uvodnik
Oblikovanje mentalnog prostora
Krešimir Purgar
Premda još nije vrijeme za svođenje računa o 2003., čini mi se da se dvije ovogodišnje izložbe izdvajaju po ambicioznosti ideje i sveobuhvatnosti realizacije. To su Brightness iz Dubrovnika i Trijenale kiparstva iz Zagreba. Počnimo najprije s drugom. Ono zbog čega izložba može biti velika nisu samo pretpostavljena ingenioznost kustoske koncepcije i neupitni izložbeni brand - stvari koje od Venecije, preko Kassela do Sao Paola i dalje uvelike olakšavaju održavanje željenog medijskog privida - nego i novi sustav vrijednosti omogućen imperativom usporedne analize. Kod trijenalnih manifestacija dijagnosticiranje promjena u duhu vremena dominira nad analizom pojedinačnih radova, što je vjerojatno i cilj prorijeđene periodičnosti dotičnih priredbi. Prve analize osmog Trijenala kiparstva pokušale su upravo odrediti poziciju suvremene hrvatske skulpture u kontekstu nama prispodobivih kultura i promjene koje primjećujemo kao pristrani promatrači. Pokazalo se da i kod nas skulptura više nije samo statični trodimenzionalni objekt u prostoru nego da se višedimenzionalnim i intermedijalnim intervencijama artefakt pretvara u događaj, a oblikovanje volumena prepušta mjesto oblikovanju mentalnog prostora. Ova analiza drži vodu, ali mi se čini da spomenuti shift nije recentnog datuma, nego da je prije riječ o formalnom sankcioniranju vrijednosti post-konceptualne skulpture i njenom ravnopravnom ulasku u materijalistički sustav robne razmjene. Drugim riječima, čini mi se vrlo značajnim da jedna građanska institucija prevladava barijere klasičnog medija i otvara prostor eksperimentu koji od pojma skulpture čini obsoletnu imenicu s neizvjesnim rokom trajanja. Zasluge za takav obrat svakako treba pripisati i kustosima koji su izvršili lokalnu hrvatsku subverziju u kunsthistoričarskoj terminologiji i kipom prozvali ono što kip nije. Promjena naziva manifestacije je najbezbolniji oproštaj sa svijetom koji je malo zapadnije ionako već odavno klinički mrtav. Trijenale je, također, pokazalo da i u Hrvatskoj uspijeva odlično dizajnirana, nepolitička artironija: Kristijan Kožul mogao bi postati nova hrvatska umjetnička zvijezda jer ne pristaje na prevladavajuću zapadnoeuropsku kustosku floskulu da je Balkan politička sudbina i trajna egzotična stilska stigma. Pravo je osvježenje na našim prostorima vidjeti umjetnika koji ne pušta krv da bi izazvao nelagodu, a ipak mu to uspijeva, koji nije opterećen rodnim ili nekim drugim identitetima i koji sebe ne vidi ni u mesijanskoj ni u iskupiteljskoj ulozi. Kožulova neomodernistička ironija ima svoj domaći prauzor u Kožarićevoj nad-ideologijskoj umjetnosti koja također govori o zvijezdama, blještavilu i glamouru - ignorirajući ih. Izložbu Brightness, koja je tijekom kolovoza bila postavljena u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji, ovdje ćemo samo spomenuti jer je jednostavno riječ o odličnim radovima vrhunskih svjetskih umjetnika kakve zapravo vrlo rijetko možemo vidjeti kod nas. To je izložba koja nas čini manjom provincijom nego što jesmo i koja pokazuje da čvrstim kustoskim koncepcijama internacionalnog karaktera treba konačno otvoriti prostor.