Dulčićev pristup portretu je originalan: u formalnom pogledu radi karikature, a opet tako daleko od sadržaja koji pod time podrazumijevamo. Ne radi se samo o tome da je uhvaćen karakter osobe, nego o isticanju osobina po kojima je portretirani najviše svoj
Tumačeći karakteristične osobine slikarstva Ive Dulčića, autori relevantnih tekstova uvijek su (u prikazima koje možemo pratiti od početaka recepcije njegova stvaralaštva) posvećivali naglašenu pozornost određenim likovnim gradivnim elementima: mrlji i liniji. Istaknuto je to još u osvrtu Radoslava Putara iz 1953. koji, prisjećajući se još ranijih slikarevih radova, uočava „u njegovim mrljama boje i zaljuljanim siluetama tinjala je veća energija neposrednog izraza nego je podnose sredstva posljednjih impresionista“ (1) pa sve do recentne monografije iz pera Igora Zidića iz 2016. koji se na te elemente referira na više mjesta; spominjući i „paragrafem koji imitira neko pismo“ te „nerazmrsive prepletene vitice (…) rukopisa“ (2) , ali uviđajući i „iskru humora koja izbija iz drhtave linije Dulčićeve, iz svake mrlje njegove boje.“ (3)
Analitički vrhunac u potrazi za najsitnijim pikturalnim tvorbenim jedinicama (u suodnosu s temporalnim sastavnicama) dosegnut je u studiji Jagora Bučana koji zaključuje da je „organizirano kretanje pogleda stvarni sadržaj (Dulčićeve) slike“ (4) . Unatoč tako kompleksno elaboriranom prikazu „umijeća likovnog skladanja“, ni lapidarna opažanja ne treba zanemariti; i ona otvaraju mogućnost uvida u umjetnikov rad poput konstatacije: „kao da je spojio Magnasca i Pollocka“ (5) . Prisjetimo li se kako je talijanski kasnobarokni majstor izrazitom i jedinstvenom stilizacijom ostvarivao hitrim rukopisom i svjetlosnim bljeskovima figuralne scene te svima poznatu tehniku popularnoga Amerikanca teško će nam biti zamisliti kakva bi nemoguća hidra iz takvoga spoja mogla nastati. Međutim, tada nam se Dulčićev primjer ukazuje kao paradigma jedinstvenog otkrivenja. Dakako, ukoliko ne shvatimo kritičarevu konstataciju doslovno, nego kao metaforičko ukazivanje na istodobno autorove dijakronijske likovne sveze i naglašenu posebnost, apsolutno priznanje originalnosti.
Naravno da se navedene karakteristike „kista koji treperi od groznice i oduševljenja“ (6) ne odnose na čitav Dulčićev opus, ali one su toliko dominantne da je dojam o iznimnom vitalizmu koji vibrira na njegovim platnima trajan i pripada sukusu prosudbe o umjetničkoj vrlini. Najizrazitiju i - s obzirom na preklapanje usitnjenoga motiva i same izvedbe - najizravniju potvrdu nalazimo u onim Dulčićevim radovima koje započinje sredinom pedesetih godina kada nastaju iznimno važna djela na kojima se pojavljuju sitne, tzv. štafažne figure. Jesu li one samo nadopuna – kao što je to bilo uobičajeno u prošlosti slikarstva - ili glavni, ponegdje možda čak i ključni sadržaj? Da ne bude zabune na što se odnosi pitanje, dovoljno je prisjetiti se kompozicija poput Maestral i kupači, Plaža, Ples i brojnih drugih iz godina 1954. – 1956., ali i radova Nogomet, Stradun te drugih koje nastaju na tome tragu u idućim razdobljima sa svojevrsnim vrhuncem u Stradunu ljeti i Novom Zagrebu iz 1964. te iznimno dojmljivim Vatikanskim saborom iz 1972. S jedne strane lako je uočiti kako u pogledu fakture Dulčić ne pravi razliku između riba u mreži ili ptica na zidu i sitnih ljudskih figura u parku ili procesiji – uvijek je riječ naprosto o odnosima. Na koncu sve je to samo materija oblikovana kao i bilo koji drugi motiv – kamen, primjerice. Međutim, s druge strane, u sugestiji određene teme, u asocijativnoj snazi poruke ne možemo ne osjetiti bitne razlike. Rasponi su od ironijskoga odmaka Poslije pijanke iz 1956. do monumentalnosti spomenutoga Vatikanskoga sabora. No uvijek s humornom toplinom u pristupu svakome motivu, bez ikakva negativnoga prizvuka.
U čitavoj se toj skupini radova na koje se odnose prethodna zapažanja, radi o prizorima smještenima u eksterijeru, naprosto u specifičnim, no jasno definiranim vanjskim prostorima (ukoliko pak zornost nije dovoljna, pomoći će ukazivanje naslovom). Nastala je neposredna stilizacija proizašla iz hitrih i odsječnih, razmjerno kratkih pokreta ruke, u gustoći nanosa pigmenta, a množina ponavljanja motiva pružila je priliku za naročiti, staccato ritam koji je rezultirao osobitom, dekorativnom i elegantnom ekspresivnošću.
