Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Chen Zhen

I NTE RVIEW Chen Zhen SNIMILA: NADA BEROS U tijeku pripreme ovoga broja Konture gospodin Chen Zhen iznenada je preminuo od teške i neizlječive bolesti. V Uz izložbu Šest vrela u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, 18.5. - 27.7.2000. Višegodišnja suradnja Muzeja suvremene umjetnosti i kustosa Želimira Koščevića s kinesko-francuskim umjetnikom Chenom Zhenom, jednim od najzapaženijih umjetnika na prošlogodišnjem Venecijanskome bijenalu, okrunjena je izložbom koja nosi naslov Šest vrela, što ju je autor osmislio upravo za prostor zagrebačkog Muzeja. Zagrebačka izložba sastoji se od šest instalacija koje se odnose na šest korijena, prema tibetantskome budizmu, šest funkcija tijela, a simbolično predstavljaju šest etapa ljudskoga života, od rođenja do smrti. Smrt za Chena nužno ne znači kraj, nego tek jednu od manifestacija postojanja. Materijal Chenovih instalacija - stara odjeća, kada, čamac, zvono, suho cvijeće, kreveti, dječje igračke - prikupljen je uglavnom u Zagrebu i okolici, često na buvljacima, jer umjetnik rado koristi materijale koji imaju svoju povijest, odnosno memoriju. U suvremenome društvu predmeti se promatraju tek kao stvari koje treba jednom upotrijebiti i zatim odbaciti poput otpadaka ili izmeta. Chen je svjestan kako je nemoguće vratiti se u stanje pretpotrošačkoga društva. Ipak, vjeruje kako vraćanje korijenima, a to je u njegovu slučaju tibetanski budizam, koji je dugo proučavao, kao i iskustvo stare kineske medicine, pomažu stvoriti sklad između tjelesnog i duhovnog. Istodobno, Chen je iznimno osjetljiv i na suvremene socijalne i političke probleme, podjednako one na Istoku kao i na Zapadu, na Sjeveru i na Jugu, premda sebe ne smatra ni disidentom ni političkim umjetnikom. % Svoje predavanje na Likovnoj akademiji započeli ste umjetničkim projektom iz 1990. godine, koji je nastao u šumi podno slavnoga Cezanneova brda Mont St. Victoire, nazvavši ga svojim prvim umjetničkim projektom. Zanima me stoje prethodilo tomu projektu, drugim riječima, zanimaju me vaši umjetnički i obiteljski korijeni? Koji su događaji u Kini bili presudni za vašu odluku da postanete umjetnikom? Dakle, rođen sam u Shanghaiu 1955. godine, u razdoblju koje bi se moglo nazvati tranzicijskim, svega nekoliko godina nakon osnivanja Narodne Republike Kine. Jedno od najvažnijih iskustava u mojem životu jest razdoblje koje sam proveo u Kini u vrijeme kulturne revolucije, od moje jedanaeste do dvadeset i prve godine života. Na kraju toga razdoblja, upisao sam se u jedinu umjetničku školu u Shanghaiu, Školu za umjetnički obrt, u kojoj sam proveo tri godine . % Pretpostavljam kako je to bila vrlo tradicionalna škola? Da. Bila je to posve tradicionalna škola u kojoj sam bio na Odjelu obrade bjelokosti. Kako bih se specijalizirao u obradi bjelokosti, morao sam proučavati tradicionalno slikarstvo, vještinu graviranja, a kao osnovu svega učio sam crtanje, modelirao glinu, izrađivao skulpture od drva, kamena... Kada danas gledam na sve to, škola je bila vrlo bogat izvor za stjecanje vještina. Također, tu sam prvi put došao u doticaj s umjetnošću Zapada, u smislu pozapadnjivanja crteža i skulpture. % Znači li to da ste imali i saznanja o modernoj, odnosno suvremenoj umjetnosti na Zapadu? U toj školi u vrijeme kulturne revolucije impresionisti su se smatrali građanskom umjetnošću, gotovo da su bili zabranjeni. Imali smo sovjetski socijalistički realizam kao uzor koji treba slijediti. Dakako, nismo imali pojma o ruskoj avangardi i Maljevičevu Crnome kvadratu. Kada ste prvi put postali svjesni da želite postati umjetnikom? Bilo je to u vrlo ranim godinama. Oduvijek sam jako volio raditi stvari vlastitim rukama. Budući da je cijela moja obitelj znanstveno orijentirana, svi su liječnici ili su istraživači na području medicinskih znanosti, bio sam smatran nekom vrstom crne ovce. Odluka da se upišem u prvu umjetničku školu u vrijeme kulturne revolucije bila je napola osobna odluka, a napola jedina stvarna mogućnost jer to je bila i jedina umjetnička škola. Nije