Image
Cijena: € 3,32

ostalo
Mark Rothko
Mark Rothko ponovno u Europi

ZA VRIJEME SVOJIH europskih i svjetskih putovanja od 1950. godine nadalje, Mark Rothko je studiozno proučavao klasike, divio se Tizianovim sprezzaturama, Michelangelovim snažnim sintezama, Vermeerovim konstrukcijama, Veroneseovom kolorizmu, Rembrandtovom unutrašnjem svjetlu, Cézanneovim modulima, Matisseovim ritmičkim nizovima i drugim dosezima velikih umjetnika. To se golemo znanje akumuliralo i prepoznaje se u cjelokupnom opusu slikara, a osobito u apstraktnim kompozicijama slojevitog fluidnog pretapanja i djelima iz kasnog razdoblja.

IZLOŽBA U BEČU, u gradu u kojem se sada prvi put prezentiraju Rothkova djela, pruža, osim monumentalnih kasnih radova, još i puno širi pregled stvaralaštva. Zajedno sa suvremenicima Jacksonom Pollockom, Barnettom Newmanom i Willemom de Kooningom, Clyffordom Stillom, Rothko je bio jedan od vodećih predstavnika apstraktnog ekspresionizma u New Yorku, tadašnjem centru moderne umjetnosti. Iz biografskih podataka izdvajamo: rođen je 1903. u ruskom (danas latvijskom) gradu Dvinsku, a zbog društveno političke situacije i novačenja u carskoj Rusiji 1913. godine preseljava se u SAD, u Oregon. Tu započinje školovanje, no već 1925. godine odlazi u New York. Zbog rastućeg antisemitizma u Americi tada mijenja ime Marcus Rotkovich, u Rothko. Prvi puta izlaže 1932. godine u Galeriji suvremene umjetnosti u New Yorku. Nedugo zatim s prijateljima osniva grupu Desetorica. Važnija godina je i 1945. kada izlaže u galeriji Peggy Guggenheim čiji postav tada potpisuje vizionarski austrijski arhitekt Friedrich Kiesler, a prva velika Rothkova izložba priređena je u Chicagu 1954. godine.

AUTOR AKTUALNE izložbe u Beču je engleski kustos sa dužim muzejsko galerijskim iskustvom, Jasper Sharp, kojeg smo već upoznali preko ranijih izložbi, osobito prošlogodišnje izložbe Oblici vremena gdje je uveo prezentacijski koncept izravnog konfrontiranja umjetničkih djela tradicionalnog sa modernim i suvremenim, gdje su, primjerice, sučelice jedan drugome bilo postavljeni Bronzino i Lucian Freud, Rubens i Maria Lassing, Tintoretto i Kerry James Marshall, Manet i Velazquez , Bruegel i Peter Doig. Na ovoj pak izložbi prevladava kronološki pristup koji je Sharp definirao u suradnji sa umjetnikovim sinom, Christopherom Rothkom. Između ranih radova nekoliko ih je intrigantnih ne samo s likovnog aspekta, već i kao primjer sažimanja bogatog iskustva prethodnika.

SLIKA Interijer djeluje kao oltarna slika ili pak scena iz grčke tragedije, no i tu se već uočava umjetnikova refleksija na kapelu Medici u crkvi San Lorenza u Firenci i utjecaj Michelangela, a taj će se utjecaj još snažnije manifestirati na rješavanju murala za Seagram neboder u New Yorku 1958. godine. Na Autoportretu, iz 1936. godine, na licu umjetnika se ističu naočale jače plavih boja, na rukama jarko žuti fragmenti, a na usnama iskričavo crvenilo. Podignut kut glave ukazuje na prethodnike, među kojima je i jedan od njemu najvažnijih, Rembrandt. Rothku je uzor bio Rembrandtov autoportret iz Nacionalne galerije u Washingtonu. Usporedimo li rješenja autoportreta starog majstora iz bečkog muzeja i Rothkov pristup, uočavamo dakako mnoge razlike, no i jednu bitnu poveznicu sažetu u ekspresiji intenzivne dramatičnosti izraza. I još jedna slika iz 1936. godine, naslovljena Obitelj djeluje kao scena Svete obitelji u suvremenom dobu. Jaki akcenti, poput istaknutog ruža na usnama i drugi oblikovni detalji, prevode ovaj ikonografski prikaz u gotovo banalnu scenu. Iz umjetnikovog obiteljskog života ima također događaja dubljih zasjeka. Rothkov je otac umro 1914. godine i razumljivo da se je on, tada kao desetogodišnjak, u stranoj zemlji, bez poznavanja jezika, osjećao usamljeno. Dio te povijesti ponovljen je i u životu umjetnikova sina Christophera, već spomenutog suradnika na aktualnoj bečkoj izložbi, koji je također ostao bez oca u šestoj godini.

