IGOR LOINJAK
Fotografije: DAMIR FABIJANIĆ
Kopač, Meštrovićev paviljon (Galerije Bačva, Prsten i PM), Zagreb, 17. 12. 2021. - 27. 3. 2022.; Kopač i Pariz, Francuski institut, Zagreb, 17. 12. 2021. - 27. 1. 2022.
Izložbeni projekt „Kopač“ nastao je u organizaciji Hrvatskog društva likovnih umjetnika iz Zagreba, udruge Art Rencontre te Cloverfielda, a za stručno oblikovanje izložbe zaslužna je kustosica dr. sc. Anita Ruso Brečić kojoj je pomoć u realizaciji izložbe pružio muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti Željko Marciuš. Dio projekta moguće je vidjeti u Francuskom institutu pod nazivom „Kopač i Pariz“ čime se stavlja naglasak na Kopačevo likovno i pjesničko djelovanje unutar Društva art bruta. Kao vrsni bibliofil, Kopač je u duhu art bruta sam izrađivao oslikanu poeziju, potpisujući svaki detalj svojih izdanja od korica do korica. O ovom aspektu u tekstu kataloga piše kustosica Ruso Brečić navodeći posebnosti Kopačevih ludističkih i erotskih pjesničkih poema i zbirki. Osobitu zaslugu za organizaciju izložbe Ruso Brečić pripisuje udruzi ArtRencontre čije je djelovanje usko i duboko vezano upravo uz opus ovoga umjetnika te afirmaciju i revalorizaciju njegova stvaralaštva. U vlasništvu je udruge dio kolekcije iz Kopačeva atelijera kupljene na aukciji 2017. godine koju je vodila pariška kuća Drouot. Kupljena djela iz kolekcije postala su osnovom za daljnje istraživanje Kopačeva opusa uz pomoć francuskih eksperata za artbrutizam i nadrealizam poput Fabrice Flahutez, Pauline Goutain i Roberte Trapani te kustosa iz pariškoga Centre Pompidou. Rezultat je tih nastojanja i znanstvena monografija o Slavku Kopaču objavljena u nakladi svjetski priznatog pariškog Gallimarda, a čije je službeno predstavljanje započelo početkom ove godine. Zagrebačka izložba tek je dio realizacije osnovnoga i sveobuhvatnog cilja ArtRencontre-a, a to je da se opus Slavka Kopača i njegovo mjesto unutar zapadne povijesti umjetnosti adekvatno revalorizira čemu će doprinijeti i znanstveni skup o Kopačevu stvaralaštvu koji će, kako potvrđuje predsjednica udruge doc. dr. sc. Tamara Floričić, kao dio programa izložbe biti održan u veljači. Njegova posebnost bit će i samo mjesto održavanja. Naime, u Galeriji Bačva po prvi put se hrvatskoj javnosti predstavlja Kopačevo veliko djelo, impozantni svečani zastor koji je 1989. izradio za HNK Osijek. Na platno veličine 63 m2 Kopač je „prenio“ svoju kompoziciju „Stara Slavonija“ iz 1947. Upravo ispred tog zastora održat će se najavljeni znanstveni skup, a Floričić ističe kako će izložbeni projekt biti popraćen trojezičnim katalogom čije će se predstavljanje održati u ožujku. Krenimo, dakle, predstaviti i analizirati neke aspekte Kopačeva stvaralaštva koji bi trebali potvrditi da se radi o umjetniku svjetskoga glasa, kao i da je riječ o opusu vrhunske kvalitete.