bilo nijedne druge škole u tome trenutku. Zbog ekonomskih razloga, Kina je težila za oživljavanjem tradicionalnih vještina, izradom skulptura u drvu, bjelokosti... kako bi te predmete mogla prodavati u stranim zemljama i doći do deviza, poboljšati svoje gospodarske prilike. Q Bi li se moglo reći da je vaša umjetnička karijera započela u Kini? Kako danas gledam na te stvari i kako definiram svoj koncept umjetnosti, koji je za mene razmjena transiskustva, čini mi se da se u trenutku rođenja postaje umjetnikom. Sve moje iskustvo, iskustvo djeteta, mladića, sve se to može promatrati kao umjetničko iskustvo... Moje sjećanje na djetinjstvo, primjerice osluškivanje zvukova ribanja noćnih posuda čiji su sadržaj žene istresale na ulicu, premda nije bilo povezano ni s čime što bi se moglo nazvati umjetnošću, ili povezati s nekom idejom o umjetnosti, danas su ta vrlo rana sjećanja postala jako važna za moj umjetnički koncept. Danas mislim da su sva moja iskustva i transiskustva postala središnjim mjestom mojega shvaćanja umjetnosti. Sve što sam doživio, sve je bilo umjetnost ili umjetnički materijal, materijal od kojega se kasnije stvarala umjetnost. % Kad sam vas pitala o počecima vaše umjetničke karijere, imala sam na umu posve prozaične, zapadnjačke parametre, drugim riječima, zanimalo me jeste li prvu izložbu imali u Kini ili u Francuskoj? Pokazao sam svega nekoliko radova dok sam živio u Kini. Sudjelovao sam na nekoliko grupnih izložaba, a neposredno prije mojeg odlaska iz domovine, u listopadu 1986. g., pokazao sam radove koji su nastajali tijekom 10-12 godina. To je bila moja jedina samostalna izložba u Shanghaiu. % Jesu li to bile slike ili skulpture? Bile su to slike, nekih 50-60 slika. Započeo sam graviranjem bjelokosti, zatim sam četiri godine studirao kazališnu scenografiju. Nikad nisam polazio klasičnu likovnu akademiju, premda sam volio raditi uljene slike i crteže. 9 Kako biste stilski definirali te slike? Je li to bilo figurativno ili apstraktno slikarstvo? Bilo je tu različitih slika. U razdoblju od desetak godina, neposredno nakon kulturne revolucije, nakon otvaranja nove reformirane Kine, imali smo sve vrste informacija. Tako da sam prakticirao sve stilove, od klasičnoga slikarstva, preko impresionizma sve do apstrakcije. % Imate li još uvijek te slike? Na žalost, imam tek nekoliko najranijih slika. Na samome početku mojega boravka u Parizu, najveći dio tih slika morao sam vrlo jeftino prodati kako bih preživio. % Imate li te slike barem na fotografijama? Imam, sve sam ih fotografirao. 0 Zbog čega ste se odlučili za Pariz, koji je sredinom osamdesetih godina, barem s gledišta suvremene umjetnosti, bio ne odveć poticajna sredina? NTE RVIEW U svakom slučaju, u to vrijeme u Kini nisam imao nikava izbora. Jedini razlog zbog kojeg sam se odlučio za Pariz bio je taj što je u njemu boravio moj stariji brat, koji je imao Vladinu stipendiju za istraživanje na području hematologije. Nakon korištenja trogodišnje stipendije, koja nije bila osobito velika, on me pozvao u Pariz s riječima kako mogu ostati kod njega godinu dana, a ako želim ostati duže, za to se moram sam dalje pobrinuti. , očito je, pobrinuli ste se?! Da, apsolutno! Ali naći snage i odvažnosti da se ode u stranu zemlju u namjeri da se ostvari veća sloboda u stvaranju umjetničkih djela, to je bila zajednička želja čitave moje generacije. Kina tih godina nije bila otvorena... Čak i u današnjoj Kini bilo bi mi vrlo teško razviti svoje ideje na način na koji sam ih razvio na Zapadu. % Bi li se moglo reći da je slučaj odredio vaše današnje stalno boravište? Možda je tu ipak bilo nečeg u obiteljskoj povijesti i podsvijesti. Moji su roditelji diplomirali na jednom od najvažnijih sveučilišta u Shanghaiu, tridestih i četrdestih godina, koje su osnovali Francuzi. Sjećam se kad su roditelji htjeli razgovarati o nečemu što mi djeca ne smijemo razumjeti, onda su razgovarali na engleskome. Kad smo naučili engleski, onda su prešli na francuski. Sad više ne mogu ni to jer danas više nemaju svoj tajni jezik... 