ostalo
RIJEČ UREDNICE
Struka struku čuva

BRANKA HLEVNJAK Nedavno je val nezadovoljstva oplahnuo Karlovac, Varaždin, Rijeku i tako dalje zbog prijedloga Stručnog povjerenstva koje je za Ministarstvo kulture ponudilo novu listu priznatih galerija, koje njezinim izlagačima donose poene u obrani statusa samostalnih likovnih umjetnika. Reagiranja nisu tek znak povrijeđenih taština manjih gradova ili manjih galerija. Kriterije su postavili umjetnici: kolege kolegama. Jer, stručno povjerenstvo za izradu spomenutog prijedloga izabrano je u Hrvatskome društvu likovnih umjetnika Zagreb, koje ima republičke ovlasti. Stručno povjerenstvo nije dakle skup činovnika ignoranata koji ne razumiju galerijske programe i potrebe samostalnih likovnih umjetnika. Naprotiv, to je skup umjetnika, predstavnika umjetničkog društva dakle, koje je stvoreno prije svega kako bi štitilo interese svojih članova, to jest svoje umjetničke struke. Moglo bi se očekivati da će upravo iz tih razloga Povjerenstvo nastojati postaviti takove kriterije koji će otvarati nove i šire mogućnosti gradovima širom Hrvatske da uđu sa svojim najkvalitetnijim galerijama, to jest njihovim programima na listu priznatih prostora. Osobito u vrijeme kada se sve češće i sve ozbiljnije pojavljuju kvalitetne i privlačne izložbe i dalje od glavnoga grada. Primjerice izložba Pop arta na Krku ili izložbe koje se organiziraju u Gradskoj galeriji Koprivnica, već tradicionalno u Poreču i tako dalje. Sto to može rukovoditi povjerenstvo nego veličina prostora, učestalost izlaganja ili, još bolje, učestalost kvalitete. Odbacili smo, prije deset godina, onu nakaradnu igru neprestanog napretka koji se morao iskazivati povećanjem statističkih, što će reći brojčanih pokazatelja. Sada je svima jasno da se kvaliteta ogleda u sebi samoj, a ne u svojem umnažanju, naročito ne lažnom. To znači da se jednu jedinu izložbu ili tri izložbe na godinu, ako su to upravo one prave, može postaviti u nekonvencionalnim prostorima, u ambijentima starih paromlinova, skladišta ili neke druge industrijske, sakralne ili zapuštene arhitekture, što je uostalom trend iz nužde, a ne iz čiste potrebe za izvangalerijskim izlaganjima. Prostor po svojoj institucionalnosti ne može biti kriterij odabira priznatih izložaba za potvrdu prava samostalnih umjetnika na svojevrsnu državnu potporu (socijalno i mirovinsko osiguranje). Kriterij jedino može biti izložba sama; njezin obujam (samostalna, retrospektivna), opremljenost, popraćenost (katalog, predgovor) i medijski odjeci, ali prije svega njezin kvalitetan sadržaj. Drugim riječima, jedini kriterij jest sam autor i njegov rad. A Poticaj kulturnog i umjetničkog stvaralaš tva bio bi znatno prvi plan ponovno stavili umjetnici, a ne isključivo galerije i nji svaki autor ne m ože postati ni biti samostalan umjetnik jer, da bi to postao, mora proći određeno stručno povjerenstvo, podastrijeti mu svoje kataloge kao dokaze o radu i djelovanju, svu dokumentaciju o javnosti toga rada. Logično bi bilo da se revizija članstva u Zajednici umjetnika Hrvatske ne ostvaruje revizijom galerija, nego provjerom ostvarenih izložbi i ponuđene dokumentacije o javnom radu svakog autora. Autori koji ne rade iz opravdanih razloga, naprimjer stari i bolesni, ionako zadržavaju svoj status, a oni mladi i zdravi mogu se samo svojim neradom eliminirati iz članstva. Nepravedno bi bilo ignorirati izvrsne projekte, izložbe, performanse, intervencije, rad u likovnim kolonijama, koji stvaraju funduse za svoje organizatore i baštinu za zemlju, i smanjiti prilike da se brojni likovni događaji zbivaju u manjim mjestima ili širom zemlje zato jer se za status samostalca priznaju samo neke najgalerije. To bi značilo poništiti Zakon o poticanju kulturnog i umjetničkog stvarCD alaštva, koje, prema logici stvari, upravo postoji zato jer svatko ozbiljan i odgovoran zna da je stvaralaštvo povezano uz stanje duha, uz inspiraciju ili Muze, ako hoćete, te da je nemoguće umjetnike natjerati na proizvodne norme i standardizaciju kvalitete. Nisu svi umjetnici u statusu samostalnih jer su ušli u radne odnose iz egzistencijalnih ili drugih razloga. Samostalni umjetnici, prema Zakonu 0 pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva (čl.89 Ustava RH iz 1996.; NN 21.5.1996.), umjetnici su izvan radnog odnosa kojima je umjetničko stvaralaštvo 1 djelovanje jedino i glavno zanimanje. Uz to treba dodati da su ti isti umjetnici obavezni vratiti društvu koje ih stimulira odgovarajućim umjetničkim vrijednostiš ma. Na to ih tjera Pravilnik o reviziji članstva, koji određuje količinu i vrstu djela i I djelovanja koje svaki samostalni umjetnik koji uživa državnu potporu u vidu osiguranja, mora ispuniti tijekom svake godine. Javnost djelovanja jedan je od kriterija, pa se dakle čini potpuno nepotrebnim rangirati galerije zbog kriterija javnosti. Galerije se mogu rangirati unutar vlastitog udruženja (ali ono postoji tek u počecima samo za privatne), i to ne zbog obrane statusa samostalcima, nego zbog obrane vlastitih programa pred gradskim uredima za kulturu i Ministarstvom kulture. Takovo bi rangiranje, ali ne brisanje s popisa, nego upisivanje na popis s razlučenim profilima, pomoglo komisijama koje dodjeljuju sredstva da ih rasporede lakše i pravednije. Onda bi kriterij svakako sadržavao kvadraturu prostora, učestalost izvođenja malih programa, stručnost dugotrajnih programa, stručnu ekipiranost, profiliranost, radno vrijeme, oblike animacije i odgoja publike i tomu slično, koji bi galeriji donosili određene bodove. Cijela buka koja se digla oko još nedovršenih prijedloga pravih galerija zapravo je dobrodošla, jer je iznijela na površinu niz problema druge prirode. Poticaj kulturnog i umjetničkog stvaralaštva bio bi znatno kvalitetniji kada bi se u prvi plan ponovno stavili umjetnici, a ne isključivo galerije i njihovi programi. Neposredna stimulacija umjetnika za određene projekte daleko je važniji poticaj autorima nego usmjeravati ih na prave i priznate galerije. Štoviše, trebalo bi pronaći i (poreznim olakšicama) snažniji poticaj za privatne galeriste koji ulaze u rizik s mladim autorima i netrgovačkim kriterijima. Jer nije problem velika konkurencija kiča, amatera i diletanata, koji proizvode svoja djela za tržište, i uglavnom trže za sebe povoljno, nego je problem kada struka ne štiti sebe samu.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026