Image
Cijena: € 1,33

ostalo
THE ULTIMATE

P ii NJEMAČKA GRAFIKA OSAMDESETIH U MUZEJU SUVREMENE UMJETNOSTI NIJE Piše: FEĐA VUKIC aslovna parafraza slogana istaknutog u recentnoj reklamnoj kampanji BMW svakako nema namjeru izjednačiti vrijednosti umjetničke produkcije i dizajnersko-tehničkih trendova industrije, no izložba Njemačka grafika osamdesetih, postavljena tijekom ožujka u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, može potaknuti na slična razmišljanja. Ako se, naime, famozne osamdesete uopće mogu opisati dominacijom bilo koje nacije, onda bi se na početku devedesetih, a u svjetlu tako često isticanog kraja ideologije, moglo reći daje njemačka kultura obilježila dobar dio proteklog desetljeća. 0 toj tezi, naravno, može se raspravljati, ali j e neprij eporna činj enica da glavnina likovnih pravaca aktualnih tijekom posljednjih petnaestak godina nastaje u Njemačkoj, kao stoje činjenica i to da većina dizajnerskih inovacija u proizvodnji tehnički sofisticiranih upotrebnih predmeta potječe iz Njemačke. Nisu li, uostalom, osamdesete simbolički zaključene upravo rušenjem Berlinskog zida. Kamo sreće daje sličan simbolizam realiziran i u Hrvatskoj, koja na daleko realniji i bolniji način ulazi u postideologijsko doba. Ipak, usred razaranja u mogućnosti smo pogledati izložbu dovoljno zanimljivu i retrospektivnu. Zar već retrospektivnu, upitat će oprezniji promatrač (ne nužno i europski), pa osamdesete su tek prošle. Unatoč i praktičnoj nemogućnosti da se već sada sintetiziraju doprinosi neposredne prošlosti, izložba njemačke grafike zaista nudi mogućnost završenog djela, pružajući čak i uvodnim tekstom Johannesa Claddersa u katalogu dovoljno materijalazapovijesnuretrospekciju. A izložena su zaista reprezentativna djela itekako zvučnih imena: danas tako daleki izgledaju dani kada se svaka nova izložba Helmuta Middendorfa, Waltera Dahna ili Markusa Liipertza gledala s neskrivenim oduševljenjem za novo, i kada su tekstovi . : . : :# MARKUS LUPERTZ: HARLEQUIN u prestižnim likovnim časopisima gutani uz zvuke novih ploča Talking Headsa ili Clasha s (ah, kakav tehnički passe) - gramofona. Bila su to odista sjajna vremena u kojima je sve savršeno funkcioniralo, blokovske suprotnosti i globalne energetske klize kao i odnos elitne prema masovnoj kulturi. Ili nam se to samo pričinjalo - u nas se, uz tada već umirući polet lakoglazbenog novog vala, čekalo u redovima, ne za izložbe koje su posjećivane u inozemstvu, nego za deficitarne proizvode. U likovnoj umjetnosti tih se godina intenzivno govorilo o obnovi slike i povratku klasičnim umjetničkim sredstvima nakon konceptualno posnih sedamdesetih. Toj euforiji, koja je i u Hrvatskoj polučila sasvim opipljiv uspjeh ponajviše su na europskoj razini doprinijeli njemački autori prisutni i na ovoj zagrebačkoj retrospektivi. Ta generacija nije toliko povezana godinama rođenja, koliko sličnim odnosom prema zanatu i shvaćanjem slikarskog i grafičkog medija. Prošle su, dakle, plesne osamdesete i stoje ostalo osim brojnih političkih i ratnih kriza usred Europe? Govorimo li samo o likovnoj produkciji i ostavimo li zasad ideološke probleme po strani, danas bivaju nešto jasnije mnoge činjenice koje na početku proteklog desetljeća nisu bile više od puke fascinacije. Jasno je, primjerice, da sav tadašnji ekspresionizam nije, usprkos uvriježenoj njemačkoj tradiciji, jednostavno imitirao jedan dio moderne tradicije, nego je bio gotovo konceptualni čin obnove, ali u radikalno promijenjenim kulturnim uvjetima tehnologiziranih urbanih središta. U djelima tada novih njemačkih autora kao što su Jorg Immendorff, Rainer Fetting, Georg Jiri Dokoupil ili Werner Buttner nema ni traga univerzalnom osjećanju povezanosti s prirodom, kakav se neprestano provlačio kroz itekako mistički orijentirane koncepcije klasičnog ekspresionizma s početka stoljeća. U međuvremenu su se dogodile mnoge stvari i reklo bi se da iskustvo konceptualne