0 Možda više nemaju ni tajni pred vama? (Smije se). Otkada smo postali odrasli, moja obitelj je vrlo demokratska i sve zajednički dijelimo... Svi su liječnici, čak i obitelj moje žene. ©Jesu li još u Kini? Moj stariji brat i roditelji jesu u Kini, a moja je sestra udana za kanadskoga liječnika i živi u Vancouveru gdje vodi akupunkturnu kliniku. 0 Čini se kako je za vaše otvaranje spram drugih i drukčijih iskustava bila presudna vaša obiteljska povijest, njezini intelektualni poticaji, a manje šira društvena sredina i klima u reformiranoj Kini. Stoje za vas značio poziv da dođete u Hrvatsku i kreirate rad za sredinu u kojoj nikad prije niste boravili? Nalazite li neke sličnosti s vašom domovinom, s obzirom na činjenicu da smo i jedni i drugi živjeli u komunizmu, premda u vrlo različitim verzijama? Istočna Europa danas za mene ima dvije dimenzije. Jedno je povijesna dimenzija, koja ima bliskosti s Kinom, sve do propasti Berlinskoga zida, a drugo je njena sadašnjost, problemi s kojima se susreću zemlje u tranziciji. Dugo sam razgovarao sa studentima dok smo postavljali zagrebačku izložbu. Govorili su mi o tome što se sve događalo u različitim krajevima vaše zemlje u vrijeme agresije na Hrvatsku i rata u Bosni i Hercegovini. Sve me to jako zanimalo. Ne vidim mnogo sličnosti između Hrvatske i Kine. Komunistički sustav bio je znatno drukčiji kod vas nego u Kini, čak i prije dvadeset, trideset godina. Zagreb, pa čak i Rusija - proveo sam prije dvijetri godine mjesec dana u St. Petersburgu, radeći na izložbi - posve se razlikuju od Kine, kad je riječ o religiji, povijesti, arhitekturi, urbanizmu, društvenim običajama, načinu života... život u Zagrebu znatno je više europski... Ovdje me posebno zanimalo promatrati, istraživati, iskusiti promjene koje su nastale u tranzicijskome razdoblju. Kakav je život u Zagrebu danas, gradu koji ima svu tu povijesnu baštinu i otvoriti se prema zemlji i njezinoj kulturi. Zanimalo me kakve su se ekonomske i političke promjene dogodile 1 kako to utječe na kulturu. Dakako, izložba je istodobno rezultat moje vlastite umjetničke putanje, promatranja, susreta s različitim ljudima, drukčijim kulturnim kontekstom. Raditi projekt u određenoj zemlji, u određenome društveno-političkome kontekstu koji prije nisam poznavao, za mene je najveći izazov. Kad radim u novoj sredini, moj se rad temelji na dvama različitim iskustvima. Jedno je izložbeno iskustvo, iskustvo određenog izložbenoga prostora, susret s muzejskim svijetom, s kontekstom mjesta. Drugo je susret s običnim ljudima u svakodnevnim životnim situacijama. % Što vas se u tim susretima posebno dojmilo? Zanimljivo je kad sam razgovarao sa studentima, mladim umjetnicima, a to mi se događa u svim istočnoeuropskim zemljama koje su prošle traumatična iskustva tranzicije, uočio sam koliko se oni bore da sačuvaju svoje kulturne korijene i istodobno naprave prodor u zapadni svijet: Zagrebački studenti vrlo nevino pitali su me kako sam kao kineski umjetnik mogao uspjeti na Zapadu... 0 Vjerujem da su vam to pitanje postavljali i drugdje u svijetu? Jesu li tražili recept, ili su naprosto bili znatiželjni? Da, upravo tako. Pitali su postoji li neki tajni recept? Koje je ljude potrebno sresti? Kad putujem, držim predavanja, često mi postavljaju takva pitanja, ali znatno manje u Sjedinjenim Državama, odnosno na Zapadu jer su ti konteksti posve drukčiji. 0Vi pripadate prvoj generaciji kineskih umjetnika koji su prepoznati na Zapadu kao važan glas. Na prošlogodišnjem Venecijanskome bijenalu prvi su put kineski umjetnici bili dominantni novum. Mislite li da se radi naprosto o gladi umjetniteliti čkoga tržišta koje neprestano traži nova imena ili postoji ozbiljan interes za tzv. margine i nedovoljno poznate sredine u umjetničkome svijetu? Prije desetak godina, nakon pada Berlinskoag zida, vladala je glad za istočnoeuropskim umjetnicima, ali je svega nekoliko imena ostalo trajno na sceni, poput Kabakova, Komara i Melamida, Miroslawa Balke...Kakvom vi vidite sudbinu kineskih umjetnika za petšest godina? To je vrlo kompleksno pitanje. Osobno, već prije desetak godina, na početku svojeg izlaganja na Zapadu, bio sam