uvodnik
Protiv ravnodušnosti
Krešimir Purgar Moram priznati da sam osjetio nemalo uzbuđenje pri nedavnom posjetu rekonstruiranom Domu likovnih umjetnika u Zagrebu. Ono je, istina, bilo dijelom motivirano trakavicom o tom ekscentričnom primjerku naše moderne arhitekture i njenom konačnom privođenju autohtonoj namjeni i izgledu ali puno više inauguracijskom izložbom Svjetlo čiji je temporalni karakter ostao u sjeni arhitekture, pisane s velikim A. Moj je interes u tom trenutku bio najmanje dvostruko motiviran: sjedne strane to je bila rijetka prigoda da uživo pogledam ambijente s crnim svjetlom Ljerke Šibenik i Mladena Galica, nastale prije više od trideset godina, a o kojima je u prošlom broju Konture pisao Ješa Denegri; s druge strane, zanimala me je usporedba Konturine prezentacije problema svjetla u vizualnim umjetnostima s ovom Zvonka Makovica u Domu HDLU. Premda u konkretnom slučaju riječ kompeticija nije ona koja posljednja pada na pamet, čini mi se daje komplementarnost ipak puno primjerenija. Mislim daje izložba još jednom pokazala da ništa ne može zamijeniti osobno iskustvo gledanja, pogotovo kada je riječ o tako eteričnom mediju kao što su valne dužine svjetlosnih zraka. Upravo zbog neusporedivosti I was there principa, Kontura je morala ciljati puno šire od dosega pojedinih svjetlosnih ambijenata i pokazati da svjetlo može biti i medij i forma i sadržaj u svemu što nosi fascinaciju vizualnim. Gotovo da mije žao što se nije radilo o zajedničkom projektu koji bi medijski sigurno puno jače odjeknuo i kod kojega bi komplementarnost časopisno-izložbene forme sigurno proizvela dodatnu vrijednost za sve zainteresirane. Da smo malo zapadnije, ovaj bi komentar bio bespredmetan jer bi izložba svoju potrebu za multidisciplinarnošću vjerojatno riješila solidnim (nama nezamislivim) budžetom, višegodišnjom pripremom i zavidnom shortlistom temi sklonih autoriteta. Neomoderna?, tema koju sasvim nježno otvaramo u ovom broju, nema ambiciju dati sveobuhvatni odgovor, već, prije svega - kako sam to najavio u prošlom uvodniku - otvoriti diskusiju o pitanjima koja nadilaze dnevnu pragmatiku ali bez kojih jednostavno ne možemo razumjeti ni protumačiti ono što nam se događa. Čini se da nakon ekstaze teorije u osamdesetima, kada su čak sami umjetnici tražili filozofski formulirana uporišta za svoj rad u, primjerice, Baudrillardovim romansiranim teorijama društvene hiperprodukcije materijalnih i intelektualnih dobara, sada ponovo dolazi vrijeme da umjetnici jednostavno rade svoj posao prepuštajući kritici tumačenja i analize. Kritika je, pak, iz analitičke ušla u kreativnu fazu tako što fenomene koji zahtijevaju ozbiljniju obradu ili kontekstualizaciju u proširenom polju vizualnog radije koristi za vlastite kustosko-izložbene uratke. Ako problem promatramo benevolentno, u tom najnovijem trendu prožimanja umjetnosti i društva konačno bi valjalo nazrijeti ostvarenje utopije avangarde 0 životu kao umjetničkom djelu. Trend, doduše, možemo protumačiti i iz suprotnog kuta: u nevoljkosti teorije da u mnoštvu postmodernizama pronađe slabu točku tumačenja suvremenosti čini se da apsurd realizirane utopije, ovoga puta kroz sinergijsko djelovanje umjetnosti 1 kritike, postaje stvaran - ali ne kao pobjeda modernističke floskule o boljem društvu već kao poraz postmodernističke ravnodušnosti. I zato tema o neomoderni, kako god ju na kraju tumačili: protiv ravnodušnosti!