ostalo
VALORIZACIJE, ARBITRI I PITANJE KRITERIJA
NIKOLA ALBANEZE
m Uspostavljanje međunarodnih relacija, odnosno izlaženje iz zatvorenoga i uskoga kruga samodostatnosti, od iznimne je važnosti za hrvatsku umjetničku produkciju, kako onu iz prošlih vremena tako i suvremenu. Održavanje četveromjesečne izložbe stotinu djela Vlaha Bukovca u prestižnom haškom Gemeentemuseumu, usporedo s izložbom Cezanne - Picasso - Mondriaan, izvrstan je primjer uključivanja u povijesni korpus europske umjetnosti, a na istom je tragu i izložba Munchen - Zagreb, čime se i Hrvatska pridružuje obilježavanju dvjestote godišnjice Akademije likovne umjetnosti u Munchenu i projektu Munchen kao europsko središte umjetničkog školovanja (G. Quien). Premda donosi samo djela hrvatskih umjetnika, i izložba Intimizam u hrvatskome slikarstvu smjera propitivanju stilskih odrednica u širemu, europskom kontekstu. Sve su to neophodni temelji za donošenje zaključaka i kritičkih (revalorizacija. Prosudbe i vrednovanja, ocjene i procjene, kvalifikacije i selekcije - stalno su u primjeni posvuda oko nas. Bez njih kao korisnih metoda ne možemo efikasno funkcionirati. A kako s tim stoji u umjetičkom svijetu? Pa naravno, isto tako. Međutim, ono što nas zanima nisu samo individualne prosudbe - a one su zanimljive proporcionalno relevantnosti i/li zanimljivosti osobe koja ih iznosi. Tako se prisjećam kako mi je Henry Klein (kustos i galerist iz Los Angelesa koji se specijalizirao za prezentaciju umjetnika srednje i istočne Europe, vidi www.kleinprint.net) pripovijedao o Clementu Greenbergu - u svoje vrijeme nadasve utjecajnom, pa zatim i legendarnom američkom kritičaru čija je izlaganja imao prilike slušati - koji je otvoreno tvrdio daje umjetnost ono što on kaže da je umjetnost. Ne samo da nije naročito simpatično, nego je gotovo i suvišno opovrgavati jer nam je danas jasno kako ta tvrdnja i nije bila baš uvijek najtočnija. Još su nam zanimljivije prosudbe koje se donose ispred određenog tijela, dakle institucionalizirane prosudbe. Podignute na višu, službenu razinu koja im daje težinu pravorijeka - to je tako! A je li doista tako? Povijest je puna prosudbi koje su kasnija razdoblja opovrgla. Jesmo li iz toga nešto naučili ili i dalje činimo iste pogreške? Možda bez vremenskoga odmaka nismo u stanju prosuditi ispravnost prosudbe!? Pa ipak, one su ne samo neizbježne, nego i korisne - uostalom, dok jedan žiri misli ovako, drugi će drukčije odlučiti (aktualni primjer jednoga te istoga rada Alema Korkuta)sve dok nije na djelu diskreditiranje, odnosno manipulacija koja se poigrava iluzijom slobode (izražavanja, odnosno izlaganja). Pitanje kriterija - a oni su očito mnogostruki, ako ne i kaotični, što je odraz našega vremenanaglašeno je prisutno u suvremenoj umjetnsoti. Primjerice, kustoski tim WHW, s već zapaženom internacionalnom reputacijom, postavio je jasne kriterije i odradio 11. istanbulski bijenale. Jasno i isključivo. Umjetnost kao reprezentacija, kao ekspresija, kao forma, odnosno estetsko iskustvo - a to su kriteriji koji su se smjenjivali u prošlosti - ili naprosto kao ono što zagovornici Institucionalne teorije zovu relevantnom društvenom praksom, a to je sam svijet umjetnosti (the artworld) koji je društvena institucija, poput religije, u onoj mjeri u kojoj je podvrgnut pravilima i procedurama (Noel Carroll, Philosophv of Art). Danas su razni kriteriji simultano prisutni; ponekad u presjeku svojih skupova, ali najčešće međusobno nepomirljivi. Kako su tome pristupili u novootvorenome zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti čitajte u sljedećem broju Konture.