Image
Cijena: € 3,32

ostalo
Vatroslav Kuliš
Volim slikarstvo dobro nahranjenog poteza, gurmanski sočno

Slikarstvo je tekuća lava, ima toliko morfološko i semantičko bogatstvo da se njime možete neiscrpno baviti cijeli život. Želja mi je slikati himničku harmoniju boja, slikati vedro što je u današnjem svijetu svojevrsna angažiranost. Ne bježim od estetike i tobožnje dekorativnosti. I Matisse je govorio o svojoj dekorativnosti. Zašto bježati od ljepote kao da je to nešto drugorazredno

U procesu ste pripreme izložbe koja se u ožujku otvara u Modernoj galeriji u Zagrebu…

Da. Zaokupljen sam pripremom za izložbu i kao što to obično biva čini mi se što sam bliže datumu otvaranja vrijeme kao da se ubrzalo. Dogovoreni datum otvorenja izložbe je 10. ožujka. Što se tiče same izložbe, želja mi je bila izložiti novije radove iz zadnjih nekoliko godina. Međutim, ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić predložila je izložbu prema uobičajenoj koncepciji Moderne galerije prema kojoj su izložbe suvremenih umjetnika u velikom dijelu retrospektivne. Na taj način bile su koncipirane izložbe Kaline, Paraća, Sedera, Jelavića... i još nekih umjetnika da ne nabrajam sve. Tako sam i ja prihvatio takvu koncepciju.

Što ćete izložiti? Što biste htjeli istaknuti?

Uvjetno rečeno, to će biti retrospektivna izložba s dvije trećine novoga. Tako sam barem zamislio. Imam razlog smanjiti retrospektivni sadržaj na minimum. Zašto? Veliku retrospektivnu izložbu imao sam 2012. u Galeriji Klovićevi dvori u velikom prostoru cijelog drugog kata. Iako je bila vrlo opširna morao sam jako racionalizirati. Na primjer, ciklus Herbarium Pictorium obuhvaća oko 80 slika, a ja sam izložio samo 3 slike, doduše dimenzija 2 x 3 metra, ali ipak samo tri. Dakle, ne može se reći da nije bilo strogog izbora.
Izazov izložbe u Modernoj galeriji upravo je u tome da oko mora biti strože od najstrožeg izbora. Bez sentimenta prema sebi i svojem radu. Izvući najbolje i najvažnije. To, priznat ćete, zaista nije lako. Moram biti vlastiti zločesti čitač kako smo to zvali u Leksikografskom zavodu. S druge strane nagrada mi je i stimulans pokazati više novih radova nastalih unutar posljednjih pet, šest godina koje do sada uopće nisam izlagao u Zagrebu niti u Hrvatskoj. Te sam radove izlagao u Italiji (Mantovi, Rimu, Sistiani, Trstu), Poljskoj (Czestochowi), Austriji (Weizu) i Portugalu (Lisabonu). Mislim, nekako bi bilo normalno i pristojno izložiti ih i u vlastitoj sredini, posebice u Zagrebu.

Veseli li vas izložbeni proces – sudjelujete li aktivno u koncepciji ili ste isključivo fokusirani na slike, a postav prepuštate kustosima?

Pa naravno. Pokušavam dati sve od sebe. Ipak, mislim da najbolje poznajem svoj rad. Zapravo, mislim da svaki umjetnik uglavnom zna koji su mu radovi najbolji. Naravno, spreman sam surađivati s kustosima i praviti kompromise ako naslutim i uočim to kao dobitak za izložbu. Ovoj izložbi kustos je Milan Bešlić koji još od studenskih dana prati moj rad. Ako imate povjerenje tj. dobro poznajete rad kustosa, ali ako i on dobro poznaje vaš rad, gotovo sve možete prepustiti njemu. No to je stvar i prvotnog dogovora. Za kvalitetu izložbe nije presudan ego, nego snaga same izložbe. Primjerice, izbor građe za moju monografiju, uz neke moje manje i rijetke želje, gotovo sam u potpunosti prepustio Igoru Zidiću. Ali mi se ipak znamo preko četrdeset godina.

