podvučeno crvenim
PODVUČENO CRVENIM
Globalna kultura donosi nove ideje i mjerila, no najčešće potiskuje, pa čak i zatire lokalno nasljeđe malih društvenih zajednica.

Puna su nam usta, uši i oči globalizacije. Pitanje je samo da li smo svjesni posljedica ili nismo te da li nas ta činjenica smeta ili ne. No, kada muzejska struka postavlja pitanje globalizacije i njezinih posljedica, čini se da je vrag odnio šalu . Sve, zapravo, ovisi o kutu iz kojeg nastojimo sagledati problem. Pitanja koja se pritom nameću, zapravo su globalna i ne odnose se samo na naše malo misto. Kako je to zamijetio naš poznati muzeolog Tomislav Šola u svojoj knjizi Marketing u muzejima, u skoroj nam se budućnosti (ili je ona, zapravo, već počela) nameću pitanja opstojnosti i preživljavanja hrvatske kulture i umjetnosti. Tijekom druge polovice 20. stoljeća, iz domene ekonomije i globalnog tržišta, postupno ali sigurno - putem javnih medija i propagande, u područje naše svakodnevice infiltrirale su se opće (globalne) vrijednosti. Postale su sastavni dio komuniciranja i ophođenja, mjerila vrijednosti, kulture odijevanja (većinom nosimo Levis 501 i sanjamo o Armanijevim odjelima), načina prehrane (većina nas jede u McDonalds-u i pije Coca Colu)... dok su naše specifičnosti pretvorene u raritete i relikte pohranjene u ropotarnice prošlosti-muzeje i galerije. Primjerice, ulaskom na otvoreno tržište Europske Unije radi općeprihvaćene legative jedan mali detalj iz tradicijske kulture, ali i naše svakodnevice-kumice koje na placu prodaju domaći sir i vrhnje-postat će dio naše vlastite kulturne prošlosti. Dakle, sir i vrhnje u Muzeje, ne zaboravilo ih se! Globalna kultura donosi nove ideje i mjerila, no najčešće potiskuje, pa čak i zatire lokalno nasljeđe malih društvenih zajednica. U kulturnom kontekstu upravo su muzeji i galerije mjesta u kojima će lokalno (pa i nacionalno) kulturno nasljeđe pronaći utočište od propasti i zaborava. Upravo su UNESCO i ICOM pravovremeno ukazali na rastući problem, ali i činjenicu ukoliko mi, muzealci, pravovremeno shvatimo vlastiti značaj i moć koju posjedujemo, ali i odgovornost i težinu zadatka koji je pred nama, da postoji mogućnost da se očuvanjem vlastite kulturne baštine odupremo negativnim posljedicama globalizacije. Ako u tom kontekstu nastojimo promišljati o hrvatskoj kulturnoj baštini, upravo su muzeji i galerije (otvorene) riznice vlastitog kulturnog blaga, mjesta na kojima je moguće očuvati vlastiti kulturni identitet što je u našem (hrvatskom) slučaju, kako sada stvari stoje, jedini zalog za budućnost. No, pogled na malobrojnu muzejsko - galerijsku publiku pokazuje da baš i nismo jako obrazovana i kulturna nacija. A ljude i nije zgodno silom tjerati u muzeje i galerije. Zapravo ih treba privući: posjetitelja pretvoriti u korisnika, i tek kada potreba za muzejima i galerijama postane masovna, imamo neke šanse. Ostanemo li na području umjetnosti, umjetničkih muzeja i galerija, na istom (skromnom) broju zainteresiranih, sudbina očuvanja nacionalne posebnosti ostaje neizvjesna. Važno je, pritom, isti problem lokalnog i globalnog razmotriti u odnosima regionalno i centraliziranogradovi i metropola, stoje stvarni okvir djelovanja suvremene hrvatske umjetnosti. Radi se o problemu koji je izuzetno kompleksan, zalogaju koji je teško progutati (bez imalo vode). Čini se da je krajnje vrijeme za promišljanje odnosa lokalnog i globalnog u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti na razini strategije (koju, zapravo, baš i nemamo). Komunikacija između gradova i glavnog grada, između manjih i većih, između