Image
Cijena: € 3,32

izložba
Neka razmišljanja o pojmu „kustosiranje“ / „kuriranje“

Je li ono kustosko „kostur“, ili je kustosko „meso“ izložbe? Zahvaljujući Duchampu, danas sve na neki način može biti odgovor, ali ipak, kustosi ne bi trebali postati svojevrsni autokrati izložbi niti instrumentalizirati umjetnost, a umjetnici se ne bi smjeli prilagoditi ovom novom izložbenom režimu. Jer, na kraju krajeva, on također dovodi u pitanje slobodu (umjetničkog) govora i izražavanja.

Sljedeći tekst nudi eksperimentalni pogled na prvo izdanje kustoskog programa Što kuriranje može/treba da bude u Beogradu (koji je pokrenula Biljana Ćirić, a koordinirale su Ana Anakijev i Katarina Kostandinović), promatranog kao geopolitički i globalni prostor u malom, na kojem su govorili stručnjaci iz zapadne i istočne Europe te Azije, a sudjelovali polaznici iz cijeloga svijeta. U ovom zajedničkom, kritičkom tekstu dvije kustosice ističu samo neke od mogućih perspektiva na pojam „kuriranje“, potaknute raznim raspravama, predavanjima, posjetima ateljeima i radionicama koje su bile dio ponuđenog kustoskog programa od rujna do prosinca 2018. godine.

 

PRVA SOBA: Razmišljanje o prošlosti i budućnosti kuriranja
S Marcel Duchampom i Robotom kustosom Asahijem 4.0


Današnja umjetnost nosi sjenu, i ovdje se krije njezina posebnost. Ta je sjena, sjena Duchampova, a to je njegovo suvremeno remek-djelo. On je prisutan, više nego prije, nakon sto godina. Njegovo je djelo izvor različitih koncepata, ne samo umjetničkih već i kustoskih, odnosno, on je uzrok isprepletanju oba. Umjetnici postaju svojevrsni kustosi svojega rada, koristeći se alatima kao što su dokumentacija, arhiviranje, digitalizacija, itd. Vizualno je napustilo materijalnost i „jedinstvenost” medija (W.J.T, Mitchell, 2005.), ušlo je u područje jezika... Ali, iako velik dio suvremene umjetnosti izbjegava tradiciju povijesti umjetnosti, tradiciju slike i estetike, ta ista tradicija slike zapravo je razlog zašto je vizualna umjetnost uopće mogla biti plodnim poljem za ovu vrstu „duchampovske“ prekretnice. Ta ista baština slike omogućuje da povjerujemo kako neki umjetnik kolekcionarima uspijeva prodati „nevidljive slike“ za veliku sumu novaca (primjer Nevidljive umjetnosti Lane Newstroom, projekta koji je ipak na kraju ispao lažan) zato što to jest moguće. Ta „težina materijalnosti“ doista vizualnom umjetniku omogućava prodaju koncepta ili samo „dobre priče.“ U 21. stoljeću čak i slike koje sam naš um proizvodi, postaju kurirane i imaju određenu cijenu koju plaćamo! „Kurirano življenje“, „Kurirajmo Melbourne“, „Pinterest kuriranje“, „Kuriranje festivala hrane...