ostalo
SMISAO I PORUKE GRUPE EXAT 51
JEDNOG KONTROVERZNOG
JE LI VRIJEME ZA PONOVNO VREDNOVANJE PERIODA MODERNE HRVATSKE UMJETNOSTI? Bernardo Bernardi, stolac, oko 1956. remda se čini da izvori suvremene umjetnosti u Hrvatskoj nisu više predmet spora te da s povijesne distance smireno gledamo na umjetničke i kulturne događaje od prije četrdeset i više godina, s vremena na vrijeme današnjica aktualizira određenu povijesnu temu tražeći u njoj neki novi smisao ili poruku. Neke od tih tema uvijek su vruće, čime na izvjestan način potvrđuju svoju vitalnost, dok drugima povijesna distanca samo potvrđuje postojanje, ali ne i onu težinu koja joj se u času nastanka, odnosno trajanja pripisivala. Umjetnička grupa EXAT 51 jedna je od vrućih tema hrvatske umjetnosti i kritike, upravo zbog toga što nikada nije uvrštena u mitsku strukturu hrvatske moderne umjetnosti, a bilo je i problema (najčešće izvanumjetničkih) oko njene logičke determinacije u lokalnom prostoru naše moderne povijesti umjetnosti. Suviše egzaktna programa da bude prisvojena od mitomana nacionalne umjetničke povijesti, formirana nakon hijatusa II. svjetskog rata i u vrijeme socrealističkog estetskog nasilništva, grupa EXAT 51 izlazi u prosincu 1951. g. s manifestom kojeg nitko ne razumije, i koji u vremenu koje politički (a i policijski) nije bilo bezazleno, prolazi gotovo neopaženo, iako je službeno bio pročitan na Plenumu Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Hrvatske. Manifest govori o vizualnim komunikacijama, o potrebi eksperimenta, izjednačava čistu i primijenjenu umjetnost te se eksplicitno zalaže za ap-* straktnu umjetnost. Takav program prihvaćen je na spomenutom plenumu bez diskusije, iako su one u to vrijeme pod formom borbe mišljenja već bile u toku na različitim razinama kulture i politike. Sve dok su se članovi grupe EXAT 51 kretali područjem primijenjenih umjetnosti, uredujući zajedno reprezentativne nastupe Jugoslavije na komercijalno-promotivnim izložbama u inozemstvu (Stockholm, Chicago, Beč, Hannover), nekog posebnog spora oko njihove umjetničke pozicije nije bilo. Tek onoga časa kada je grupa organizirano pokazala svoja djela na prvoj izložbi EXATa 51 u prostorijama Društva arhitekata Hrvatske u Zagrebu, u veljači 1953- g- i objavila drugi, znatno rječitiji manifest, započeli su napadi s desna i lijeva na grupu koja se usudila ne samo osporiti estetsku dogmu socijalističkog realizma, nego - štovišenametnuti program i umjetničku praksu koja nije bila u suglasju s tradicijom i kontinuitetom hrvatske umjetnosti. Izložba je doduše bila spremna već tijekom 1952.g., a jedan manji broj ljudi mogao je vidjeti što grupa EXAT 51 smjera na internoj izložbi što je bila priređena u ljeto 1952. u ateljeu Ivana Picelja u Gajevoj 2b. Grupa je svoj likovni program zasnivala na načelima geometrijske apstrakcije čiji su povijesni korjeni utemeljeni u konstruktivizmu dvadesetih godina ovog stoljeća, s krajnjim strateškim ciljem u sintezi umjetnosti. Jaka prisutnost arhitekata u grupi (V. Richter, B. Bernardi, Z. Bregovac, Z. Radić, BK. Rasica i V. Zarahović) davala je legitimitet takvoj orijentaciji,tim više što je ideologija konstruktivizma, kroz meduratni funkcionalizam zagrebačke škole arhitekata, bila dio kulturne tradicije u Hrvatskoj. U slikarstvu takve tradicije nije bilo, a u trenutku kada se EXAT 51 pojavio sa svojom geometrijskom apstrakcijom, u tijeku su bili blagi pokušaji obnove prijeratnog kolorizma i intimizma. Krleža je na svoj način maestozno (i pogrešno!) 1952. g., u dogovoru s visokom politikom, najavio otvaranje. Pod krilaticom traganja za ljudskim smislom ono se postupno pretvorilo u slobodniju umjetničku praksu koja će se na kraju tog revolucionarnog razdoblja, oko 1955/56., podijeliti u tri profilirane likovne poetike: lirsku apstrakciju, geometrijsku apstrakciju i nadrealizam. EXATovska težnja prema sintezi prihvaćena je bez otpora, ali uvjetno: Prema tome, težnja k sintezi je legitimna u oblasti primijenjene umjetnosti s prislonom na arhitekturu, koja u tom slučaju nužno podređuje slikarstvo, ali je ona kao težnja k sintezi likovnih umjetnosti uopće, u ime konkretnog arhitektonskog prostora naivna i sasvim iluzorna - piše Rudi Supek u časopisu Pogledi u proljeće 1953- g. - rezimirajući na neki način stavove koji su bili iznijeti na diskusijama koje su se tijekom 1952.g. vodile u Društvu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu. Ovo mišljenje može se uzeti kao toleriranje; za profinjenog i tradicionalis tičkog estetu kao što je bio Ljubo Babić, slikarski program