aktivnijih i pasivnijih, neupitno je dvosmjerna. Umjetnici su oduvijek crpili utjecaje iz velikih, svjetskih primjera, no isto je tako lokalna tradicija, naš vlastiti genius locii (lokalni duh) ostavio traga na svakom pojedinom umjetniku. U Hrvatskoj, na četiri milijuna, koliko nas ima, imamo zavidan broj umjetnika, od kojih većina izvan vlastitog dvorišta zapravo ne znači mnogo, dok istovremeno imamo određeni broj svjetski priznatih umjetnika koje doma većina (pa čak i dio struke) gleda s nevjericom i nerazumijevanjem. Tomu je, između ostalog, razlog likovno krajnje nepismena nacija, u kojoj se svaka baba razme v pemzle, a predgovor i kritiku može napisati svatko tko je malo pismeniji ili malo nadahnutiji, što je svojevrsna cijena krivo percipirane demokratizacije umjetnosti. Isto tako, o svojedobnim europskim i svjetskim veličinama s početka i srePismo iz Koprivnice DRAZENKA JALSIC ERNEČIC dine 20. stoljeća, kao što su primjerice Meštrović ili Generalić, javnost, zapravo, vrlo malo zna jer o njima nema sustavne promidžbe. Ako je takav slučaj s klasičnim predstavnicima umjetnosti 20. stoljeća, kako bismo onda mogli očekivati da postoji opća svijest o značaju i kvaliteti hrvatske konceptualne umjetnosti i konceptualnih umjetnika, koju kao respektabilnu činjenicu akceptiraju renomirane svjetske ustanove poput Muzeja suvremene umjetnosti u New Yorku (MOMA)? Pritom mislim na umjetnički rad T. Gotovca koji je svojim djelovanjem izvršio značajan utjecaj na globalnu konceptualnu umjetničku scenu (čiji neposredni utjecaj priznaju svjetski ugledni umjetnici poput M. Abramović), i pritom Zagreb i Hrvatsku ucrtao na globalnu kartu suvremene likovne umjetnosti. Zenit, Gorgona, Nove tendencije, Majevci, Podroomaši, EgoEast, Weekend Art, LabinArt..., tek su bez reda nabačene činjenice o kojima prosječni korisnik umjetnosti najčešće ne zna, a i likovna pismenost mu najčešće dopušta tek uspostavljanje komunikacije s likovnim djelom na kojem je prikazana gradska veduta ili marina (možda griješim dušu, ali to su tužna iskustva iz desetogodišnje muzejske prakse). Kako je analitičar kulturne strategije u nas zanimanje kojeg zapravo i nema, na tom se polju ekonomski analitičari najčešće čude nad brojem priznatih i poznatih umjetnika, ali i nad količinom sredstava koje bi trebalo ulagati u vlastitu umjetnosti i kulturu. Činjenica da je kod nas sve najčešće na razini razmatranja; da su projekcije najčešće kratkoročne i često kasne za postojećim globalnim tokovima; da smo zemlja koja još uvijek raspreda o Muzeju suvremene umjetnosti; da smo ponosni kad nam nacionalne selekcije rade susjedi i prijatelji; da glava najčešće nema pojma što je na repu; da se solidnim bazama podataka o umjetnicima tek čudimo i divimo; da se umjetnički muzeji i galerije u provinciji bore s lokalnim politikantima i privremenim (samozvanim) moćnicima i ako žele raditi, prema njima kreiraju izlagačku politiku, dok je strategija financiranja i otkupa umjetničkih djela tek stvar rasprava, dok se za mali komad crnog kruha bore institucije i privatni kulturni animatori i galeristi bez nekog jasnijeg plana i strategije, na osnovama krivo prezentirane i loše shvaćene liberalizacije kulture i umjetnosti, a tržište umjetnina i antikviteta nalazi u sveopćem kaosu, dotle nemamo gotovo nikakve šanse. Za sada se čini kako nam je jedina prilika da ostanemo svoji, u osviještenim pojedincima (muzealcima, galeristima, umjetnicima) koji se iz nekog nepoznatog razloga bore za dignitet vlastite struke, kako muzejske, tako i umjetničke.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026