“ Društvo je prezasićeno „umjetnošću odabira“ koja postaje kulturološkom praksom (Dorothea von Hantelmann, 2012.), a nakon pada berlinskog zida među ostalim donosi i razvoj profesije samostalnoga, slobodnog kustosa kojeg umjetnici često kritiziraju da koncept same izložbe stavlja ispred koncepta umjetničkog djela koje vrlo često tretira kao rekvizit kojim stvara vlastite kustoske scenografije. Kao što je umjetnik Antun Vidokle napisao u tekstu Umjetnost bez umjetnika (Art Without Artists): „Umjetnici mogu stvarati i bez kustosa, no ako prestanu proizvoditi umjetnost, kustosi suvremene umjetnosti bit će bez posla.“
Hipotetski govoreći o prethodnom, može li to značiti da bi u ne tako dalekoj budućnosti „kustos“ zapravo mogao postati zamjenjiva profesija? Kao što je umjetnički zamijenjen industrijskim objektom, i kao što je i automatizacija prisutna u različitim radnim sektorima u društvu, može li se kustosa zamijeniti nekom vrstom tehnologije (različite internet tražilice i softveri već automatski odrađuju „umjetnost odabira“ za nas)? Slijedom ove misli, zanimljivo je spomenuti kustosa robota Asahija 4.0 (koji je kreirao umjetnički kolektiv Hard-Core). Projekt kustos-robot Asahi 4.0 propitkuje legitimnost izložbe kao nositelja značenja te također kritizira aspekt subjektivnosti unutar kuriranja. Kustos-robot čini „umjetnost odabira“ mjerljivom i pravednom pomoću svoje „algoritamske diplomacije“ Duchampova je sjena bačena i preko ovog projekta, budući da je postanak robota nadahnut izložbom nadrealističke umjetnosti u Sjedinjenim Američkim Državama pod nazivom Prvi papiri nadrealizma (First papers of surrelism) koju je Duchamp kurirao 1942. godine. Zanimljivo je napomenuti da je on tad cijeli prostor zavio u strune, tako da posjetitelji nisu mogli vidjeti djela, što se može čitati kao istodobno kritiziranje i ironiziranje nadrealističkog pokreta, ali i samoga kustoskog posla.
To nas ponovno vraća na Vidoklove riječi i možemo se zapitati: na koji se način sjećamo izložbi? Sjećamo li se onog „kustoskog“ („curatorial“, kako navodi kustosica Maria Lind)? Dolaze li nam pred oči različita umjetnička djela? Ili podjednako memoriramo i jedno i drugo? Je li ono kustosko „kostur“, ili je kustosko „meso“ izložbe? Zahvaljujući Duchampu, danas sve na neki način može biti odgovor, ali ipak, kustosi ne bi trebali postati svojevrsni autokrati izložbi niti instrumentalizirati umjetnost, a umjetnici se ne bi smjeli prilagoditi ovom novom izložbenom režimu. Jer, na kraju krajeva, on također dovodi u pitanje slobodu (umjetničkog) govora i izražavanja.