U našoj likovnoj tradiciji prošloga stoljeća ne postoji baš veliki broj umjetnika čiji su odlazak iz zemlje i djelovanje u umjetničkoj emigraciji ostavili kvalitativnog traga na međunarodnoj likovnoj karti. Internacionalna je kartografija sa sjedištima u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj ili SAD-u hrvatskim umjetnicima nudila tek poticaje za rad i nove, vizualno malo ukusnije recepte, no njihova su umjetnička ostvarenja, kao i čitavi opusi ostali vrednovani isključivo u domeni nacionalne povijesti umjetnosti. Fenomen je to koji je Ljubo Karaman teorijski elaborirao u djelu „O djelovanju domaće sredine u umjetnosti hrvatskih krajeva. Problem periferne umjetnosti.“ u kojem je detaljno analizirao razlike između periferne, granične i provincijske umjetnosti. Ne treba zaboraviti bitnu komponentu Karamanova pristupa, a to je fokusiranost na hrvatsku umjetničku tradiciju koja je nastala u ranijim epohama. Međutim, metodologija kojom se autor služi primjenjiva je za detekciju određenih problema s kojima se domaća umjetnička praksa susretala i u razdoblju od modernizma do danas, a prije svega se odnosi, kako ističe Ana Šeparović u izlaganju naslovljenom „Teorijski okvir hrvatske likovne ‘periferičnosti’“, na element „pravovremenosti“ europskih noviteta i trendova u našem kulturnom krugu. Situacija se, dakako, s odmicanjem stoljeća i ulaskom u novi milenij promijenila tako da od sedamdesetih godina imena hrvatskih umjetnika i njihova djela postaju međunarodno vidljivijima budući da su fenomeni poput granice, regije ili države u kontekstu umjetničkoga svijeta postali irelevantnom kategorijom, a spomenuti je proces digitalna revolucija u posljednjih tridesetak godina još drastično ubrzala. Slučaj Slavka Kopača pozitivan je primjer umjetničkog emigranta čiji je opus podjednako utemeljen u elementima iz hrvatske i europske likovne tradicije. Ipak, Kopač je jednako tako i umjetnik čiji rad ne bi trebalo problematizirati kroz kategorije „domaćeg“ i „stranog“ budući da su mu njegova erudicija i produhovljena uronjenost u elementarne postavke ahistorijskoga životnog totaliteta u cjelini omogućile da oblikuje opus unutar kojega se može ogledati jedna mala povijest zapadne likovnosti.
Ne želeći ulaziti previše u Kopačevu biografiju, ipak ću zbog konteksta istaknuti neke njezine glavne točke. Rođen je u Vinkovcima 1913., a smrt je dočekao u francuskoj metropoli 1995. godine u kojoj je živio gotovo pedeset godina. Akademiju likovnih umjetnosti apsolvirao je u Zagrebu u klasi Vladimira Becića 1937. godine, a prvu je izložbu imao u Salonu Ullrich s kolegom Mladenom Vežom godinu dana kasnije. U tom razdoblju glavni mu poticaj daju djela Miroslava Kraljevića i njegova mentora Becića, no vrlo brzo zahvaljujući stipendiji francuske vlade upućuje se put Pariza te prijelaz tridesetih u četrdesete godine dočekuje u centru europske umjetnosti. Po povratku kući ubrzo dobiva namještenje u Mostaru gdje na učiteljskom mjestu nasljeđuje Antuna Motiku, ali težnja za novim iskustvima vodi ga u Italiju gdje u Firenci paralelno slika i studira povijest umjetnosti. Na savjet prijatelja G. Falzonija, Kopač odlučuje otići u Pariz i upoznati Jeana Dubuffeta, umjetnika s kojim na jednoj dubinskoj psihoemocionalnoj razini dijeli iste stavove prema i o umjetnosti, tako da od 1948. godine ulice francuske prijestolnice postaju trajnim prostorom njegova življenja. U firentinskoj je fazi Kopač već počeo omekšavati modernističku maniru naučenu za vrijeme studija, a uz nadrealističke poticaje postaje sve skloniji redukciji koja će se pokazati bitnom za njegov daljnji rad. Po dolasku u Pariz upoznaje i Andréa Bretona, oca nadrealizma, koji mu organizira samostalne izložbe 1949. u Galeriji Message; 1953. godine u L’Etoilescellée, kultnoj galeriji nadrealista te još dvije izložbe s vodećim imenima nadrealističke scene poput Maxa Ernsta, Mana Raya, Magrittea i drugih. Na jugu Francuske, u Vanceu, Kopač je izlagao s Giacomettijem, Appelom, Césarom, Pevsnerom. Slično je u Parizu započeo i Simon Hantai, jedan od vodećih mađarskih umjetnika koji je u Pariz došao također 1948. godine, a Bretonmu je 1953. organizirao prvu izložbu.
