ostalo
Metafizika crteža
Jadranka Damjanov
Naklada Sipar, Zagreb, 2006 Vlastitoj knjizi nadjenuti naslov Metafizika crteža nedvojbeno je buntovna, prkosna odluka. U vremenu u čijem se žargonu, naime, pojam metafizike i metafizičkog pretežno upotrebljava u pejorativnom smislu odnosno kao dežurno zvono koje se poteže na uzbunu svaki puta kada se na obzoru pojavi opasnost od vječnih istina koje bi mogle svojom nefleksibilnošću zaprijetiti veseloj raznolikosti multikulturnog svijeta, pravu na slobodu izbora, neobvezujućoj fluktuaciji znakova i svim drugim stečevinama liberalne demokracije i otvorenog tržištau tom kontekstu, dakle, metafizika je proskribirana riječ. Ostavimo li taj politički korektan žargon po strani, rezerviranost naspram metafizike i metafizičkog mišljenja ima, dakako, i nadasve ozbiljnu, kako sinkronijsku, tako i dijakronijsku pozadinu: kako je kritika metafizike stara koliko i metafizika sama, te kako se ona danas ne može ograničiti na filozofski diskurs odnosno razmatrati u okviru prakse filozofiranja u užem smislu - rasprava uvelike nadilazi predviđen prostor i priliku. Kako, dakle, tumačiti ovaj zaziv metafizike u postmetafizičkom vremenu? I to metafizike umjetnosti koja odavno spada u resor kulturne proizvodnje, a ne filozofskog mišljenja? Bez sumnje, ona postavlja zahtjev za nesvodivošću umjetnosti, ali - pod kojim bi uvjetima danas neki generički koncept umjetnosti uopće bilo moguće zasnovati? Pretpostaviti da je posrijedi neki novi epistemološki pothvat tj. pokušaj da se izgradi još jedna, totalna teorija umjetnosti bilo bi nevjerojatno, pa i naivno. Ostavimo li po strani diskurs estetike, kroz čitavo prošlo stoljeće izmijenilo se nebrojeno mnogo teorija umjetnosti; u želji da se dokaže i obrani njena autonomija, ponuđen je čitav niz suštinskih određenja: umjetnost kao stil, duh vremena, oblik društvenog ponašanja, medij znakovne komunikacije, simptom nesvjesnog, kulturni tekst ili ideologijska nadgradnja - sve mogućnosti su relevantne, ali je niz beskonačan - jer pridavanje univerzalnih predikata, u kojem se proces istine svodi na pitanje identiteta, nema drugu perspektivu nego umnažanje historijski partikularnih epistema. Drugim riječima: da je posrijedi teorija, ona ne bi posegnula za pojmom metafizike u vlastitom imenu, ako Sipar/ .agrcb/2006 zbog ničeg drugog, onda znanstvene vjerodstojnosti radi. Alternativa epistemologiji umjetnosti koju nudi autorica knjige, Jadranka Damjanov, istovremeno je krajnje jednostavna i krajnje zahtjevna: ako svaki pokušaj da se nesvodivost umjetnosti utemelji u spoznaji njene specifične i jedinstvene biti neminovno vodi njenom poopćavanju na ovu ili onu partikularnu univerzaliju, onda nesvodivost uopće ne treba utemeljiti ij spoznaji, već jednostavno dogmatski pretpostaviti; umjetnost nije nesvodiva zbog neke vlastite suštine koju posjeduje, nego upravo zato jer je ne posjeduje: umjetnost je nesvojstveno, nehotično, ekscentrično, ali neposredno očitovanje univerzalnog, koje se odbija podvesti pod bilo kakvu logiku identiteta i svojstvenih predikata, i isključivo kao takva, koja participira u univerzalnom bez posredovanja suštine ili specifičnog svojstva, ona je nesvodiva djelatnost; bez bitnih svojstava koja treba1 otkriti, jer baš svako, i najmarginalnije svojstvo jest pojedinačno univerzalno i kao takvo vrijedno Ostavivši pitanje bitka umjetnosti na metafizičkoj razini, knjiga Jadranke Damjanov oslobađa prostor za praksu i iskustvo bavljenja umjetničkim djelom pažnje