 

DRUGA SOBA: „Kurirati“- „Brinuti se o...“
S Tarom McDowell i Branislavom Dimitrijevićem

KURIRATI: Odabrati, organizirati i brinuti se o predmetima u (zbirci ili na izložbi); Odabrati, organizirati i predstavljati (online sadržaj, robu, informacije, itd.), obično pomoću profesionalnog ili stručnog znanja.


Definicija „kuriranja“ Oxfordskog engleskog rječnika produžetak je muzejske ili galerijske prakse, čin odabira, organizacije i predstavljanja predmeta. No, u današnjem vremenu globalizacije taj pojam može obuhvatiti širok spektar značenja. Kako mi koji radimo unutar te struke danas doživljavamo kuriranje? Da li ono na prvom mjestu zahtijeva stručno ili menadžersko znanje? Ovdje se nameću pitanja – kako se kustoska uloga preobrazila u kvazi- umjetničku praksu, kako je kustos postao tako važna figura u suvremenoj kulturi? I što u današnje vrijeme znači biti kustos slobodnjak? Kako se definicija „brinuti se o predmetima“ danas mijenja, i u koju to definiciju točno?
Ovdje spominjemo samo neke od mentora koji su ponudili kustoske misli na temu smisla „kuriranja-brige o...“, vezano uz politički, kulturni i povijesni kontekst, te predavanja koja su ponudila različite poglede na uvjete i metodologiju rada pokrećući neke od važnih tema kuriranja.
Kustosica Tara McDowell ponudila je model kustoske misli i prakse koji je ostvariv i u odnosu na njezinu eksperimentalnu pedagogiju, usredotočenu na unapređivanje kustoske prakse i istraživačkoga rada te ukazujući na nedavne promjene unutar kuriranja. Pozivajući se na svoj nedavno osnovan doktorski program u kustoskoj praksi na Monash univerzitetu, gdje je fokus na učenju, pisanju, istraživanju koje je procesualno i odvija se u određenom vremenskom razdoblju kustoske i umjetničke strategije stvaranja znanja kao istraživanje, refleksija i imaginacija. Ona predlaže da kurirati znači nagađati, istraživati, predlagati, razmatrati....
Kao primjer spomenula je 1. trienale u Tbilisiju gdje je diskurzivni program projekta sastavljen od predavanja, seminara, projekcija, šetnji i radionica predstavio izložbu kao školu / školu kao izložbu.
Kustos i teoretičar Branislav Dimitrijević upozorio nas je na autokratsku ulogu kustosa u svojih 11 teza o kuriranju, referirajući se na Marxovih 11. teza o Feuerbachu i ukazujući na neke opasne instrumentalističke zamke kuriranja. Upozorava na sveprisutnu ideju da se umjetnost mora uokvirivati i posredovati a ne stvarati i prikazivati, te na vrlo opasnu instrumentalističku zamku kako nije važno što umjetnost jest već je važno što možemo činiti s njom.
Dimitrijević također vidi „kuriranje kao nestalu umjetnost retorike“,i nagađa kako se izgubljena umjetnost retorike možda preobrazila u ono što mi danas zovemo kuriranjem- kuriranje je retoričko jer istovremeno potvrđuje i kritizira.
Kao što je povjesničar umjetnosti Terry Smith istaknuo, danas se kustosi uvelike koncentriraju na „parakustosko“ – predavanja, projekcije flmova, izložbe na kojima nema umjetnosti, preobražavajući tako muzeje i druge prostore u kojima se može vidjeti njihov rad u svoje „ateljee.“
Mnogi internacionalni kustosi danas zapravo nisu povjesničari umjetnosti, niti su te struke, već dolaze iz područja politologije, ekonomije itd. S institucionalizacijom kustoske edukacije od 90-ih nadalje, čini se da je danas kuriranje postalo prvenstveno praksom kulturnog manadžementa. S druge strane, paradoksalno, položaj kustosa u podjeli rada približio se položaju umjetnika, jer poslovi su postali nesigurni, kratkoročni, a kustosi eksploatirani.
Danas „kurirati – brinuti se o (predmetima) pokreće različit dijapazon značenja poput: „brinuti se o namicanju sredstava za izložbu“, „pronaći umjetnike i umjetnička djela“, „organizirati različite popratne događaje, put i smještaj umjetnika“, “dogovoriti različite vrste osiguranja“; brinuti se i razmatrati uvjete rada u području kuriranja suvremene umjetnosti i kulture; njegovati razmišljanje o sebi u okviru kuriranja, pronaći poveznicu između kuratorskih, socioloških i ekonomskih studija i stvarnoga utjecaja kreativnih industrija (koje danas sve više rastu) i današnje primjene i zloupotrebe rada u kulturi.

 

TREĆA SOBA: Kustosica kao romantična menadžerica
Unutar završne Što kustosiranje može/treba da bude izložbe/ događaja : PREMALO I PREKASNO – Hej Sizife, znamo li se? (TOO LITTLE TOO LATE – Hey Sisyphus have we met)