svjestan da pokazujem svoj rad kao predstavnik svoje zemlje, dakle, kineske kulture, premda sam pokušavao razviti vrlo osobni pristup, razmišljanje... Mogu jasno reći, bez ikakva oklijevanja, da sam na početku karijere pokušavao igrati ulogu popunjavanja potreba tržišta za nečim novim, ili potreba institucija, muzeja i galerija, za promjenom, mutacijom... Deset godina jedne mode, sljedećih deset godina druge mode. Svega sam toga bio svjestan, znao sam što se dogodilo s ruskim umjetnicima. To je kao kad nakon velike oluje malo toga ostane. Stoga sam razvio vlastitu strategiju razvoja. Postoje dvije vrste pristupa: eksplozivan i implozivan. Pokušavam svoj rad razviti u smjeru implozije, kretanja prema unutra, promatranja sebe. Eksplozivni pristup znači sudjelovati na velikim izložbama, implozivan znači istraživati. Baviti se umjetnošću ne znači tek proizvoditi umjetnička djela, već graditi sebe. Zato sad i želim postati liječnikom tradicionalne kineske medicine. To je moj ideal. Šest vrela, detalj instalacije, svibanj 2000. MSU, Zagreb SNIMILA: NADA BEROŠ Šest vrela, detalj instalacije, svibanj 2000. MSU, Zagreb SNIMILA: NADA BEROŠ I NTE RVIEW Šest vrela, detalj instalacije, svibanj 2000. MSU, Zagreb SNIMILA: NADA BEROŠ 3; % Šest vrela, detalj instalacije, svibanj 2000. MSU, Zagreb SNIMILA: NADA BEROŠ Doduše, i ja sam prošle godine sudjelovao na velikoj izložbi - Venecijanskome bijenalu - i mogu reći da nisam novo ime, ali također znam da bi moja umjetnost nastavila rasti i bez toga sudjelovanja. To je jedna strana odgovora na vaše pitanje. Sjedne strane, svjestan sam da moram nastupati, s druge da moram nastaviti svoj rad na vrlo osoban način. Zbog toga sam u posljednje vrijeme razvio čitav niz teorija i koncepata, kao što je ideja o boravku na nekom mjestu da bi se suživjeli s njegovim kontekstom, ideja transiskustva, ideja kulturnoga virusa, ideja o remarginalizaciji, ponovnu vraćanju na rubove, zato sada radim u Južnoj Americi, Africi... Pokušao sam razviti sve te vrste ideja, spajajući različite kulture zajedno, integrirajući, zapravo, čitavo svoje iskustvo. Po svoj prilici bio sam privilegiran posljednjih desetak godina koje sam proveo u Parizu jer sam mogao razviti sve te ideje, za razliku od mnogih mojih kolega koji su ostali živjeti i stvarati u Kini. Oni su stvorili djela koja čekaju europske i američke kustose da ih otkriju i predstave na svjetskim izložbama. Kod mene se sada događa suprotan proces, gotovo da želim stvoriti i održati distancu... 0 Pokušavate ponovno zauzeti poziciju na rubu? Upravo tako (smije se). Određeni model života definira naš način razmišljanja, naša očekivanja, naše nade... Premda je moj duh vrlo kineski, premda imam francusku putovnicu, ja sam prije svega Chen Zhen, jedinstvena osoba s tim imenom . % Kako vam se sviđa misao-vodilja ovogodišnjega 5. bijenala u Lvonu, Partage dexotism (Zajednički egzotizmi) - selektora Jeana Hubert-Martinea, prema kojoj smo svi mi jedni drugima egzotični? Nisam u cijelosti upoznat s Hubert-Martinovom idejom, ali poznajem njegov način razmišljanja, njegov mentalitet. Premda nismo nikada radili zajedno, postoji međusobno poštovanje. Poznavajući njegovu izložbu Magiciens de la terre (Čarobnjaci zemlje) od prije destak godina, i njegov specifičan osobni udio, njegovu tvrdoglavost, mogu zamisliti kakav će biti taj Bijenale. Na toj je izložbi u Beaubourgu konfrontirao afričke umjetnike koji slikaju akrilom s Danielom Burenom, odnosno Lawrenceom Weinerom, Solom Lewittom... stvarajući na taj način dvostruku egzotičnost. Sa zapadnjačke točke gledišta, Afrikanci su egzotični, s afričke, pak, Zapadnjaci... 0 Smatrate li da su te ideje konfuzn.e ili, pak, banalni truizmi? Mislim da on to radi zbog toga da bi provocirao. To je neka vrsta provokacije. Kao da nastavlja kazivati: Postoje razlike!, Postoji distanca!, Postoje različiti načini promatranja, definiranja stvari i postoje različiti načini reagiranja u tim multikulturnim izložbama. Mislim da on želi pokazati kontinuitet svojega razmišljanja, njegovu logičnost. Te dvije izložbe nisu međusobno daleke... