STUDENI 2019. bio je, bez sumnje, dobar mjesec za hrvatsku grafiku. Na Interliberu je predstavljena knjiga Hrvatska grafika u kojoj autorica Mikica Maštrović donosi prvi sustavni pregled hrvatske grafike od njezinih prvih pojava u XV. stoljeću pa sve o suvremenih umjetnika. Krajem istog mjeseca u Gliptoteci HAZU otvoren je 8. hrvatski trijenale grafike koji je pokrenut 1997. prema koncepciji Slavice Marković, sada bivše ravnateljice Kabineta grafike HAZU.
PRVA TRI IZDANJA te manifestacije bila su međunarodnog karaktera dok posljednjih pet ima isključivo nacionalni karakter. Autorica koncepcije posljednjeg Hrvatskog trijenala grafike, Vesna Kedmenec Križić uz kustose Anu Petković Basletić i Ružicu Pepelko zamislila je kompleksnu izložbu na kojoj su se predstavili autori različitih generacija i poetika. Postav izložbe podijeljen je na tri dionice. Prva se odnosi na radove pozvanih umjetnika, druga na grafike umjetnika odabranih na javnom natječaju dok je treća okupila 14 mlađih autora iz srednje i mlade generacije. Sveukupno je predstavljeno 68 autora. Iznimno bogat postav pokazao nam je cijelu lepezu različitih konvencionalnih i digitalnih grafika, odnosno knjiga umjetnika, objekata ili prostornih instalacija čija je baza grafički medij multioriginala.
UZ IZLOŽBU U GLIPTOTECI HAZU za vrijeme trajanja trijenala u Kabinetu grafike bila je postavljena samostalna izložba Ivane Franke, dobitnice Premije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na 7. hrvatskom trijenalu grafike (2016.). Ivana Franke predstavila se izložbom Ekstra dimenzije / Jeste li unutra ili vani? na kojoj su prikazana njezina najnovija grafička ostvarenja.
OVOGODIŠNJU PREMIJU HAZU (najviše priznanje za dosege na području suvremene grafičke umjetnosti kod nas) osvojila je suvremena hrvatska umjetnica Ines Krasić. Njezin rad našao se među radovima 14 pozvanih autora svrstanih pod naziv Izmaknuta stvarnost. U toj dionici propituju se, riječima Kedmenec Križić „odnosi poznate/prepoznatljive realnosti i artističke percepcije alternativne stvarnosti“. Krasićkin poliptih U beskraj i onkraj u akvatinti i kolografiji nastajao je od 2016 do 2019. godine. Umjetnica stvarne motive iz prirode poput planina i neba i one iz urbanih sredina kao što su građevine – stavlja na svoje grafičke listove stvarajući nove, imaginarne kompozicije koje prizivaju prostorno nesputane scenarije za neke distopijske filmove budućnosti. Među tim umjetnicima su još tri čiji je rad nagrađen: otkupnu nagradu HAZU dobila je Kristina Restović sa svojom kombinacijom bakropisa i suhe igle u radovima Snovi iz 2017. Kristina rekonstruira motive s fotografija i otiskuje ih u dubokom tisku dok Mario Čaušić, dobitnik otkupne nagrade Ministarstva kulture svoje grafike Minecraft izrađuje oslanjajući se na digitalni ispis fotografija krajolika na koje potom u dubokom tisku utiskuje imaginarne objekte. Na koncu je i otkupna nagrada Muzeja suvremene umjetnosti dodijeljena jednom od 14 spomenutih umjetnika: Silvio Vujičić osvojio je za rad SNX (Conflict Garden Series) u zanimljivoj kombinaciji sitotiska pokrivenog bojom i pastom za jetkanje celuloze na kompozitnom tekstilu. I u njegovom slučaju predložak je fotografija.
ODBOR ZA NAGRADE dodijelio je i posebna priznanja od koje je jedno pripalo pozvanoj autorici Jasni Šikanja, a drugo odabranom Krunoslavu Dundoviću čije je djelo Nepatvoreni horizonti dio pjesničkografičke mape Alta bez mira nastale u suradnji s pjesnikom Anđelkom Mrkonjićem. Među odabranim umjetnicima otkupnu nagradu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba dobila je Lina Aljinović, a otkupnu nagradu Grafičke zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu Vida Meić. Posljednja je autorica grafičke knjige „Atlas mira“ koja se na svojih 70 grafičkih listova bavi procesom erozije i to na primjerima slučajne ili namjerne greške nastale tijekom korištenja raznih tehnika dubokog tiska poput suhe akvatinte, suhe igle, bakropisa, otvorenog jetkanja, rezervaža i mekog voska. Lina Aljinović pak svojim linorezom Sedam smrtnih grijeha dimenzija 100 cm x 206 cm uspijeva postići dojam fotografske vjernosti prikazanog kožnog dvosjeda.