Pa ipak, sve ostaje u stanju permanentne napetosti jer solidnost koju donosi dovršenost i koju prenosi težina nekoga tijela je dosljedno izostavljena. Naprosto ukinuta. Kao da je slika zaustavljena u fazi kulminacije nakon koje bi slijedilo svojevrsno hlađenje koje autor ne dozvoljava. Dulčićevo pak rješavanje problema imanentnoga slikarstvu – „izmirenja dviju realnosti koje se natječu: 1) zbilje koja se prikazuje; oblika u određenom prostoru; te 2) plošnosti platna i prirode boje“ (7) – provedeno je na način plitkoga reljefa koji zamjenjuje i bilo kakav volumen i iole snažniju iluziju prostorne dubine. Zato se za Dulčića, kada ostvaruje te i takve radove, može reći kao i za De Kooninga „da dopušta podlozi da zaposjedne oblik, a obliku da apsorbira podlogu.“ (8)
Međutim, kada portretira Dulčić u određenom pogledu nužno postupa drukčije. Tu ne dopušta podlozi da upadne u figuru, niti figuri da zaposjedne podlogu. Naprosto su forme krupnije pa sada plohe i njihove granice dobivaju na važnosti. Modele redovito smješta u prostorno nedefiniranu okolinu ili u zatvorene interijere. S iznimkom ranih portreta (početak četrdesetih) koji su još prevladavajuće tonske studije (ali s kolorističkim slutnjama u podlozi), ozbiljne, na tragu račićevski shvaćenoga realizma (9), Dulčićev pristup je ponovno originalan; u formalnom pogledu radi karikature, a opet tako daleko od sadržaja koji pod time podrazumijevamo. Naime, ne radi se samo o tome da je uhvaćen karakter osobe – a doista to jest maestralno učinjeno – jer to uobičajeno i ciljano postižu karikature, nego se radi o isticanju osobina po kojima je portretirani najviše svoj. To je deformiranje bez vrijeđanja, bez nepoštivanja osobnosti. I opet s toplinom i prisnošću prema modelu; dapače, tu nema ironijske distance koju možemo osjetiti kod masovnih scena.
Djevojka u crvenoj haljini i Jezuit iz 1954. primjeri su takvih splošnjenih likova, svedenih na frontalne, groteskne siluete koje se kontrastno izdvajaju na nedefiniranim pozadinama, dok skicozno nabačeni detalji, napose oči, intenziviraju komunikaciju pogledima na relaciji s promatračem. Desetak godina kasnije, na portretima Koste Strajnića i Antuna Masle iz 1965. nalazimo daleko podrobniju elaboraciju postupka. Stisnuta i izdužena Strajnićeva glava na pozamašnom torzu kosih ramena smještena je ispred dinamički ispunjene pozadine, dok je u Maslinu slučaju ona ornamentalno-arabeskna. Dulčić u pravilu oči svojih modela ne ističe dimenzijom (osim snažno oivičenih i krupnih očiju Olge Solovjeve i plavetnih Ruže Pospiš Baldani koje se u toj pojedinosti izdvajaju), a energija njihova pogleda ponekad je usmjerena u stranu, u nama nevidljivu točku, ne izravno u promatrača (te je time izostala neposredna komunikacija).
Još jednu varijaciju Dulčićeva pristupa portretiranju nalazimo u Portretu Joze Kljakovića iz 1969. Tu je dubina prostora u koji je smješten model izrazitije naglašena, već i samim smještanjem okrugloga stola ispred njega, a sve je ublaženo u odnosu na pojačane značajke prethodnih primjera. Kao da je u tom smislu učinio korak unatrag (pritom nipošto ne mislim po kriteriju kvalitete, samo u pogledu dijakronijskih povijesnih korespondencija) - prema konvencionalnijem, pomalo bonarovskom pristupu.
Umjetnički vrijedna slikarska ontologija Ive Dulčića potvrđuje se u svim segmentima njegova stvaralaštva, bez obzira s koje mu strane pristupili i koje odlike izdvojili. Uvijek iznova otkrivamo kako je pred nama slikar „slikarske istine“ koji otkriva njenu bit na svoj jedinstveni način.
- 1. Radoslav Putar, Što kažu na VIII. izložbu ULUIH-a? I. Slikarstvo, u knjizi Radoslav Putar, Likovne kritike, studije i zapisi 1950 – 1960, IPU, Zagreb, 1998., str. 133
- 2. Igor Zidić, Ivo Dulčić, Zagreb, 2016., str. 65
- 3. Igor Zidić, Ivo Dulčić, Zagreb, 2016., str. 166
- 4. Jagor Bučan, Slika i vrijeme – temporalni vid tvorbe pikturalnog znaka u Dulčićevom slikarstvu, rukopis
- 5. Zdenko Tonković, Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvu, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 1979., str. 30
- 6. Pisma Vincenta van Gogha, izbor, preveo Radovan Ivšić, Zagreb, 1953., str. 68
- 7. Charles Harrison, Abstract Expressionism, u knjizi Concepts of Modern Art, ur. Nikos Stangos, Thames and Hudson, 1997., str. 185.
- 8. Charles Harrison, Abstract Expressionism, u knjizi Concepts of Modern Art, ur. Nikos Stangos, Thames and Hudson, 1997., str. 185.
- 9. „Dulčićeva je edukacija, pod Babićevim nadzorom i uz pomoć Mujadžića, počela u duhu tzv. 'hrvatske škole', tj. na primjeru Račićevu“ u Igor Zidić, Ivo Dulčić, Zagreb, 2016., str. 151