ostalo
JULIJE KNIFER
Fondazione Querini Stampalia, Venecija, 9. lipnja - 4. studenog 2001
H R VATSKA U SVIJ ETU Diptih JK F HC 91L 1991., akrilik na platnu, 240x400 cm _ ečenicom Vjerojatno sam svoje posljednje slike već načinio, j a prve možda nisam, slikar Julije Knifer postavlja pred nas b dvostruki problem. Prije svega relativiziranjem vremenskog slijeda, štoviše nekog oblika uobičajene umjetničke evolucije, 1 on nas dovodi na brisani prostor u kome ne vrijede konvencije na koje smo navikli. Dovodi nas možda do pozicije apsurda. Sam je u istim komentarima vlastita djela zapisao kako mu je apsurd veoma važan, budući da u njemu vidi oblik slobode. Znamo li isto tako da se Kniferovo stvaralaštvo kreće od svojih početaka do danas u variranju jedne te iste ideje, stroge i krajnje precizne, tada i apsurd i pitanje evolucije ima zaista posebno značenje. Moglo bi se, naime, reći kako se Kniferovo slikarstvo odvija u neprestanom vraćanju, u ponavljanju. On briše evoluciju, briše stilske mijene i kroz vrijeme nastoji uspostaviti istu onu eskalaciju jednoličnosti i monotonije koju je ugradio u svaku pojedinačnu sliku, svaki crtež. Moj put nije ni progresivan ni regresivan, kaže on i zaključuje: Kod mene nema razvoja ni napredovanja. Čitavo djelo Julija Knifera vezano je za jedan motiv: meandar. Nalazimo ga prvi puta jasno definiranog na slikama nastalim 1960. godine. Sam autor ističe kako je bio motiviran idejom stvaranja antislike i kako je nastojao radikalno reducirati oblikovna sredstva. Ta se redukcija prepoznavala u odbacivanju svih aluzija na predmetni svijet, ali podjednako tako i iluzionističkih elemenata plastičkog jezika. Izbor boja sveo je pri tom na dvije, crnu i bijelu, kako bi njima izrazio krajnje kontraste. Objašnjavajući genezu prvih meandara s aspekta boje, Knifer je istaknuo: Boje su se manje-više izjednačavale u sivilu, dok na kraju nije ostala samo crna. U roku od nekoliko mjeseci došao sam takoreći do kraja, tj. do cmo-bijele slike... do meandra.. Sistem meandra čine također krajnosti: horizontale i vertikale kojima se unutar polja slike postiže ujednačen i monoton ritam. U vrijeme nastanka prvih slika s motivom meandra, Knifer je otkrivao serijalnu glazbu i intenzivno je slušao. Također, dojmio ga se jedan zapis Igora Stravinskog u kome kompozitor kaže kako glazba nije ništa drugo osim ritma. Nastojao sam, svjedoči Julije Knifer, vizualnim sredstvima postići iste takve izražajne efekte. Horizontalni i vertikalni članovi njegovih meandara, baš kao i odnosi crnog i bijelog, predstavljali su krajnje ritmove, točnije rečeno eskalaciju jednoličnosti i monotonije, kako je to sam jednom zapisao. Tih istih godina kada ovaj slikar u Zagrebu stvara svoje prve slike meandara, u tom se gradu pokreće jedna iznimno važna međunarodna fH HRVATSKA U SVIJETU Gore: Bez naziva, 2000., Galerija Georges Verney-Carron, Villeurbane Dolje: 29-VIII-86,1986.. grafit na papiru, 88x62 cm glazbena manifestacija, Muzički biennale. Glazba Schonberga i Stoekhausena otkriće je mladima, baš kao i ona Johna Cagea, Ligetija, Nona i Kagela koji i sami sudjeluju na Biennalu i tu izvode svoja djela. Godine 1961. u Zagrebu se organizira prva izložba Novih tendencija na kojoj, uz talijanske, njemačke i francuske umjetnike sudjeluje i nekolicina hrvatskih, među kojima je i Julije Knifer. Samo nešto ranije, godine 1959., ovaj je umjetnik s nekoliko prijatelja osnovao umjetničku grupu Gorgona koja djeluje