Susret s Dubuffetovim l’artbrut ostavio je na Kopača silan utjecaj te ga je već po dolasku u Pariz začetnik artbrutizma postavio za glavnog kustosa i arhivara Zbirke Art brut pri društvu Compagnie de l’art brut koju je vodio do 1975. kada je preseljena u švicarsku Lausanneu. U doslovnom prijevodu l’art brut označava sirovu umjetnost u koju Dubuffet svrstava „djela izvedena od osoba bez umjetničke kulture, u kojima, dakle, ima malo ili nimalo mimetizma, suprotno onome što se događa kod intelektualaca, tako da autori tih djela sve izvlače iz svojih vlastitih zaliha, a ne od plijesni klasične umjetnosti ili one upravo moderne: sižeje, materijale, sredstva transpozicije, ritmove, rukopise itd.“ Riječ je o umjetnosti koja prkosi kulturi akademizma ne samo načinom formalnoga pristupa osnovnim likovnim elementima, nego i – slično enformelu – odabirom neumjetničkih materijala poput gume, olova, žice ili betona te načinom njegove upotrebe. Grgo Gamulin je l’art brut odredio kao segment kulture unutar kojega se sama kultura odbacuje oslobađajući prostor umjetničkoj ekspresiji da ono divlje – zaobilazeći nagomilani talog povijesnih utjecaja i likovnih znanja – eruptira iz „donjih duhovnih slojeva“ umjetnikova bića. Iz toga razloga ovaj pravac logikom Vennovih dijagrama dio svoga sadržajnoga opsega nesumnjivo dijeli i s nadrealizmom, umjetnošću naivaca i spomenutim enformelom na što u tekstu o Kopaču pisanom povodom ove izložbe upućuje i Željko Marciuš. Osobito važnim segmentom Kopačeve poetike Marciuš smatra svjenu primitivizaciju oblika, odnosno sintezu dječjeg i primitivnog pristupa. Ovaj aspekt Kopačev opus povezuje ne samo s Dubuffetom, nego i s Jeanom Fautrierom ili Wolfgangom Schulzeom Wolsom (s kojim dijeli i istu godinu rođenja). S druge strane, vraća ga i na povijesne prapočetke slikarstva koje je nastajalo u dubokoj tmini špilja tako da „slučaj Kopač“ predstavlja potencijalno puno više od konstatacije da se radi o umjetniku izrazito kvalitetnog i međunarodno značajnog opusa što ova izložba i potvrđuje. Važno je istaknuti kako je zarana prepoznata kvaliteta Kopačeve umjetnosti koju su u samim početcima hvalili važni francuski kritičari, povjesničari umjetnosti i intelektualci tog doba među kojima se ističu Annie Le Brun, Peret, Ragon, Leveque i brojni drugi. U enciklopediji koja je definirala l’art informel (enformel), Michel Tapié uvrštava Kopača među osnivače tog pravca s ostalim renomiranim umjetnicima poput Tobeya, De Kooninga, Serpana, Rhotka, Sam Francisa, Klinea, Dubuffeta, Pollocka. U sklopu prezentacije spomenute enciklopedije Kopačeva djela bila su izložena na prvoj svjetskoj izložbi enformela ravnopravno s djelima navedenih autora. Ruso Brečić napominje kako je Kopač unatoč svojoj vedroj osobnosti izradio i nekoliko radova bliskih enformelu, no nije se odao tragediji poslijeratne umjetnosti poput predstavnika francuskog enformela Jeana Fautriera te se zadržao u domeni predmetne realnosti ne odustajući od kompozicija na kojima dominiraju figure.
Kopač je bio umjetnik koji je otkrivao ljepotu margine i snagu autsajderske pozicije koja umjetniku nudi više iskonske slobode od akademiziranih institucionalnih okvira i sustava. Dakako, u tome nije bio prvi jer je iskustva nezapadnjačkog pristupa umjetnosti u drugoj polovici 19. stoljeća iskušavao Paul Gauguin na Tahitiju i otocima Francuske Polinezije. Nekoliko desetljeća nakon njega Picasso je proučavao i u vlastita djela unosio elemente afričke plastike koju je vidio u Etnografskom muzeju u Trocadéru, a oslanjanje na arhaične oblikovne strategije potvrđuju i likovi Amadea Modiglianija koji podsjećaju na kikladske figurice, a s njima sličnost dijele i neke biste Constantina Brancusija. Uz akademsku tradiciju otkrivanja onog arhaičnog, arhetipskog, ali i autentičnog u umjetnosti koja ne proizlazi iz europocentričnoga kulturnog kruga, na liniji Kopačeva stvaralaštva prethodno su se nalazili carinik Henri Rousseau te čitava plejada nedjeljnih slikara naivaca prve polovice prošlog stoljeća čija je likovna djelatnost cvjetala na margini mainstream-a kojemu se Kopač već zarana počeo otimati. Gledajući na Kopačev opus iz pozicije teorije umjetnosti, u njemu je moguće uočiti određene anticipacije teza koje će kasnije postaviti teoretičari nove teorije slike među kojima bih osobito istaknuo Hansa Beltinga i njegovu teoriju Bild-Anthropologie. Analizirajući promjene na području umjetnosti u dvadesetom stoljeću, Belting je zaključio kako je unutar svijeta umjetnosti na teorijskoj razini nužan prijelaz iz povijesti umjetnosti preko znanosti o umjetnosti do znanosti koja je posvećena isključivo slici i koja ju proučava iz rakursa antropologije slike. Belting, što ne treba čuditi, polazi od nešto šire definicije pojma slike te je ona za njega, zaključit će Žarko Paić, „oznaka za one fenomene koji kao jedinstvo sadržaja i medija neposredno reflektiraju duhovno-tjelesnu dvostruku prirodu čovjeka“. U kontekstu vlastite teorije Bildwissenschaft-a Belting daje kritiku europocentričnoga gledanja na umjetnost i kulturu općenito ukazujući na činjenicu da povijesni razvitak umjetnosti više ne može biti prikazivan neprekinutom linijom razvoja te da se sliku više ne može razumijevati kroz kategoriju njezine povijesne kontekstualizacije. Pojam slike shvaćen antropologijski, nastavlja Paić, „polazi od radikalnog procesa dokidanja povijesnoga razumijevanja slike u zapadnjačkoj civilizaciji.“ Možemo se pitati u kojoj su mjeri prethodno izložene teze primjenjive u pokušaju dubljeg razumijevanja Kopačeva opusa?