Jedan od glavnih razloga zašto su mlade kustosice pohađale tečaj jest kako bi propitale položaj kustosice u umjetničkom svijetu i kako bi se međusobno povezale i stvorile buduću profesionalnu mrežu koja će im omogućiti nastavak rada u umjetničkom svijetu i vlastitoj profesiji. Kustos nije samo profesionalac kojega Vidokle spominje i kritizira, pišući da „odnos između umjetnika i kustosa donekle nalikuje odnosu radne snage i menadžmenta.“ Naprotiv, mnogi kustosi također su izrabljena „radna snaga“, te vrlo često rade na projektima iz entuzijazma, za nepostojeće ili veoma niske honorare.
Uloga 'kustosa kao romantičnog menadžera', kako je zovemo u ovom tekstu, ili termin kojim se za sve današnje kulturne radnike koristi kustosica i mentorica tečaja Tara McDowell– mentalni sklop koji je „spoj boemštine i poduzetništva“ vrlo je prisutan ne samo u manje razvijenim zemljama, već i u cijelom zapadnom društvu. Kustoska profesija kao „slobodna“ , a po osjećaju nesigurnosti srodna onoj slobodnoga umjetnika, znatno se razvila od krize 2008.g. kad su mnogi kustosi ostali bez posla u institucijama i postali slobodnjaci. Čak i u razvijenim zemljama kao što je Norveška, velik broj kustosa zaposlen je tek na pojedinim projektima, bez stalnih prihoda, i prihvaća neplaćene kustoske projekte iz raznih razloga kao što su želja da doprinesu, preuzmu zanimljive i izazovne projekte, prošire svoju profesionalnu mrežu, i kao rezultat vanjskih očekivanja (izvor: Norveško udruženje kustosa). Također, u Nizozemskoj se problematični radni uvjeti i honorari kustosa slobodnjaka trenutno preispituju i mijenjaju kroz Platformu BK.
Za mnoge mlade kustose, u različitim zemljama, već je uspjeh ostati u području kustosiranja, budući da umjetnički svijet ne nudi mnogo zauzvrat. Ovakvi kustoski tečajevi korisni su iz perspektive propitkivanja staroga Gauguinova pitanja- „Odakle dolazimo? Što smo mi? Kamo idemo?“ Umjetnost je industrija, osim kućanskog posla i rada u skrbi, s najviše neplaćenog rada okolo (Tara McDowell, 2016.).
Dakle, imajući u vidu da su kustosice tijekom tromjesečnog programa trebale osmisliti završni projekt- izložbu, nije neobično da je prvi ostvareni projekt TOO LITTLE TOO LATE – Hey Sisyphus, have we met? istraživao nesigurne radne uvjete, različita profesionalna očekivanja i procjene, te neprestani pritisak za stvaranje novih projekata. Događaj se bavio pitanjem „prekarnih radnika“ unutar umjetničkog svijeta, a sam naslov ironično je ukazao na tu drugu stranu kuratorskog posla. koja nije ona romantična- „treperav svijet umjetnosti pun „networking“ glavobolja, klanova i strategija (Karen Vestergaard Andersen, et al., Too Little Too Late - Hey Sisyphus, have we met?, kustoska izjava).

 

ČETVRTA SOBA: Kuriranje kolektivnoga tijela
ispred: Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo (2013, 62', video),
režija: Marta Popivoda