do 1966. Njihov program nije bio unaprijed zadan niti rigidan. Nastojali su pronaći nove izražajne mogućnosti, pa su tako konvencionalne medije poput slikarstva i skulpture proširili novima koji će se nekoliko godina kasnije moći prepoznati kao koncepti, ponašanje, događanje. S velikim interesom pratili su akcije Rauschenberga i Cagea, a isto tako i Pietra Manzonia i Fluxus-a. Gledajući s tog aspekta, aspekta napuštanja slike kao objekta i približavanje onim oblicima izražavanja koje ćemo šezdesetih godina prepoznati u konceptualnoj umjetnosti i umjetnosti ponašanja (behavior art / arte comportamento) Kniferovo je slikarstvo krajnje aktualno. Konačno, sam je za svoju umjetnost rekao kako se u njoj ... evolucija kretala u smjeru potpunog nestajanja slike. Kako je redovito sudjelovao na izložbama Novih tendencija, bilo u Zagrebu, bilo u Njemačkoj ili Italiji, Kniferov su redukcionizam i krajnje pravilnu strukturu slike mnogi bili skloni vidjeti kao jedan od derivata neokonstruktivističke estetike. Međutim, srodnost s neokonstruktivizmom, pa ako ćemo pravo i minimalizmom, nije bila od presudne važnosti za ovog umjetnika. Njegovi su temelji bili i ostali mnogo dublji i slojevitiji i dotiču vrlo različite zone utjecaja: od filozofije egzistencije i apsurda, do Maljeviča i Cezannea. Svi nabrojani elementi koji su manje ili više sudjelovali u artikulaciji Kniferove ideje stvaranja anti-slike, ideje definirane meandrom, mogu se izravno prepoznati u konačnom izgledu slike. Postoji, međutim, jedan važan segment unutar Kniferova opusa koji možda više nego ijedan drugi rasvjetljava prirodu njegove umjetnosti i njegove ličnosti. To je serija autoportreta nastala tijekom 1949. i 1950. godine kada se on odlučio baviti umjetnošću, a neposredno prije upisa na Akademiju H R VATSKA U SVIJ ETU likovnih umjetnosti. Knifer tada revnosno svakoga dana sjeda pred ogledalo i promatra svoje lice. Zapažajući na njemu tek neznatne mijene (ponekad je gologlav, ponekad glave pokrivene kapom) crta svoje ozbiljno lice pronicljivom strogošću. Nipošto ne želi stvarati psihološki portret, unatoč vrlo vješto izvedenim izražajnim rekvizitima pogled, usne, sjenke na obrazima i čelu, raspored zatamnjenih mjesta na kosi i ispod brade. Crtajuči svoje lice, Knifer nastoji crtati nešto znatno složenije od njegove konvencionalne topografije: on nastoji proniknuti u skrivena značenja svog misaonog pogleda, točnije rečeno ocrtati svoju kritičku svijest. Prisutnost aktivne svijesti, ali isto tako i otkrivanje materije iz koje nastaje umjetnost, otkrivanje onoga što misle naše oči, kako je to objašnjavao Cezanne, to je, ustvari, osnovni sadržaj serije ovih brojnih autoportreta. U tom gotovo ritualnom svakodnevnom ponavljanju jednog te istog procesa, Knifer je spoznao kako njegovi crteži više zapravo i nisu autoportreti, već tek jedan beskonačan niz istih, ili gotovo istih, ritmičkih pomaka. Točnije rečeno, eskalacija jednoličnosti i monotonije, kako će to reći mnogo kasnije opisujući svoje meandre. To je rano otkriće slikaru bilo važno i stoga što je shvatio kako ne želi raditi pojedinačnu sliku, djelo koje bi bilo samo sebi dovoljno. Pojedinačni crtež, baš kao što će to uskoro biti i svaka pojedinačna slika, svoj puni smisao dobiva u nizu svih ostalih djela. Takav ritmički označen sustav u sebi podrazumijeva jednu važnu supstancu, a to je vrijeme. Zaista, moglo bi se reći kako je Knifer u svom djelu učinio vrijeme vidljivom