ostalo
OD OBRTA DO ARHITEKTURE
ARHITEKT ALADAR BARANVAI I NJEGOV DOPRINOS HRVATSKOJ MODERNOJ KULTURI
zrazito naglašenom, u posljednje vrijeme, čini se potreba pronalaženja materijalnih i duhovnih tragova koji bi upućivali na neospornu pripadnost hrvatske kulture Europi Međutim, kulturni krug u koji smo upisani nedvojbeno je europski, a ukoliko ga još uvijek nismo svjesni krivi smo sami, jer su naši prethodnici učinili sve da bi nam to omogućili. Krajem prošlog stoljeća, naša je sredina imala manje problema s krizom identiteta, a eventualni kompleks europske kulturne provincije uspješno je suzbijan ažurnim praćenjem glavnih umjetničkih mijena bez prevelike vremenske zadrške. Nasreću, bilo je i dovoljno mudrosti pa se, u većini slučajeva, promjene nisu preuzimale na čisto morfološkoj razini, nego s pravim osjećajem za lokalni prostor i njegovu determiniranost u vlastitoj povijesti. Značajno mjesto u toj promicateljskoj misiji svakako je imala i Obrtna škola, utemeljena u Zagrebu 1882.g. zaslugom Hermana Bollea i Izidora Kršnjavog. Da se vrlo brzo shvatila njezina vrijednost i uloga, potvrđuje i A.G. Matoš u Vila Ilić, detalj hala s galerijom u jednom od najznačajnijih objekata rezidencijalne arhitekture u Hrvatskoj svom britkom feljtonu kad zaključuje da :.. jedini zavod od realne koristi je Obrtna škola. U njezinu sklopu Bolle je 1892. godine osnovao i bio ravnateljem naše prve Graditeljske škole, kojoj pripada pionirska uloga u stvaranju domaće graditeljske tradicije. I mada se samom Bolleu često spočitava konzervativnost u vlastitom arhitektonskom radu, on je itekako bio svjestan važnosti dotoka svježih informacija iz razvijenijih centara u formiranju i školovanju budućih, kako se tada zvalo, umjetničkih obrtnika. U te se svrhe nabavljala većina tekuće stručne periodike preko koje su se pratili tadašnji umjetnički trendovi. Na taj se način u dobroj mjeri stvarao prostor koji je omogućavao brze reakcije, pa čak i paralelna događanja. Godine se 1897., kada u Beču grupa umjetnika u kojoj su arhitekti J. Hoffmann i J.M. Olbrich te slikari G . Klimt i K. Moser, kao protest prema konzervatizmu Akademije, osniva udruženje Bečke Secesije, i u Zagrebu osjetio dah posvećenog proljeća koji je rezultirao buđenjem nekolicine naših umjetnika pod vodstvom Vlahe Bukovca. Oni napuštaju Društvo umjetnika i osnivaju Društvo hrvatskih umjetnika. Ta njihova gesta imala je važnost i u sklopu općeg pokreta hrvatske moderne, a karakterizira ih upravo preuzimanje estetskih načela iz bečke i miinchenske secesije. U takvoj nadahnutoj atmosferi formirao se i arhitekt Aladar Baranvai, pripadnik jedne od prvih generacija koja završava Graditeljsku školu u Zagrebu. Godinu dana nakon toga, 1900-te, zapošljava se kao projektant u tvrtki Pilar-Mallv-Bauda, gdje ostaje sve do 1905. kada sa Slavkom Benedikom osniva građevno poduzeće. Svojim projektima uvelike doprinosi izgradnji Donjeg grada čija se fizionomija u tom periodu i zaokružuje. Njegova široka produkcija uključuje javne i stambene zgrade, te obiteljske kuće, a neke od najuspješnije riješenih uglovnica u gradu Zagrebu potekle su upravo s njegovog crtaćeg stola. To su zgrade ugodnih proporcija s fasadama koje su lišene težine pseudohistorijskih stilova, a ipak monumentalne. Štoviše, dekorativni inventar kojim se služi umješna je kombinacija secesijskih oblika, njihovih kreativnih modifikacija uz vlastite invencije, poput razvedenog friza prozora na palači Srpske banke (danas Hrvatski radio) ili balkonske ograde bez pobočnih strana na palači Prometne banke (ugao Martićeve i Smičiklasove). O njegovoj razvijenoj urbanističkoj svijesti dovoljno govori i znalačko rješenje Inžinjerskog doma (danas Ministarstvo kulture, prosvjete i športa) izgrađenog u skladnoj korespondenciji s Kovačićevom Burzom, podignutom nekoliko godina ranije. Preuzimanjem nekih motiva s Kovačićeve građevine i njihovim vještim uklapanjem u vlastiti projekt, ne narušava svoj arhitektonski izraz, već uspješno doprinosi dojmu perspektivnih dveri prema, tada nastajućem, istočnom dijelu grada i poznatoj vizuri čiji optički akcent kulminira u Meštrovićevom Domu umjetnika. Međutim, ideal o esencijalnom jedinstvu arhitekture i dizajna postići će tek u brojnim građanskim vilama, čijoj