Bez obzira na činjenicu kako je „kolektivno tijelo“ jedno od glavnih obilježja različitih totalitarnih sustava (danas Sjeverna Koreja, primjerice), gledajući u dokumentarnom filmu Marte Popivode složno kretanje svih različitih tijela gimnastičara, plesača, atletičara i njihovo zajedničko oblikovanje figura tijekom tradicionalnih „sletova“ u bivšoj Jugoslaviji, gledatelja, koji živi u današnjem potrošačkom društvu, obuzima osjećaj topline i zajedničkog duha.
Riječ je istraživačkom filmskom eseju koji međusobno suprotstavlja starije i novije snimke različitih sletova, a kroz umjetničin veoma osoban pogled na povijest socijalističke Jugoslavije, njezin dramatičan kraj te nedavnu transformaciju u nekoliko malenih demokratskih nacionalnih država.
Iskustvo raspada države, i današnja „divlja“ kapitalistička obnova klasnog sustava u Srbiji daju Popivodi razlog za putovanje kroz stare arhivske snimke i pronalaženje modusa na koji se jedan društveni sustav kroz vrijeme mijenjao putem različitih javnih nastupa.
Kroz simboliku tijela film ukazuje na transformaciju kolektivnog duha u onaj individualni, dezintegraciju tijela jedinstvene republike u nekoliko državica.
Kao posljedica nestanka jednoga vremena, danas se cijeni „individualno tijelo“, dok se „kolektivni duh“ ostvaruje putem socijalnih mreža, s tijelima stisnutim iza računala. Pozivu na protest ili revoluciju putem društvenih mreža nedostaje ta „kolektivna utjelovljenost.“ Za razliku od komunističkih/socijalističkih sustava u kojima se „performativno, kolektivno tijelo“ njegovalo, danas se „kolektivnost“ ostvaruje pomoću bezbroj artikala u trgovinama i na internetu, a kolektivno se nude potrošaču koji u ovome skeču nastupa kao „individualno tijelo.“
Sami se muzeji također uklapaju u ovaj sustav a Boris Groys ih naziva upravo „pred-školama konzumerizma“ zbog toga što uvježbavaju ljude da primjećuju estetske razlike.
U skladu s time, „kuriranje“ odnosno „umjetnost odabira umjetničkih predmeta“ također ovdje ima svoje mjesto. U svijetu suvremene umjetnosti, prisutna je hiperprodukcija na različitim razinama. Kustosi postaju „individualna tijela“ koja kuriraju „kolektivna tijela“ tj. izložbe. Mogli bismo reći, da su (suvremena) umjetnost i njezini sudionici također ovdje kako bi ih se konzumiralo, te postoji pritisak na kustose da prate globalne i lokalne umjetničke scene, kako bi neprestano otkrivali nove umjetničke talente koji se zatim predstavljaju i izmjenjuju putem kuriranih kolektivnih izložbi. A suvremeni izložbeni koncepti interesantan su spoj individualizma i kolektivnog duha. Različiti individualni svjetovi zajedno bi trebali činiti kolektivno tijelo jednog jedinstvenog narativa, što je težak, a u neku ruku i paradoksalan zadatak. Zaokružena umjetnička djela individualnih autora, od kojih je svatko medij i svijet za sebe, trebaju se uklopiti u kockice, vrlo često naknadno nastalog, kolektivnog izložbenog koncepta!
Ne krije li se i u toj sintagmi u neku ruku paradoks današnjega vremena, gdje ekstremnim individualnim duhom pokušavamo stvoriti nešto zajedničko i jedinstveno? I onda se nerijetko dogodi da neki od umjetnika- izlagača na izložbi, tijekom čitava otvorenja gleda i provjerava jedino svoj rad... Duh današnjega vremena na metaforičkoj se razini sastoji od mnogo takvih individualno-kolektivnih izložbi i prati ga kontinuiran nedostatak komunikacije među kolegama, prijateljima, obitelji, itd. Popivodin film ukazuje na neku drugačiju vrstu duha, koji je također bio ekstreman...; na vrijeme u kojem se kolektivnost ostvarivala na svim razinama društva, zamalo postajući izložbenim projektom per se, kako bi Groys rekao za komunizam, doživljavajući Sovjetsku Rusiju kao jedan, jedinstveni izložbeni prostor.

 

