ostalo
PREKORAČIVANJE GRANICA I OSVOJENI TERITORIJ
NIKOLA ALBANEZE
Kao i u svim drugim oblastima ljudskoga djelovanja, tako i u vizualnim umjetnostima granice, čini se, postoje da bi se mogle prekoračivati. Međutim, iz toga izvesti zaključak kako su one nepotrebne bilo bi pogrešno. Njihovo utvrđivanje pridonosi razumijevanju onoga što se događa, pa ako ni u čemu drugome u tome otkrivamo njihovu korisnost. Kada je riječ o razdiobi umjetnosti prema disciplinama, ona već odavno ne postoji kako bismo na njoj temeljili vrijednosnu kategorizaciju, nego da prikažemo stvaralaštvo okupljeno prema nekom zajedničkom nazivniku, a on je redovito u području tehnike (u estetskom bi izazivao načelne dvojbe, dok se u tematskom i/li sadržajnom pogledu ponekad i pojavljuje). Jedno takvo okupljanje, koje privlači pozornost svjetske javnosti, zasigurno je Festival Ars Electronica koji se anualno odvija od 1986. - kao organizacija bilježi trideseti rođendan! - u austrijskom Linzu. U bliskom dosluhu sa znanošću, Ars Electronica spaja visoku tehnologiju s neutilitarnošću (barem privremenom) umjetnosti. Budući da takva vrsta produkcije kod nas nije naročito zastupljena - a pritom nemam na umu ni jadikovanje niti ushit zbog te činjenice, tek konstataciju kako je to, pretpostavljam, posljedica dostignute razine domaće tehnološke opremljenosti - naša je suradnica uradila iscrpan izvještaj o najnovijim ludorijama koje ne samo da pomiču, nego daleko prekoračuju granice do sada zamislivog, šireći pritom i pojam umjetničkoga. Iz istoga razloga, zamolili smo Vlatka Cerića, profesora računarstva koji i sam u grafičkoj disciplini aktivno primjenjuje računalno generirane programe, da razjasni neke osnovne termine barem u području digitalne umjetnosti. Jedna od iznimno uspješnih autorica, koja s lakoćom koristi razne tehničke mogućnosti, elegantno povezujući tradicionalne grafičke tehnike i one najnovije, svakako jest Mirjana Vodopija čije djelo prikazujemo u rubrici S naslovnice. U njezinu odgovoru (točnije, u njegovu drugom dijelu) - kojim pokazuje kako joj tehnike same po sebi uopće nisu važne: Nisam fan niti jednog medija posebno, nego koristim onaj koji mi se u tom trenutku čini najprikladnijim za konkretnu ideju - svakako leži ključ ispravnog pristupa umjetničkom radu (što ne znači da netko ne može biti fan određene tehnike ako mu je ona uvijek najprikladnija). Što se pak događa kada street art iz svoga prirodnog okruženja prelazi u institucionalno? Hoće li etabliranost zaprijetiti njegovu smislu postojanja, ugroziti njegovu suštinu, sam raison detre? Tim ćemo dvojbama - dakako i realizacijama ulične umjetnosti - i udubuće posvetiti pažnju, a više o nedavnom galerijskom uprizorenju street arta saznajte u ovome broju. Čitateljima zahvaljujem na sugestijama (primjerice, o abecednom kazalu pojmova s imenima autora i nazivima tema do sada publiciranima kroz devetnaest godišta Konture, uveliko se razmišlja), dakako i na pohvalama, ali i kritike su, ponavljam, također dobrodošle. U oba slučaja jedini kriterij je argumentiranost, što je napose važno i kod uvrštavanja tekstova, a s kojima se ne mora nužno slagati Uredništvo Konture. Nadalje, uvjeren sam kako je korist kritike iskoristiva i smislena jedino kada se podastre u publiciranom obliku (za razliku od suvišnih reklakazala, nazovi kritika).