ljepoti doprinosi i ambijentalna kvaliteta rezidencijalnih predjela Zagreba na kojima su smještene: Tuškanac, Pantovčak, Jabukovac, Paunovac i dr. Medu brojnim realiziranim projektima mogu se izdvojiti dva koja na najbolji način ukazuju na Baranvijevu vezanost uz tadašnju bečku arhitekturu, naročito uz djelovanje arhitekata Olbricha i Hoffmanna. To su vile Tišov (Pantovčak 54) i Ilić (Paunovac 7). Prva je vila, izgrađena 1900-te za slikara Ivana Tišova (također profesora na Obrtnoj školi), zamišljena da ujedini dvostruku funkciju prostora - za život i slikarov rad (atelier). Svojom jasnom i simetričnom dispozicijom volumena, te potpuno pročišćenom fasadom jasno se izdvaja iz gustog tkiva obiteljskih kuća koje je okružuju. Klasični je rječnik reduciran i sveden tek na dva stupa s dorskim kapitelima koji flankiraju ulaz, a privrženost secesiji ogleda se i u dekoraciji fasade, koju, prema Baranvaijevim nacrtima, oslikava sam Tišov. Posluživši se repertoarom florealnih motiva i izduženih vitičastih linija, plastički je uokvirio ulazna vrata, dok tri dekorativne slikane kompozicije smješta u plitke pravokutne niše. Te zidne freske nisu ostale sačuvane, a vila Tišov danas ima u potpunosti ožbukan fasadni zid. Takva simetrična trodijelna organizacija fasade otkriva naročitu organizaciju unutrašnjeg prostora, u kojem sadašnje mjesto zauzima hal iznad kojeg je smješten slikarov atelje. Prema komparacijama koje je predočio Aleksander Laslo u tematskom bloku o Aladaru Baranvaiju, objavljenom u časopisu Arhitektura (1983/84.), vidljiva je Baranvaijeva prisutnost s nekim Olbrichovim projektima, u ovom slučaju s onima za zgradu Secesije u Beču izgrađenu 1898.g. Aladar Baranyai, vila Ilić, 1920. Vila Ilić, dovršena 1920., produkt je, pak, ideje 0 GESAMTKUNSTWERKU-u, koja je u Beču kulminirala osnivanjem Wiener Werkstatte-a, 1903-g- Naručitelj kuće, Mirko Ilić, poklonio je Baranvaiju svoje povjerenje, ali i dovoljno novaca, što je bez sumnje poticajno djelovalo na arhitekta u kojem su se stopili stečeno profesionalno iskustvo i jasna ideja. Neopterećenost u referiranju na Hoffmannova rješenja u palači Stoclet u Bruxellesu, 1 želja da se stvori nadasve ugodan i komforan ambijent kreiran prema potrebama i mjeri imućnog naručitelja, vodili su Baranvaija u stvaranju ove vile. U projektu vile Ilić primijenjena je tada nova tendencija u planiranju prostora, što je najočitije u salonu koji visinom obuhvaća dva nivoa povezana stupovima na kojima je i galerija. Slično rješenje izvedeno je desetak godina ranije u palači Stoclet, no Baranvai je u svom projektu uzor uspješno prilagodio vlastitim zamislima i mogućnostima. Dok je Hoffmann u oblikovanju hala koristio različite vrste mramora, Baranvai se opredijelio za drvo kojim je obložio zidove i stupove, stubište i ogradu galerije, i to svaki put različito obrađeno i nijansirano: na stropu je stvorena mreža kaneliranih greda, a duž stupova penje se izrezbarena neprekinuta vitica loze. Valja pripomenuti da je većina detalja enterijera i opreme vile prema Baranvijevim nacrtima izrađena u Beču, što ponovno potvrđuje njegovu vezanost uz Hoffmannov arhitektonski krug. Vanjskim izgledom vile dominira dug ulazni trijem kojim je rastvorena inače dominantna horizontalnost objekta, a taj se detalj skladno povezuje s artikulacijom prirodnog okoliša. Ni tu Baranvai nije propustio pažljivo rasporediti funkcije, pa tako naprimjer planira prostor za popodnevni čaj i terene za tenis, a uza sve to dobro je uklopio i elegantnu pergolu, još jedan element koji upućuje na Hoffmannovu arhitekturu. Vila Ilić danas nije u privatnim rukama. Od 1945. koristi se kao specijalna ustanova, a od 1982. tu je smješten Centar za rehabilitaciju djece i omladine. Možda je kuriozitet da posljednji vlasnik vile, Vlatko Maceljski, ne želi tražiti denacionalizaciju kuće, zadovoljan njezinom sadašnjom namjenom. Kako bilo, vila Ilić jedno je od najznačajnijih ostvarenja arhitekta Aladara Baranvaija i kao takva sažet je iskaz novog oblikovnog duha kojeg u zagrebačku kulturu unosi djelovanje Obrtne škole. Time je ova kuća sofisticirani dokaz moderniteta hrvatske kulture, realiziranog i kroz visoko vrijedne rezidencijalne objekte. ANDREJA DER - HAZARIJAN FOTOGRAFIJE: DARKO BAVOLJAK