Djela iz rane faze poput Gitarista (1937.) i Dame u bijelom (1938.) još uvijek odaju umjetnika priklonjena naučenom metjeu, ali iskustva iz Francuske i Italije unose u njegovu poetiku radikalnu promjenu u pristupu što se u artikuliranom obliku počinje očitovati desetak godina kasnije kada nakon brojnih veduta nastaju Pejzaž (1947.), Lov na divljeg vepra (1948.) ili paradigmatska Krava (1949.) Čak i da Kravu ne apostrofiramo sintagmom prekretničkoga djela, ona je važna jer u promišljanju o njoj Kopač samoga sebe svjesno određuje kao autentičnu umjetničku osobnost neovisnu o bilo kome drugome, pa i Dubuffetu. „Ne volim se uspoređivati“, priznao je Kopač, „čak ni s Dubuffetom, s kojim sam najviše vezan. Mi smo dva čovjeka koji vole istu stvar (...) Dubuffet je počeo vladati svijetom. Što sam ja, čovjek s periferije Europe, mogao napraviti? Ili se skloniti, ili mu se pokloniti? Dobro, ja se nisam sklonio, ali se nisam ni poklonio. Zašto bih? Moja poznata krava nastala je prije Dubuffetovih krava.“ Krava ne samo da označava mogući početak umjetnikove samosvjesne afirmacije, ona ga i (geo)arhetipski veže uz djetinjstvo provedeno u Slavoniji, a način na koji ovaj motiv tretira unutar zadanih kompozicijskih odnosa pokazuje da su već tada bili postavljeni čvrsti i sigurni temelji za njegov daljnji umjetnički razvitak koji već od sredine pedesetih godina možemo podvesti pod kategoriju jasno profilirane i neupitne dorađenosti. Osim motiva slavonske faune (Promenade (1949.), Volovi (1967.), Kopač se često služi i iskustvom lokalne florealne motivike oblikujući većinu tih djela poput Crne zemlje (1961.), Stablo lista (1961.), Zahrđalog lista (1961.), djela Stablo + ptice (1964.) ili Hrasta (1985.) u kombiniranoj tehnici i uz upotrebu neumjetničkih, sirovih (fr. brut) materijala, kako u području slikarstva, tako i u kiparskim djelima.
Iz dosadašnjeg je teksta vidljivo kako je pokušaj da se uz Kopačev opus navedu moguće referencije iz povijesti umjetnosti unaprijed osuđen na propast jer bi popis mogućih „očeva“ bio vrlo dug, a nastavljača pak, kratak i neznatan. U pristupu arhetipizaciji možda mu se najviše približio Zlatko Keser koji poput Kopača nasljeduje Kleeove oblikovne strategije ne bi li stvorio vlastiti svijet autonomne duhovne semantike. Međutim, Kopač nikada nije postao uzor ili snažna referentna okosnica umjetnicima koji su došli nakon njega premda u hrvatskoj likovnoj javnosti nije bio nepoznat. Vjerojatno je jedan od razloga tome činjenica da njegov opus odiše duboko intimnim Weltanschaungom čija je autentičnost predstavljala neprobojnu membranu brojnim mogućim nasljednicima Kopačeve poetike što je u konačnici i rezultiralo činjenicom da danas, više od dvadeset godina poslije njegove smrti još uvijek čekamo jednu potpuniju valorizacijsku analizu umjetnikova stvaralaštva čemu uvelike doprinosi ova, djelima vrlo bogata izložba kao i predstojeći znanstveni simpozij koji s nestrpljenjem iščekujemo.