Kako nastaju vaše slike odnosno kako se odvija sam proces? Postoji li faza prethodnog istraživanja/konceptualizacije ili ipak prevagne zanos stvaralačkog trenutka?

Uvijek je teško opisati nešto takvo kao stvaralački postupak ili proces, nazovimo ga tako. Kada bi bilo tako lako raščlaniti takav postupak, svatko od nas bi daleko lakše dolazio do boljeg sebe. To su ipak neki nedokučivi podzemni i zaumni procesi. Svakako, to su povlašteni trenutci koje treba najbolje kreativno iskoristiti. Patetično bi bilo to usporediti s džojsovskom epifanijom, ali slikanje je svakako jedan od načina da se osjećaš dostojanstveno i slobodno. Koje god kvalitete ta sloboda bila. Uvjerenja sam da je za taj proces svakako bolji rad i njegov kontinuitet nego neka starinska, u našem vremenu pomalo zaboravljena riječ, inspiracija. Prije samog čina slikanja u mojem slučaju ne postoji faza istraživanja. Hoću reći, to nije ništa odvojeno. U tome si naprosto dvadeset i četiri sata dnevno. To je način življenja i mišljenja. Ideja ti može pasti na ćošku neke ulice. Kad počnem slikati postoji neka ideja, osnovna. Nekada sam imao male skice veličine kutije cigareta. Šturo, jednostavno, jednobojno, obično plavo ili crno. Kostur kompozicije. Dakle, sada krećem na platno od četiri ili pet metara bez skice, bez straha, sa zamahom, intuicijom i nestrpljenjem. Uranjam u sliku.

Vaše stvaralaštvo obilježavaju ciklusi – kako dolazite do teme? Iskristalizira li se ona samim činom slikanja ili počinjete s definiranim okvirom unutar kojega se onda slikarski krećete? Pomažu li ciklusi ukrotiti taj energični pristup?

Tema počinje slikanjem, i da, svakako se iskristalizira činom slikanja, barem u mojem slučaju. Kada mislim da sam iscrpio materijal i došao do kraja s jednim tipom psihografske činjenice koja je najbliža mojim nastojanjima, a mislim da stagniram, nameće mi se ideja za promjenom. Potreba za ciklusima je bijeg od ponavljanja i traženje nove kvalitete. Kako ne postoji više kvaliteta starih majstora da najbolje dosege ostvariš u jednoj slici kao npr. Noćna straža, Splav meduza, Svadba u Kani, Sloboda na barikadama... Mislim današnji slikari pribjegavaju ciklusima i tako kolektiraju, da tako kažem, kvalitetu.

U vašem pristupu radu naglasak je na zanatu – što mislite kakvo je danas stanje kod mlađih generacija? Zanimaju li ih neke druge teme? Jeste li često u prilici surađivati s novijim generacijama?

U najznačajnijem dijelu zanata zapadnog svijeta umjetnost je stajala kao apsolutna kvaliteta. Ja sam nastao na tradiciji štafelajnog slikarstva i nemam potrebe niti ambicije bježati od toga. Svakako da je najveće područje umjetničke prakse bez potrebe za zanatom. Zapravo njen najveći dio. Nemam puno kontakata s novijim generacijama. U godinama sam kad sam potpuno koncentriran na svoj rad. Moj je dojam da uopće nemaju potrebe za nama i da uopće nemaju pojma o tome što mi radimo. Okrenuti su internetu i njima je globalni svijet polje mogućega. Mi smo se ipak divili Šuteju, Ivančiću, Murtiću, Šebalju, Kulmeru. Samodostatnost, ma što to značilo, krasi ih daleko više nego moju generaciju. Možda su i u pravu. Svijet se mijenja.

Jednom ste prilikom rekli kako smatrate da je teorija ubila praksu – mislite li da je i dalje tako?

