ostalo
Objekti u ogledalu
UVODNIK
Možda ćete se zapitati što radi na naslovnici dvadesetak godina stari lightbox Jeffa Walla, umjetnika koji je domaćoj publici poznat samo kroz posjete inozemnim muzejima i galerijama, a najviše nam se geografski približio na velikoj retrospektivi u bečkom MUMOK-u početkom godine. Razlog Wallova apostrofirani a nije njegov fascinantni fotografski opus i inovativan stil low key spektakularizacije svakodnevnog života, po čemu je jedan od prvih umjetnika postmodernog pedigrea, nego njegov višedimenzionalni način poimanja slike, tj. naših predodžbi koje imamo o fizičkoj i duhovnoj realnosti. Kroz temu ovoga broja pokušavamo odgovoriti na pitanje što se događa s onime što vidimo, sjedne strane, u dijakronijskom slijedu, kroz stoljeća i povijesne naslage koje vrijeme utiskuje u predodžbe; a s druge strane, u sinkronijskom presjeku kroz različite medije koji u našem vremenu posreduju slike. Wallov primjer možda najviše zahvaća socijalnu stranu problema jer pokazuje kako na izlasku iz ortodoksne faze konceptualizma, krajem sedamdesetih, postoji umjetnost koja nije samo determinirana umjetnikovim egom, nego i ozbiljnim uvidom u društvene stereotipove, poput odnosa zajednice spram pojedinca, čovjeka spram urbanog okoliša itd. Ne zaboravimo da je riječ o kraju sedamdesetih godina kada su umjetničke teme još uvijek izrazito pod utjecajem tvrdo kuhane politike, a Wallova je metodologija već od samog početka neuobičajeno barokna. U članku Achima Hochdoerfera, kojeg nam je ovaj kustos MUMOK-a i jedan od autora spomenute Wallove izložbe ljubazno prepustio za objavu, pratimo avanturu slike - od sredstva ideoloških prijepora do teatralizacije banalnih fragmenata stvarnosti. U temu broja nas, ipak, ne uvodi Jeff Wall nego sjajna dijakronijska analiza fenomena predodžbi Leonide Kovač koja u povijesti umjetnosti i razvoju tehnologije prepoznaje osnovne modele koji kalibriraju našu percepciju. Riječ je o svojevrsnom kunsthistoričarskom darvinizmu koji nam omogućava da, primjerice, i u najhermetičnijim performansima prepoznamo ikonografska ishodišta u tradiciji klasične umjetnosti. Leonida Kovač pokušava izoštriti naš pogled uz poruku: oprez, objekt u ogledalu je bliži nego vam se čini. Kako o slici ne bismo samo teoretizirali, Kontura je zamolila Borisa Cvjetanovića da pridonese temi onako kako najbolje zna - fotografijama. Rezultat nije samo najnoviji ciklus Kadriranje rijeke nego i potpuno novo stilsko usmjerenje fotografa poznatog po osobitom društvenom senzibilitetu. Drago mi je da tu osjetljivost u kadrovima rijeke Save ne prepoznajem niti u tragovima. Ili, barem, ne prepoznajem onaj njen dio koji bi govorio o zajedničkim ikonama neke zajednice, poput radnika, zatvornika, izloga trgovina ili spomenika. A možda je pustopoljina savskog nasipa nadomak velegradu također socijalna kategorija, koja govori o urbanističkoj crnoj rupi s rubnim tragovima industrijalizacije? Ovakvim opisima već sam se opasno približio opusima Thomasa Strutha i Thomasa Ruffa - istaknutim zagovarateljima fotografije bez događaja. Volio bih da moje opažanje budućnost ne demantira. Dvije najnovije izložbe u Zagrebu i Splitu, Puno previše i 33. splitski salon, na tragu su svjetskog trenda tzv. kustoskih izložbi koje u prvi plan stavljaju selektore-autore, zapravo jedine autentične zvijezde. Naša dva primjera, kojima u ovom broju dajemo puno prostora, to čine na dijametralno različite načine. Njihove smo kustose zato stavili pod posebno povećalo.