? Čini se da ste u tom smislu izrazito involvirani barem ako je suditi prema dokumentarnom filmu Chiare Clemente Our City Dreams (2008.), gdje je razvidna vaša uloga u postavljanju izložbe Gathering.
U optimalnim okolnostima ja uživam u postavljanju izložbi jer svaka nijansa u načinu kako se predstavlja nečiji rad uvijek mijenja značenje. No također ću reći kako je ovo i odlična prilika za vježbati ‘biti mrtav’ jer zapravo nas jako dugo neće biti tu. Ako budem dovoljno privilegirana da se ljudi zainteresiraju za moj rad i nakon smrti, pravi je blagoslov vidjeti kako će tumačiti moj rad bez moga doprinosa. Također, u određenoj mjeri radi se i o prakticiranju nevezanosti. Povjeriti drugima da izlažu vaš rad uvijek donosi iznenađenje i obnovljenu viziju onoga što ste učinili.
U spomenutom dokumentarcu Chiari kažete kako vas od samih početaka zanima fenomen „života koji raste na mrtvom“. Možete li ovdje malo šire elaborirati jednu takvu tezu i kako se ona reflektira na vaše radove općenito? Izrazito je zanimljiva ta blizina rođenja, smrti, regeneracije…
Često sam o tome razmišljala kad sam bila mlada i pokušavala donekle razumjeti sebe u odnosu na vrijeme i povijest te vlastitu biologiju. To je nešto što mi sada tek povremeno privlači pažnju.
Znakovit je i rad Tlo koji se sastoji od jata mrtvih vrana. S jedne strane zaziva ideju o antropocenu i negativnom učinku ljudi na okoliš, s druge na krah vrijednosti i određenih „kulturalnih“ simbola koji se specifično vezuju uz tu pticu. Nadalje, zanimljivo je kako tijelo skulpture direktno suočavate s tlom bez posredništva postamenta. To osobito postaje sugestivno kod ženskih figura (Žena u kutu). Kakvo značenje stoji iza takvog postava? Tlo se može promatrati kao jedna doista široka platforma događanja i metaforičkih mogućnosti interpretacije djela.
Zapravo nikada nisam ni razmišljala o značenju vrana. Rad je u biti potaknut novinskom viješću o tome kako su vrane padale s neba. One su vrlo inteligentna i prelijepa stvorenja i bila sam veoma uznemirena tim fenomenom povremenog masovnog umiranja živih bića. Smatram prilično nesretnom pojavom da se, a vrlo vjerojatno iz sigurnosnih razloga, skulpture koje pripadaju tlu stavljaju na postolja jer tako im se katkada otima dom. Tlo je važan prostor.
Nema dostatno prostora za referirati se baš na svaki izloženi rad, no ipak bih pažnju svratio na impozantnu pojavu četiri velike tapiserije (Sudbina, Katedrala, Zemlja, Podzemlje). Kada započinjete raditi tapiserije i što vas je motiviralo na taj specifičan medij likovnog izražavanja? Koliko je u njima utkano povijesnosti i reminiscencija na manualni rad, koliko suvremenosti i danas aktualnih pripovijesti?
Tapiserija me oduvijek iznimno privlačila i nikada nisam zamišljala da ću imati priliku raditi s njome, ali imala sam veliku sreću jer me studio Magnolia Editions pozvao da radim na tapiserijama. Zamolili su me da napravim jednu, a do danas sam ih izradila trinaest. Mislim da je to nevjerojatno lijepa forma jer prekriva zidove i štiti prostore te općenito upija svjetlost. Da, osim što apsorbiraju zvuk i toplinu, apsorbiraju i svjetlost. To njihovu prisutnost čini vrlo smirujućom. Nadam se da ću ih vremenom uspjeti napraviti još i više.
Zašto Čuvare nazivate upravo tako? Riječ je o mobilnim svežnjevima luka izvedenima u limu koji evociraju i neka onostrana, okultna iskustva? Ili reminisciraju narodni lijek?
To je lijevani češnjak odnosno nešto što smatram izuzetno blagotvornim, imati ga u svom okruženju i koristiti u prehrani. To je češnjak iz moga vrta.
Vratio bih se načas na neke crtice iz vaše biografije. Kada točno dolazite živjeti i raditi u New York i koje je vaše prvo sjećanja na taj grad? Jeste li često mijenjali adresu? Što za vas znači prostor života? Vezujete li se za njega i iskustva koja su u njega utkana?
Prvi put sam se preselila u New York 1971. godine, u stan u East Villageu, ali čovjek poviše je u svome stanu držao pijetla i izazvao je požar pa sam se preselila u San Francisco i trebalo mi je nekoliko godina i nekoliko navrata da se ponovo vratim u New York. S dvadeset i dvije godine sam došla kako bih tamo ostala živjeti sljedećih četrdeset. Prve godine u New Yorku selila sam se prilično puno puta, ali kao što je i inače tipično za Njujorčane, ako pronađete mjesto na kojem možete izdržati, ostajete u njemu cijeli život jer velike su poteškoće pronaći smještaj. Oduvijek sam radila kod kuće, tako da je moj dom uvijek morao zadovoljiti brojne životne potrebe.
Možemo reći da od samoga dolaska na svijet participirate u događajima umjetnosti jer ste dijete umjetnika? Kako danas doživljavate svijet umjetnosti? Koliko uopće sudjelujete u raznim događanjima?
Rekla bih da posljednjih nekoliko godina nisam previše sudjelovala u umjetničkom svijetu. Ali i to je nekako u redu. Bilo je to vrijeme tišine i razmišljanja.
Za sami kraj: sanjate li često?
Prošle godine sanjala sam često, ali to je bilo zato što sam uzimala melatonin kako bih zaspala. Kao i mnogi ljudi tijekom pandemije i ja sam imala problema sa spa< vanjem. Uzimanje melatonina daje vrlo živopisne snove