i bavljenja; zloupotrijebimo li formulaciju Alaina Badieua - umjetnost je upućivanje misli spram univerzalnosti u svojoj iskrsavajućoj singularnosti. S time se, dakako, neće i ne mora svatko složiti, ali to je ulaznica koju treba platiti želi li se kročiti u svijet autorične knjige. I tu je početak i kraj njene ekskluzivnosti. Dakle, Metafizika crteža Jadranke Damjanov, ne nudi nikakvu (pseudo)teoriju umjetnosti odnosno njeno epistemološko, spoznajnoteorijsko utemeljenje. To je moguće isključivo stoga što se utemeljenje umjetnosti u univerzalnom svjesno pretpostavlja kao nužni ulog, kao nula u matematičkom sustavu koju nije moguće objektivirati, ali je nužna da bi sustav funkcionirao. Taj ulog podrazumijeva slobodan, subjektivan izbor odnosno pristanak svakog čitatelja, i utoliko posrijedi doista jest - metafizika. Upravo stoga, ta će metafizička pretpostavka u samoj knjizi biti prisutna kao diskurs svjedočanstva ili objave, a ne znanstvene argumentacije: umjesto teorijske elaboracije određenih pojmova kojima se bavi (primjerice, mrežom, mjerom, oblikom, prikazom itd.), autorica poseže za tradicijskim tekstom odnosno metafizičko ishodište tih pojmova locira u mitskoj predaji. Raspon je nesustegnuto raznolik - od hinduističke tradicije do kršćanske mistike; od negativne teologije do srednjovjekovne skolastike; od orfike do modernog pjesništva; od renesansnog platonizma do teorije kaosa i fraktalne geometrije. Odbacujući znanstveni, epistemološki diskurs u cjelini, posebice dakako, diskurs akademske povijesti umjetnosti ili klasične estetike, osporavajući mu pravo da oslovi nesvodivu univerzalnost umjetnosti, Jadranka Damjanov povlači radikalan potez: umjesto znanstvenog utemeljenja, ona nudi razinu metafore, teksta odnosno mitske priče, kao jedini etički opravdani odnos spoznajnog subjekta i umjetnosti. Ostavivši pitanje bitka umjetnosti na metafizičkoj razini, knjiga Jadranke Damjanov oslobađa prostor za praksu i iskustvo bavljenja umjetničkim djelom; na razini prakse to pitanje je već odavno ili unaprijed riješeno i nema ga smisla ponovno postavljati. Bez obzira koji pristup u praksi autorica zagovarala i provodila - a on naravno, kao i svaki drugi, duguje svom povijesnom trenutku - njegov status stoga neće biti epistemološki. On uključuje elemente preuzete iz širokog raspona paradigmi, od strukturalizma i lingvistike do semiotike i hermeneutike, ali one se ne koriste u svrhu epistemološkog utemeljenja umjetnosti: kategorije poput linije i točke, plohe ili boje, uzorka i broja, središta i cjeloće, jezika i znaka - metafizički su pretpostavljene, operativne kategorije i kao takve jednostavno oslobođene zadaće dokazivanja specifičnih estetičkih istina i umjetničkih suština. U umjetničkom djelu shvaćenom kao univerzalnost u svojoj iskrsavajućoj singularnosti, među tim ili kojim god drugim kategorijama nema konkurencije; one nisu organizirane ni u kakav sustav, niti jedna od njih se ne teži uspostaviti kao uporište totalizacije, instanca koja poopćava načelno beskonačne mogućnosti pojedinačne egzistencije umjetničkog djela; kao univerzalnost u svojoj iskrsavajućoj singularnosti umjetničko djelo jednostavno nije ontološko, nego holističkoj ono je beskonačno otvoreno, i kao takvo podrazumijeva pristup koji se ne temelji na isključivanju, nego uključivanju; ono se ne spoznaje u jednom potezu, nego se njime ustrajno bavi, ili ga se, kao što uporno tvrdi autorica, sukreira. Modeli koje u knjizi predlaže samo su jedni u nizu mogućih