kategorijom. Ono jasno pulsira u pravilnim ritmičkim pomacima i vodi nas od jednog do drugog ruba slike, ali također i iz jedne slike u drugu. Za određene spoznaje do kojih je sam došao, 23-M-87,1999., grafit na papiru, 102x73 cm Triptih TR TU H DA 1,1981., akrilik na platnu, 213x489 cm H R VATSKA U SVIJETU 264X43,1993., grafit na papiru, 150x102 cm Knifer je dobio potvrdu do koje mu je bilo veoma stalo. Godine 1953., kada je završio crtački kurs na Akademiji, trebao je birati profesora mentora iz slikarstva. Izabrao je slikara Đuru TiIjka koji je između 1919. i 1923. studirao kod Kandinskoga, a neke je seminare slušao i kod Maljeviča. Upravo mu je Tiljak otkrivao put od predmetnosti do bespredmetnosti i objašnjavao kako je to on učio kod Maljeviča. Pomogao je, zapravo, Kniferu da shvati puno značenje odsutnosti stvari i da uspije svoje duhovno stanje staviti na plohu slike. 1MI-98,1998., grafit na papiru, 102x73 cm Ideja meandra artikulirana je u Knifera, dakle, mnogo prije nego što su 1960. naslikane njegove prve slike tog motiva. Od časa kada je dokraja očistio i pojasnio formulu meandra te je primijenio na prvim slikama, ovaj umjetnik bilježi unutar zatvorenih pravokutnih polja upravo opsesivnom dosljednošću bezbrojne varijante meandarskih znakova. Promatrani u neprekinutom nizu, oni jasnije i jezgrovitije ističu međusobne minimalne razlike. Najveća vrijednost Kniferove umjetnosti i jest u minimalnim, ali likovno značajnim razlikama jedne te iste formule, lako se ovdje, gotovo bez izuzetka, pojavljuju samo crni i bijeli, te horizontalni i vertikalni elementi ispune, svaki od njih ima uvijek zasebnu specifičnu težinu, što će reći i specifično značenje. Drugim riječima, pažljivim variranjem gotovo istih elemenata, nastaje ipak uvijek novi kontekst, dok značenje svakog pojedinog djela ovisi prije svega o cjelini. Kada je 1977. započeo raditi seriju crteža olovkom na papiru, dakako, s meandrom kao stalnim motivom, Knifer je naoko htio samo postići što je moguće veću gustoću crnoga, tako da je površina grafita postajala glatka, kompaktna i neprobojna. Težište je, zapravo, bilo u nečem drugom. Gustoćom tragova olovke slikar je nastojao istisnuti svjetlost s plohe i dosegnuti apsolutnu tamu: odsutnost svjetla. Crnilo je nanošeno postupno, u mirnim, dugotrajnim i promišljenim potezima. Upravo ta činjenica utrošenog vremena postaje osobito važnom. Vrijeme, naime, u najizravnijem smislu ovdje iščezava u odsutnosti svjetla. Tim svojim radovima Julije Knifer na sjajan je način upozorio na jednu važnu dimenziju svoje umjetnosti. Na prisutnost odsutnosti. Prisutnost odsutnosti spominjao je i Kazimir Maljevič kada je očajničkim naporom, kako svjedoči, nastojao umjetnost osloboditi tereta predmeta i došao do Crnog kvadrata na bijeloj podlozi, kvadrata koji nije bio prazni kvadrat, nego osjećaj odsutnosti predmeta. Na tom bi tragu trebalo vidjeti i Kniferov napor da svojim meandrom označi odsutnost svjetla i/kao odsutnost vremena. Isto tako u bezbrojnim talozima crnih poteza grafita moguće je prepoznati i onu eskalaciju jednoličnosti i monotonije koju je svojedobno spominjao i sam slikar. Jedan od vrlo dobrih poznavatelja Kniferove umjetnosti, Davor Matičević, čini mi se da je bio u pravu kada je zapisao kako ovi crni crteži, između ostalog, sadrže i gustoću beznađa. Ne krije li se u tome ista žudnja za apsurdom u kome je Julije Knifer uvijek prepoznavao tek oblik posvemašnje slobode?