NADALJE, u nizu ranih Rothkovih radova zapažena je slika Portret Mery gdje je ženska figura postavljena uz prozor, a položaj ruku i pogled asociraju na poznatu sliku baroknog majstora Vermeera, O umijeću slikarstva iz 1666. godine. Inače je originalnu sliku tog slavnog holandeza Rothko prvi puta vidio na izložbi Dragocjenosti Beča održanoj u Metropolitan muzeju u New Yorku 1950. godine, a upravo je ta slika u vlasništvu KHMa. Žena na Rothkovoj slici, međutim, nije muza povijesti Klio, no ta slika ima elemente koji nedvosmisleno ukazuju na poznavanje prethodnika. Osim toga na maestralno slikanoj Vermeerovoj draperiji je toliko bogat repertoar nijansi plavog da je vjerojatno i taj mali segment Rothku poslužio kao motiv za razgradnju plave u svojim kompozicijama.

U RAZDOBLJU PRIJE Drugog svjetskog rata i nešto kasnije, na Rothkovim se slikama uočavaju utjecaji de Chirica, Edward Hoppera i drugih. Sredinom četrdesetih nastaje serija slika za podzemnu željeznicu u New Yorku sa istanjenim visokim figurama čije su glave poput maski. Neki od likova su priljepljeni poput listova na stupove i zidove tijesnih, distorzičnih prostora modernih katakombi. Elementi poput tračnica, pokretnih stepenica, uskih prolaza, pridonose atmosferi otuđenosti, melankolije. Taj je „underground“ svojevrsna metafora i podsvjesna slika stanja prijeteće ratne atmosfere. Nastojeći se izmaknuti od doslovnosti, Rothko tada sve više koristi elemente antičkih mitova, tragedija i likova poput Antigone, Edipa ili Janusa čije dvostruko lice, prošlosti i budućnosti, ukazuje na bijedu tranzicije, vremena dualizma, sa pogrešnim vratima, okvirima i prolazima koji ne vode nikamo.

U TO VRIJEME umjetnik se sve više posvećuje istraživanju filozofije, osobito Nietszchea i njegova djela Rođenje tragedije te Jungovih ideja o arhetipskim slikama i kolektivnom nesvjesnom. Zaključuje kako umjetnik i filozof imaju mnogo dodirnih točaka, jer su i filozofija i umjetnost rezultat kreacije neke partikularne opservacije viđenog. Filozof, međutim, reducira fenomene ponašanja i etike, a umjetnik je više fokusiran na one perceptivno osjećajne fenomene. Tada Rothko započinje i pisanje teksta Realnost umjetnika koji je objavljen tek posthumno. Bilo je doduše više pokušaja da se djelo objavi još za njegova života, ali je on sam uvijek suzbijao taj izdavački poriv jer je znao da će iza svega uslijediti brojna pitanja trivijalnog karaktera na koja nije želio odgovarati.