scenarija participacije u zbivanju umjetnosti. Metafizika crteža u cijelom se svom opsegu kontinuirano odvija na dvije razine - predaje i prakse. Glavnina knjige organizirana je u tri poglavlja, uz dodatak od četiri relativno samostalna eseja. Prvi i najveći dio istoimen je naslovu knjige: predmet interesa nije crtež kao zasebni umjetnički medij, Predmet interesa ove knjige nije crtež kao zasebni umjetnički medij, već dimenzije crteža kao strukturalni uzorci, neka od mogućih načela vizualnog mišljenja i oblikovanja u cjelini. već dimenzije crteža kao strukturalni uzorci, neka od mogućih načela vizualnog mišljenja i oblikovanja u cjelini. Kategorije poput točke, linije i oblika, pojmovi poput mreže i mjere, prikaza odnosno slike itd., odjelotvoruju se na tekstualnoj podlozi mitske predaje, te u čitavom nizu pojedinačnih primjera iz umjetnosti u rasponu od pretpovijesnog crteža i rituala neeuropskih kultura, preko arhitektonskih i umjetničkih djela europskog kulturnog kruga svih razdoblja, do djela moderne umjetnosti. Drugo poglavlje pod naslovom Europska umjetnost i stanja svijesti, pokušaj je da se ispripovijeda nelinearna, neevolucijska povijest europske umjetnosti od romanike do modernizma kao cirkularna, repetitivna izmjena sedam stanja svijesti prema hinduističkoj tradiciji. Diskurs odnosno model izlaganja je isti kao i u prethodnom poglavlju: pretpostavljena se metafizička istina paralelno svjedoči u tekstu i umjetničkim djelima. U trećem dijelu razmatraju se neka fundamentalna razlikovanja i podjele, koje se tiču odnosa verbalnog i vizualnog: odnos između pisma i ornamenta, pojam stilizacije kao referencijalnog modusa vizualnog znaka, faktor narativnog u vizualnom znaku tj. odnos teksta i slike, itd. Na samom kraju knjige, u Dodatku, nalaze se četiri nevezana, relativno samostalna eseja: tri analize pojedinih umjetničkih djela uz postavljanje nekih načelnih pitanja, dok se u četvrtom ustanovljuje sedam za umjetnost ključnih pojmova - i opet, oni nisu epistemološka uporišta umjetnosti, već predajom legitimirana metafora pod znakom svetog broja sedam. Vratimo li se na tvrdnju s početka, knjiga Jadranke Damjanov, kao uostalom i njen cjelokupni dugogodišnji rad na području metodike, odnosno pristupa umjetničkom djelu, istovremeno je zahtjevan i nezahtjevan, ekskluzivan i demokratičan. Zahtjevan utoliko što podrazumijeva da umjetnost obvezuje na subjektivnu konverziju: pristup umjetničkom djelu podrazumijeva proces resubjektivacije, rječima autorice, rađanje univerzalnog subjekta; rječnikom suvremene teorije, susret s umjetničkim djelom traži odustajanje od ontološkog egocentrizma odnosno logocentrizma, odbacivanje simboličke moći prikazivačke objektivacije svijeta, svakog epistemološkog utemeljenja odnosno zasnivanja istine na normativnom znanju. Nezahtijevan, zato što umjetnost - pod pretpostavkom da nudi mogućnost radikalne konverzije tj. univerzalne subjektivacijerađa zajednicu ravnopravnih subjekata: sudjelovanje u toj zajednici ne zahtijeva neke prethodne kompetencije ili kvalifikacije, nego strpljenje i skromnost; pristup koji se u njoj zagovara nema za cilj znanstvenu, intersubjektivnu spoznaju, nego subjektivnu kultivaciju; ne teži akumulaciji znanja već participaciji; on je duboko etički jer podrazumijeva umjetnost kao nešto što se univerzalno dijeli, a ne hegemonijski prisvaja. Hoćemo li to smatrati utopijom ili radikalno revolucionarnim potezom, odluka je koju donosimo sami, na vlastitu odgovornost. Ivana Mance