Ne sjećam se u kojem sam kontekstu to rekao i gdje, ali i danas odražava moj stav prema aktualnim događanjima prema umjetnosti. Blizak mi je. Vjerojatno sam mislio i na onaj dio umjetničke prakse koji je odustao od oblikovnog postupka. Dakle, mimo zanata i emocija. Umjetnost mentalnog čina bez estetskih oblika. Tako je pod dojmom Duchampa došlo do teorijski represivnih zahtjeva za inventivnošću i originalnošću umjetničkog jezika pod svaku cijenu. Takozvana avangarda već je desetljećima u krizi i uglavnom prezentira, iživljava svoju zastarjelost. Vodi u entropiju. Slikovito rečeno, mnogi umjetnici lutaju sa ovnovima za rušenje, a nema više ni vrata ni zidova. Nema, bojim se, ni ostataka ruševina, sve je usitnjeno tako da se po tome prostoru već može kao u epu o Gilgamešu kotrljati jaje. U postmodernom kaosu sve je teže iznenaditi. A mediji uglavnom vole reagirati na spektakularno. Kritika, kada i postoji, silno je relativizirana. Sjetimo se i Novih tendencija. Imali su jake teorijske okvire pa su unatoč čudesnim rezultatima novoga usahnuli vrlo brzo. I Camus je u svojim djelima upozoravao na opasnost vladavine razuma i teorije. Zalagao se za grčku ravnotežu u svemu, ravnotežu sjene i svjetla. Čini se da okrećemo leđa prirodi i sramimo se ljepote. I slikarstvo je u krizi, ali vjerujem da i ono prolazi kroz određene transformacije i kroz njih može opstati. Ne mora biti revolucionarno, ali može pružati kvalitetu unutar jezika. Ipak se dešavaju Richter, Polke, Kiefer, Hockney, kod nas Seder, Keser, Jurić, Kipke dok je slikao itd.

Kod vas je fokus na samom mediju – zanima li vas društvena stvarnost ili je umjetnost svojevrsna autonomna oaza?

Kao što sam rekao, ja sam slikar klasičnog medija. Važno mi je problematiziranje jezika, a time po meni i smisla slikarstva. Aktualna zbilja mi je u drugom planu. Slikarstvo je bilo i ostalo u središtu moga svjetonazora. Ono može biti pasivno angažirano, može isticati aktivne darove ljudskoga duha bez komentara dnevnih događanja.
Volim slikarstvo dobro nahranjenog poteza, gurmanski sočno, vitalnost pigmenta…da dobijete želju namazati pigment poput alpskog putra na fini kruh. Slikarstvo je tekuća lava, ima toliko morfološko i semantičko bogatstvo da se njime možete neiscrpno baviti cijeli život. Naravno, trudim se i pokušavam komunicirati sa suvremenim plastičkim uobličenjima, ali ipak, kako kažete, zadržati svoju oazu. Želja mi je slikati himničku harmoniju boja, slikati vedro što je u današnjem svijetu svojevrsna angažiranost. Ne bježim od estetike i tobožnje dekorativnosti. I Matisse je govorio o svojoj dekorativnosti. Zašto bježati od ljepote kao da je to nešto drugorazredno. Uostalom, to je rijetka pojava u današnjoj praksi. I Mozartova je glazba puna veselja, ispunjava njegovo djelo i širi se oko njega. Kao i u Matissea. Zašto bi umjetnost bila samo subverzivna i mračna? Boje imaju i svoj karakter. Neke su hrapave, oštre, glatke i baršunaste, kako je još davno o tome pisao Kandinsky. Ne moram se teoretski baviti bojama kao Johannes Itten, ali mogu se bojom baviti emocionalno zanatski. Vesele me žestoke boje i njihova raskoš i optimizam. I na koncu kao zaključak da parafraziram Danijela Dragojevića Monokroma nema kod mene doma.

Što mislite o ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu (ako ste ga posjetili)? Biste li nešto izdvojili?