PETA SOBA: „Sloboda cenzure“
Referirajući se na Yazan Khalilija i Borisa Groysa


U članku Sloboda cenzure (Freedom of Censorship) arhitekt i vizualni umjetnik Yazan Khalili citira Borisa Groysa i njegov uvod u knjigu Komunistički Postscriptum (Communist Postscript) u kojem Groys razlikuje režime koji se temelje na ekonomskim strukturama i one koji se baziraju na politici i ideologiji. Ekonomske strukture možemo izjednačiti s brojevima, s medijem novca. Politiku i ideologiju možemo izjednačiti s riječima, s medijem jezika. U istome tekstu značajnoga naslova, Khalili piše o reakciji jednoga umjetnika: U šaputajućem vrisku jednoga umjetnika čiji su rad cenzurirale izraelske vlasti: „Napokon, napokon doživjeli su moj rad ozbiljno....!“ Ne uvijek, ali ipak, u okviru cenzure u ideološkim režimima, definitivno je prisutna svojevrsna sloboda, budući da postoji i konkretan neprijatelj protiv kojega se ustaje. Pravila su ondje kako bi se kršila i kako bi se osvojilo „slobodu govora.“ U ovakvim slučajevima, položaj pa čak i moralni i etički standardi umjetnika manje-više su jasno određeni. S druge strane, u današnjim takozvanim (kapitalističkim) ne-totalitarnim društvima, koja su na neki način totalitarna baš zbog ovoga o čemu Groys piše, baš stoga što se baziraju na ekonomskim strukturama i brojevima, situacija je sasvim drugačija. Ovdje je „sloboda govora“ prividno široko rasprostranjena (na internetu, društvenim mrežama, u umjetničkome svijetu, itd.), ali govorni izričaj i jezik sam ne mogu dostići status prepoznavanja. Nisu zabranjeni, ali postaju nevažni. Na primjer, upravo nedostatak cenzure i postojanje kompleksnog birokratskog sustava različitih umjetničkih subvencija i javnog financiranja čini umjetnost i umjetnike podređene tom sustavu brojeva. Kad bismo to zamislili na slikovit način, vidjeli bismo tablice pune brojeva kako podupiru svijet umjetnosti, a potom bismo primijetili kako je jedan od najvećih iznosa dodijeljen umjetničkim projektima koji se bave osjetljivim temama, poput recimo imigrantske krize. U ovakim slučajevima, položaj i pravičnost umjetnika nisu jasno određeni. Iako se u posljednje vrijeme u svijetu umjetnosti podiglo mnogo prašine oko pitanja odgovornosti ili kulturne apropriacije, kao što su primjerice pitanja ima li umjetnik bijele rase pravo govoriti o problemima Afrikanaca, ili ima li umjetnik /kustos koji nije imigrant pravo pripremati izložbe na temu imigrantske krize, takva pitanja na neki način trče ispred etike. Jer, nedostatak cenzure i nedostatak kustoske i umjetničke autonomije čine da umjetnički sustav postaje zagađen od samoga izvora. Neoliberalna vremena nameću dominaciju samo jedne hijerarhije- one brojeva, kapitala i veličina, a one čine beznačajnom svaku kvalitetu (Pascal Gielen, 2013.) Boris Groys pisao je detaljnije o problemima autonomije umjetnosti u globalnom svijetu. U eseju Višestruko autorstvo (Multiple authorship) piše o promjeni našeg razumijevanja autorstva u umjetnosti. Preispituje nedostatak umjetničke subjektivnosti i gubljenja individualnosti umjetnika. Atribuciju autorstva danas on vidi kao kreaciju institucije umjetnosti, umjetničkog tržišta, kritičara čiji je cilj komercijalno profitirati na umjetničkim zvijezdama. To se može povezati s njegovim stavom da današnja srednjestrujaška zapadna umjetnost također funkcionira kao određena ideologija. Zbog toga se možda u nekim slučajevima umjetničko djelo tek neznatno razlikuje od fenomena koji kritizira (Claire Pentecost, 2010.). Tako se danas oblikuje i funkcionira suvremeni globalni identitet umjetnosti.

 

Fotogalerija
Image
1. SOBA
Predavanje kustosice Elene Filipović u okviru Što kustosiranje može/ treba da bude programa, Muzej savremene umetnosti Beograd, fotografija: Ivan Zupanc
Image
3. SOBA
"Premalo i prekasno, Hej Sizife, znamo li se?", kustoska izjava.
Image
2. SOBA
Image
4. SOBA
Marta Popivoda, Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo, ljubaznošću umjetnice, 2013, detalj iz filma
Image
4. SOBA
Marta Popivoda, Jugoslavija, kako je ideologija pokretala naše kolektivno tijelo, ljubaznošću umjetnice, 2013, detalj iz filma
Image
5. SOBA
Ilustracija s freepik-a


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026