grupe EXAT 51 bio je neprihvatljiv, ne samo zbog geometrijske, već zbog apstrakcije uopće. On se koristi poznatim socrealističkim modelom razotkrivanja: za njega je apstrakcija štetna, kao i sva preuzimanja i forsiranja i pomaganja preuzimanjem stranih negativnih elemenata dekadanse na likovnom polju - piše Ljubo Babić 1954. g. u časopisu Republika. Naravno, čuli su se i drugi glasovi osporavanja programa grupe EXAT 51, ali Babićevo s jedne strane, i Supekovo s druge, mogu se uzeti kao modeli kritičkog mišljenja o tom jedinstvenom fenomenu umjetničkog života u Hrvatskoj pedesetih godina. Zapaženo izlaganje članova grupe EXAT 51, Ivana Picelja, Aleksandra Srneća i Božidara Rasice, na Salon des Realites Nouvelles u Parizu 1952. g., u lokalnom kulturnom miljeu nije naišlo na priznanje. Od tog vremena seže i - još danas postojana- veza Ivana Picelja s Galerijom Denise Rene. Lokalno je bilo snažnije od međunarodnog. Ipak, prodor što ga je učinila grupa EXAT 51 u vremenu između 1951. i 1956. ostavio je itekako značajne tragove u našoj umjetnost, koji su zagrebačkom umjetničkom krugu dali onu specifičnost koja ga je činila bitno različitim od umjetničke sredine Ljubljane ili Beograda. U nekim kritičkim interpretacijama djelovanja grupe EXAT 51 koje su pretendirale na sintetičnost, EXATu se paušalno pripisuje etiketa državne umjetnosti. Tom apsurdnom tezom htjelo se umjetnički diskreditirati EXAT, a njihov prodor u svijet i priznanja koja su stekli tumačiti instrumentalizačijom EXATa, sve kao dobrim alibijem za stvarnu kulturnu represiju i njen permanentni ideološki kontekst. Pogledamo li,međutim, kronologiju njihova izlaganja u zemlji i inozemstvu, lako se može vidjeti da osim izlaganja u Parizu 1952. g. - što je dakako bio veliki uspjeh, ali za to nije bila zaslužna kulturna politika već pariški prijateljiEXAT 51 nastupa učestalije u inozemstvu tek nakon 1957.g.,tj. nakon što je praktički prestao postojati. Uz tezu o EXATovskoj državotvornosti, često se vezala i ksenofobična kvalifikacija o njihovoj imitaciji i preuzimanju stranih likovnih modela koja je najčešće dolazila od potpuno neupućenih koji - međutim - u lokalnim okvirima nisu bili bezazleni. Svaki imalo upućeniji znat će da su program, manifesti i praksa EXATa simultani s - tada jednako izoliranimGrupa EXAT S lijeva na desno: Aleksandar Srnec, Ivan Picelj, Vlado Kristl i Božidar Rasica, listopad 1953. pokušajima oživljavanja geometrijske apstrakcije širom svijeta, o čemu se dokumentirano govori o monografiji EXAT 51 što je bila objavljena u Zagrebu 1979.g. Zanimljivo je da je Zagreb, ignorirajući EXAT 51, naprosto propustio šansu da postane jedan od važnih centara konstruktivističke umjetnosti u svijetu. Očigledno je, naime, da lokalna sredina nije bila spremna za dijalog sa svijetom, i da je više bila zaokupljena reafirmacijom jednog retrogradnog umjetničkog modela i uspostavom prekinutog kontinuiteta predratne hrvatske umjetnosti. EXAT 51 je u tom kontekstu bio - da tako kažemo - strano tijelo i realna opasnost onim umjetničkim nastojanjima koja su tragala za afirmacijom unutar lokalnog umjetničkog kontinuiteta i tradicije. Direktno ili indirektno. EXAT 51 je ostavio plodno nasljeđe. Čovjek i prostor, mjesečnik za arhitekturu i urbanizam od 1953-g., Salon 54 na Rijeci, Studio za industrijsko oblikovanje od 1956.g., Centar za industrijsko oblikovanje, Gradska galerija suvremene umjetnosti od 1955.g., pokret Nove Tendencije od 1961.g., prodori minimalizma od 1966/67.g. - sve to na svoj način pripada baštini grupe EXAT 51, i njihovoj stalnoj prisutnosti u kulturnom i umjetničkom životu Zagreba. Tome treba pridodati za Zagreb vrlo karakterističnu grafičku produkciju u tehnici sitotiska (Zagrebačka škola serigrafije), kao i visoku kulturu grafičkog dizajna. Pogledamo li iz današnje perspektive. EXAT 51 je karika koja hrvatsku umjetnost povezuje s modernom tradicijom evropske umjetnosti 20. stoljeća, od njezinih konstruktivističkih početaka preko funkcionalizma i ideologije Bauhausa. EXAT 51 obogaćuje slojevitu panoramu naših umjetničkih zbivanja, ne ugrožavajući pri tome specifičnosti po kojima se naša umjetnost može prepoznati. Danas, kada je više nego aktualno kulturno i političko pitanje našeg ulaska u Evropu,postaje jasno da čitava naša kulturna tradicija i kulturni identitet od pletera na ovamo, jest integralni dio jednog šireg kulturnog i civilizacijskog kruga koji u Evropi ima različita obličja, ali jedinstvenu duhovnost. U tom kontekstu, EXAT 51 još uvijek očekuje punu lokalnu reafirmaciju. ŽELIMIR KOŠĆEVIĆ