U DRUGOJ POLOVICI četrdesetih još se provlače teme ranog razdoblja, ali se uočava i Rothkova sklonost prema svojevrsnoj likovnoj paleontologiji i stratigrafskim dijagramima, te primarnim elementima. Njegova posljednja figurativna slika Soba u Karnaku označava daljnju razgradnju elemenata slikanog prostora i sve radikalnije odbacivanje prepoznatljivog. Tada nastaju kompozicije s apstraktnim, nepravilnim oblicima čiji je razmještaj i titranje u polju slike precizno razrađeno ritmički i koloristički. Godine 1949. Rothko prekida sa figuracijom, sa slika odbacuje okvire, naslove, narativne prizore. Odbacuje sve elemente moguće dekorativnosti i u toj velikoj redukciji dalje istražuje primarno. To je, prema Robertu Rosenblumu, sublimirana, uzvišena apstrakcija, ili prema Greenbergu „post painterly“ slikarstvo, ili prema Werneru Haftmanu, ekran sa slobodnim plohama univerzalnog, hipnotičkog prostora, to je „over all slikarstvo“, ili kako je objašnjavao sam umjetnik, to je prije svega Svjetlost i svjetlosno prosijavanje kako bi se postigla supremacija transcendentalnog. I Paul Cézanne se je primarno bavio temom Svjetlosti nastojeći je pretvoriti u novu slikarsku stvarnost i rastvarajući uobičajene prostorne odnose iz više različitih kutova. Rothkov je postupak zahvaćen iz druge perspektive, ali je u suštini isti. Jer što je drugo boja u Rothkovim djelima, dakle pojednostavljeno rečeno, njegov dominantni prikaz, nego li je to svjetlost? I on se je bavio istraživanjem granica fizičke otvorenosti, moduliranošću i sinhronicitetom, stvaranjem nove emocionalne dimenzije u neomeđenim luminoznim prostorima. Tako su nastali fluidni oblačasti kromatski pasaži tankih premaza s tonalnim razlikama. Velike dimenzije slika nisu bile tu zbog neke „grandioznosti“ već prije svega zbog prostorne slobode u kojoj se lakše pliva ili pluta. Želeći u slici, sebi i promatraču stvoriti prostor istine i također bivati, to jest nastaniti se u slici, veće su dimenzije omogućavale lakši ulaz. Ta je gotovo opsesivna žudnja sugestivnog uvlačenja promatrača i želja za zajedničkim bivanjem slike u čovjeku i obrnuto s vremenom postala glavni pokretač umjetnikova stvaranja.

ROTHKOVA SE UMJETNOST često interpretira u odnosu prema doživljaju prostora, i to prostora u samoj slici, no i prostora kojem su djela namijenjena. Iz kasnog umjetnikovog razdoblja važni su opusi dvaju ciklusa za konkretne arhitektonske prostore. Prvi su slike za Seagram zgradu koju su projektirali Mies van der Rohe i Philip Johnson u New Yorku 1958. godine, i koja predstavlja kulminaciju internacionalnog stila. Ta je zgrada sa staklenim plohama bila ekskluzivna po konstrukciji, ali i upotrebi skupocjenih materijala poput mramora i rimskog travertina. Bila je i simbol američkog korporacijskog uspjeha i gospodarstva. Označivši je kao piramidu novog doba Lewis Mumford ju je kritizirao zbog dojma zadivljenosti koji želi ostaviti. Unutar nje je Rothko dobio narudžbu za tri serije murala. Radeći ih, a prethodno još ne znajući pravi karakter toga prostora, prisjećao se je manirističkog koncepta firentinske Biblioteke Laurenziane, u kojoj je kreativno dekonstruiran renesansni slog, sa stubištem koje pada, sa zidovima bez prozora, stiješnjenom pozicijom brojnih tenzija. Tim više je bio razočaran kada je vidio prostor za murale u luksuznom restoranu Seagram zgrade. Vidjevši ih tamo u pompoznom prostoru zaključio je kako ih treba što prije izmjestiti jer, kako je izjavljivao: „oni koji jedu u tom restoranu sigurno ne gledaju ove slike.“ Danas se murali nalaze u Tate Gallery u Londonu, u Kawamura Memorijalu u Japanu te u Nacionalnoj galeriji u Washingtonu. Druga važnija serija monumentalnog slikarstva nastala u drugoj polovici šezdesetih godina je ona za kapelu Houston u Texasu, danas poznatu kao Rhotkova kapela. Osnovna misao kojom se je umjetnik vodio bila je kontempaltivnost i transcendencija. U susretu s jednom od tih slika Franz Meyer je primijetio kako se ovdje radi o: „neposrednom zornom pojavljivanju Božanskog.“.

IMAJUĆI NA UMU veliku senzibilnost i kritičnost prema odnosu slike i prostora, zaista nije jednostavno pretpostaviti kako bi Rothko reagirao na prostorni razmještaj svojih slika na aktualnoj izložbi u KHM u Beču, jer njihova unutarnja otvaranja, međusobni suodnosi, visine očišta i osvjetljenje, odista zahtijevaju poseban tretman.

Fotogalerija
Image
BEZ NAZIVA 1950. ulje na platnu 230,2 × 128,9 cm © 1998. Kate Rothko Prizel & Christopher Rothko/Bildrecht, Vienna, 2019.
KHM-MUSEUMSVERBAND
Image
IZ POSTAVA IZLOŽBE © 1998. Kate Rothko Prizel & Christopher Rothko/ Bildrecht, Vien, 2019.
KHM-MUSEUMSVERBAND


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026