umjetnosti, a napose Beuvsa kao duhovnog oca, najviše profilira njemačke osamdesete. Primijenjeno je samo sredstvo izraza, preciznije primijenjena su stara sredstva, ali s drugačijim predznakom. Za takvu sliku s predumišljajem vrlo je instruktivan i zagrebački retro događaj, možda baš zbog toga što široj javnosti predstavlja jedan, inače manje poznat likovni medij iz njemačkih osamdesetih. U prostorima Muzeja suvremene umjetnosti dobro se vidi dominacija grafičkih tehnika visokog i plošnog tiska, kao i suvremenih kombiniranih tehnika, što je prva suprotnost klišeiziranoj predstavi o njemačkoj sklonosti dubokom tisku. Reklo bi se da izložena SAMO RETRO IZLOŽBA NEGO I HOMMAGE PROTEKLOM DESETLJEĆU generacija, rođena kasnih četrdesetih i tijekom pedesetih više mari za ideje nego za tehniku realizacije, mada se izvedbeni aspekt nikako ne smije zanemariti, jer u djelima nekih autora, primjerice Sieverdingove ili Ruffa tehnika je ujedno i poetika. To, naravno, ne znači daje posrijedi glorifikacija tehničkog momenta, već da sam način izvedbe igra iznimno važnu ulogu u konceptu djela. Koncept? To je riječ na koju se uvijek iznova naiđe kada se razmišlja o umjetnosti osamdesetih i dok se gledaju otisnuti prizori izvedeni gestom punk gitariste i u televizijskim bojama. Medijska svijest, a misli se na suvremene elektronske medije, itekako je izražena kod njemačke generacije osamdesetih, ponekad čak i doslovce kroz multimedijalno djelovanje, naročito eksperimentima u video artu, a Salome i Castelli su čak imali rock band za gala otvorenja izložbi. Takav karakter njemačkih osamdesetih još je jače izražen u mladalačkom alternativnom dizajnu upotrebnih predmeta, gdje je zaista vrlo teško povući razgraničenje između designa i kunsta. Riječ je o konceptualnom razgraničenju, jer je temeljna estetička ideja uvijek ista bez obzira je li realizirana u stolici ili slici. Tako i na izložbi njemačke grafike možemo vidjeti interese autora koji su gotovo identični onima iskazanim na velikom formatu platna. I u artu je startna socijalna pozicija autora jednaka onoj dizajnera tijekom osamdesetih - svi, ili barem većina, krenuli su s margina društva, iz predgrađa, zauzetih stanova i turskih četvrti. Danas, međutim, njihova djela putuju svijetom na izložbama koje reprezentiraju dosege njemačke kulture, a o visokim cijenama djela ne treba ni govoriti. Rock generacija njemačkih umjetnika zaista je postala etablirana, pa se već sada može reći, iako njihovo djelovanje ima veze s tradicijom kao što i glazba Einsturzende Neuebauten ima veze s Mahlerom, da su bitan dio njemačkog KARL HORST HODILKE: MAGIC kulturnog identiteta u globalnim medijima. No, riječ je o identitetu zasnovanom na pravom postmodernom miješanju elite i marginalaca, kobasice s kupusom i makrobiotike, piva i šampanjca. Nazdravlje, ovo je generacija urbanih autora i vjerujem da se mnogi već voze u nekom od visokotehnoloških čuda njemačke auto industrije. Primjer likovne umjetnosti i prijelaz iz marginale u elitu autora izloženih na zagrebačkoj retro izložbi svjedoči o tome kako je Njemačka tijekom osamdesetih uspjela savršeno proizvesti samu sebe i time konačno prepoznati svoj identitet. Taj postindustrijski trijumf germanskog duha ne iskazuje se samo kroz alternativnu kulturu, nego i kroz skupocjene produkte auto industrije, projekte studija Porche Design i druge oblike elitne kulturne produkcije. Zbog takve dobrofunkcionirajuće smjese, devedesete bi zaista mogle biti zelene, ne samo zbog ekologije, što bi uz crveno-bijelu pošast Japanaca u bliskoj budućnosti moglo stvoriti disonantan sklad istočno-zapadnih kulturnih suglasja. A mi? S obzirom na duboko proživljene osamdesete, možda bismo mogli nešto naučiti iz priče uspješnice o marginalcima koji su postali globalno respektirani likovni umjetnici, prošavši kroz obradu ultimativnog stroja za proizvodnju i promociju umjetnosti.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026