Na Bijenalu nisam bio već godinama. Zamara me taj pristup spektakla i velesajma. Tamo se najbolje vidi kako tržište ima apsolutan utjecaj na umjetnost. Uglavnom američko. Natjecanje kuratorskih ideja postalo je važnije od samih umjetnika i umjetnosti. Čini se da je budućnost umjetnosti sve više u rukama izvanumjetničkih zbivanja kako je rekao Viktor Žmegač. Ako i odem u Veneciju, pobjegnem iz gužve i sklonim se na Buranu gdje uživam u finoj hrani i vinu ili na Torcellu gdje se divim mozaiku Gospe u apsidi katedrale.

Znače li vam nešto (česte) usporedbe s umjetnicima poput Jacksona Pollocka, Franza Klinea, Roberta Motherwella, Marka Rothka ili povlačenje takvih paralela smatrate suvišnim?

Ne znači mi puno. Mislim da je to potreba kustosa, kritičara, uglavnom ljudi koji pišu o meni. Taj način pisanja koriste kao jasniji pristup čitateljima. Ono što se popularno kaže stavljanje u ladice. Povlačenje paralela i asocijacija uobičajeniji je standard za lakše čitanje. U tom smislu nisu suvišne. Osobno najdraži mi je Robert Motherwell.

U par ste navrata spominjali Ivu Šebalja kao dragu vam referencu – s obzirom na to da uskoro ulazite u taj prostor s vlastitim radovima, što mislite o izložbi Ivo Šebalj, Slikarski memento (1994. – 2001.) održanoj 2019. u Modernoj galeriji?

Svakako jedna od najimpresivnijih izložbi. Šebalj je nekako došao do pojma slikarskog slikara. Naime, mnogi ga kolege slikari izuzetno cijene, a struka visoko vrednuje. Zanimljivo je kako od poteza kista koji su neatraktivni dolazi do predivne harmonije i simfoničnosti materije. Izgleda više kao da briše kist o platno, nego li da povlači poteze. Najvažnije je da je sveukupni dojam veličanstveno slikarski, podsjeća me na Beckettove drame – naoko prazne transcendencije riječi koje stvaraju nevjerojatnu atmosferu i ozbiljnu dramsku dubinu. On je izbrisao razliku između figuracije i apstrakcije. Pušači, mačke, erotski motivi, antički motivi (Paris) – sve je to na kraju Šebalj. Hoću reći, čak i kad mijenja motiv, slikarstvo je najvažnije, odnosno jedino bitno. Na kraju ta gusta, treperava materičnost uvijek pobjeđuje. I paradoksalno, ta crna boja i par tamnih tonova djeluju kao bogati kolorizam. Željka Čorak je jednom izvrsno primijetila i pisala o Murtićevoj crnoj kao o bogatstvu kolorizma. Šebalj je zaista dijelom svojih slika u svakom dahu. Izložba je odlično postavljena, Nenad Fabijanić našao je pravu mjeru prostora i broja slika. Najviše me se dojmila velika slika s izgorenom skulpturom pored nje – kao zajednička izjava o destruktivnosti barbarstva i nehumanosti. Ta prostorija, kada uđete, nakon Bukovca s lijeve strane i Medovića s desne, najveća je i svojom ovalnošću djeluje najprostornije. Međutim, tamo je postavljeno relativno malo slika. Mislim da je u tome ključ postavljanja djela u toj prostoriji. Postav te izložbe bit će mi najteži zadatak u tom prostoru. Bilo je izvrsnih izložbi, ali često previše slika pa makar one bile i najbolje.

Fotogalerija
Image
Iz ciklusa CENTRIPETALNE FUGE, 2015.
Autor fotografije: Mario Krištofić
Image
Iz ciklusa CENTRIPETALNE FUGE, 2015.
Autor fotografije: Mario Krištofić
Image
Iz ciklusa CENTRIPETALNE FUGE, 2015.
Autor fotografije: Mario Krištofić
Image
Iz ciklusa CENTRIPETALNE FUGE, 2015.
Autor fotografije: Mario Krištofić
Image
Iz ciklusa CENTRIPETALNE FUGE, 2015.
Autor fotografije: Mario Krištofić


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026