NIKOLA ALBANEŽE
Tema elitnog u umjetnosti, odnosno suodnos elitne i ne-elitne umjetnosti, iznimno je kompleksna jer zadire u različitu problematiku te se može granati i širiti u raznim smjerovima što tekstovi koji slijede jasno oslikavaju kroz sinkronijsku optiku likovne kritike, primarno zainteresirane za aktualnosti, i dijakronijsku povijesti umjetnosti
„Pojam umjetnosti i njegova mijena“ - upozorava nas Gadamer - „ne mogu se opisivati u dimenziji ukusa“ jer je: „Mijena ukusa fenomen s pozadinom primarno društvene naravi (još je Kant ustvrdio: „Ukus pripada zajednici“!), pri čemu mogu utjecati i estetički i psihologijski momenti individuuma, umjetnika i generacije koju on obilježava“.[1] S druge pak strane, ukus jasno odražava koja je umjetnička produkcija u određenim povijesnim razdobljima dominantna, općeprihvaćena, odnosno postavljena na elitnu poziciju.
Oduševljenje s kojim je popraćen dolazak Vlahe Bukovca u Zagreb 1893. godine. lako je shvatiti čim se upoznamo s onodobnom društvenom situacijom; svojedobna popularnost Ivana Meštrovića, Mencija Clementa Crnčića prije 2. svjetskog rata, još i veća Ede Murtića u većem dijelu druge polovice 20. stoljeća, u pojedinim pak razdobljima Otona Glihe, zatim Miljenka Stančića, Dimitrija Popovića, Vasilija Josipa Jordana (dakako da bi se moglo nabrojati još imena poput, primjerice, kultnih ličnosti Račića i Kraljevića te Raškajeve čije su osobne sudbine doprinijele njihovoj općoj percepciji), prestiž koji danas prati Julija Knifera i Ivana Kožarića napose te fenomen Gorgone općenito, recentno isticanje Tomislava Gotovca kao prvaka hrvatske umjetnosti itd. jednako su tako simptomi svojih specifičnih konteksta unutar kojih su i sami utemeljeni. Druge nacionalne sredine, ali i matica svjetske umjetnosti, tj. naracija koja se posvuda uči i predstavlja obrazac koji se poput uzora slijedi - što je od presudne važnosti zbog njene svekolike potentnosti - bilježe analogne slučajeve koji bi mogli čak i bolje poslužiti od navedenih, no s intencijom se zadržavam na domaćim primjerima.
Međutim, odnos prema onome što je elitno u pojedinom trenutku daleko je složeniji nego bi se to, površno gledajući, moglo učiniti. Naime, kritika stanja u kojem se nalazi kontemporarna kultura permanentan je proces koji kontinuirano traje od kraja 19. stoljeća i s vremenom ne slabi, nego samo zadobiva na zamahu. Borba protiv elitizma koju su protiv dominantnih društvenih snaga poveli avangardni mislioci našla je svoj izraz na umjetničkom planu. Štoviše, odnos prema umjetnosti - kao konstitutivnom dijelu kulture - u tom je pogledu nadasve indikativan. Već i prije naznačenoga razdoblja, konkretno od romantizma, moguće je zapaziti zahtjeve za rušenjem hijerarhijskih struktura u umjetnostima. Započeta relativizacija vrijednosti, tj. izjednačavanje vrijednosnih kategorija, otada se nezaustavljivo širi.
U tom su pogledu zahtjevi za rušenjem muzejske umjetnosti (ali i samih muzeja kao „ropotarnice povijesti“) doveli do zanimljivih obrata; čak i kada nije došlo do realizacije iskazanih nakana (to su bili, može se tumačiti, tek simbolički prohtjevi), uspješno su instalirani novi uzori koji su etablirali prinudu novuma i ubrzano smjenjivanje stilova i mode. Podsjeća to, u određenom smislu, na zaključak Karla Mannheima (Demokratizacija kulture, 1933.) koji, analizirajući „multidimenzionalni fenomen demokracije“, govori o „signifikantnoj reevaluaciji” koja nastaje masifikacijom kulture, odnosno anti-elitističkim tendencijama u umjetnosti koje prijete „srozavanju kulture do najbarbarskijih oblika“[2]. Pesimističnu je viziju iznio i Ortega y Gasset (u knjizi Revolt masa, 1930.) po kojemu je „europska civilizacija, zasnovana na negaciji vlastite kulture, stvorila pojedinca (biće mase) čija psihička struktura dozvoljava samo parazitiranje na dostignućima prethodnih generacija. Demokratska jednakost uništava kulturu, razum, civiliziranoga čovjeka“[3].
Bez obzira što je zasigurno moguće navoditi argumente koji prikazuju i pozitivne aspekte velikih društveno-političkih promjena te navoditi sukladne optimističke poglede, zainteresiranom promatraču specifično likovnoga plana zbivanja valja zapaziti i protumačiti skup promjena kojima su zajednički nazivnici demokratizacija umjetnosti i izmjenjiva narav elitnoga (pa nekada anti-elitistička djela zauzmu poziciju koju su rušili[4]; konkretno, avangarda je od „umjetnosti za mase“ postala primjer ekskluzivnosti podržane stavovima stručnjaka i kolekcionara-znalaca), odnosno popularnoga. Važno je pritom napomenuti kako su društva dovoljno slojevita da i ono što je izgubilo opću popularnost i nadalje ima svoju više ili manje suženu recepciju i vrijednost.
Tema elitnog u umjetnosti, odnosno suodnos elitne i ne-elitne umjetnosti, iznimno je kompleksna jer zadire u različitu problematiku te se može granati i širiti u raznim smjerovima što tekstovi koji slijede jasno oslikavaju kroz sinkronijsku optiku likovne kritike, primarno zainteresirane za aktualnosti, i dijakronijsku povijesti umjetnosti (za obje, načelno, nema prepreke da budu objedinjene u istoj osobi).
1 Hans-Georg Gadamer, Pojam umjetnosti u mijeni, u Ogledi o filozofiji umjetnosti, AGM, Zagreb 2003, str. 112, 113
2 Grazyna Woroniecka, Paradoxes and Traps in the Democratisation of Culture, An Introduction, Societas/Communitas, University of Warsaw, 2-3 2018, str. 7
3 isto, str. 9
- 4 Još odjekuju, premda, čini se, i zamiru u daljini riječi koje su popratile Oktobarsku revoluciju i otvaranje centara proleterske kulture: „U ime budućnosti spalit ćemo Rafaela, uništiti muzeje, zgaziti cvijeće umjetnosti“ (A.A. Bogdanov, Prolekult).