VEĆ IZ SAMOG NABRAJANJA nagrada očigledno je kako su na izložbi prevladavale tehnike dubokog tiska. Drvorezi su bili zastupljeni samo među pozvanim autorima dok serigrafija nije bila uopće zastupljena što začuđuje s obzirom na fenomen zagrebačke serigrafije kojemu je posvećena i izložba u Kabinetu grafike koncem 2018. godine. Tehnika litografije zastupljena je samo u djelu Ja sam nevidljiva Nikoline Butorac iz 2018.
OD POZVANIH AUTORA rijetki izlaze iz zone komfora. Njihovi su nam izričaji poznati jednako kao i teme i medij u kojem rade. Jasna Šikanja među pozvanima se ističe svojom kombinacijom drvoreza i suhe igle malih formata izloženih u staklenoj vitrini. Svojevrsna „šaka u oko“ među renomiranim imenima i prepoznatljivim rukopisima je Mario Matoković čiji Kontinuitet tišine I iz 2019. (suha igla, sitotisak) na crvenkastoj, mrljastoj pozadini sadrži zloguki natpis „Dušo, za taj posao, mora me netko nazvati.“ Postavljena u neposrednoj blizini je i instalacija načinjena u digitalnom tisku i linorezu Ane Vodivode koja svojim ulaskom u prostor zajedno s još nekoliko radova ide u prilog dinamici postava. Suptilni zapisi nagih tijela otisnuti su na više prozračnih listova kojima se propituje njihova interakcija s okruženjem.
POZVANI AUTORI sakupljeni pod kišobran „izmaknute stvarnosti“ dobro nam prenose najnovije trendove u smislu manje tradicionalnog korištenja medija grafike. Iva Ćurić tako je svoje objekte prikazala kao niz proizvoljnih geometrijskih nacrta koji su pribadačama pričvršćeni na pozadinu drvenih kutija s prozirnim vratima. Miran Šabić renesansno fine i precizne bakropise postavlja u lightboxove te tako izrazito arhaičan bakropis suptilno transportira u sadašnjost, odnosno budućnost. Zanimljiv je svakako interaktivni rad Ane Sladetić koja se u suradnji sa znanstvenicom Petrom Marić upušta u problematiku okoliša. Lebdeća silueta autorice otisnuta u sitotisku postavljena je vodoravno u visinu očišta promatrača. Konture tijela prekriva algom (vrsta alge koja u novom staništu postaje invazivna te utječe na floru mora) te krvožilnim sustavom koji je otisnut na pleksiglasu električnom boja. Na dodir određenih točaka na toj neobičnoj ležećoj figuri možemo čuti glas znanstvenice koji govori o njenim istraživanjima.
DOISTA, OVA SEKCIJA pozvanih umjetnika mlađe i srednje generacije na trenutke razbija uljuljanost u naše dobro poznate grafičke tehnike koje se ne napuštaju već se tumače u posve novim kontekstima kojima se tradicionalno nadograđuje bez simultanog nijekanja i zapostavljanja. Premda radovi pozvanih autora poput Maje S. Franković, Tomislava Buntaka, Josipa Butkovića, Zdenke Pozaić, Hama Čavrka, Josipa Zankija, Matka Trebotića ne gube svoju estetsku ugodnost, fina grafička tkanja i izazovne boje, svi su oni u posljednje tri godine nastavili svojim utabanim stazama. Ovi koji pacifistički osvajaju scenu povremeno nas i prodrmaju, a nisu se (barem u većini slučajeva) odvojili suviše od metjeovski zahtjevnih procesa bez kojih nema uvjerljivog i autentičnog multioriginala.
KADA JE RIJEČ o pozvanima začuđuje vidjeti kako među njima nema radova Nevenke Arbanas budući da je umjetnica prva žena u hrvatskoj povijesti koja je 2019. dobila nagradu Vladimir Nazor za životno djelo u području umjetničke grafike. Osim toga, krajem 2018. godine organizirana joj je velika retrospektivna izložba u Klovićevim dvorima.
BUDUĆI DA POSLJEDNJI nastavci trijenala sve više sliče jedan na drugoga valjalo bi se ponovno ozbiljno pozabaviti mišlju da se trijenalu vrati međunarodni karakter. To zahtjeva, posve smo toga svjesni, stabilne i unaprijed dobro promišljene financije. Možda bi se tada o trijenalu i pisalo. U suprotnom, ovako velika i vrijedna izložba kao što je 8. hrvatski trijenale grafike ostaje popraćena samo i jedino u Konturi.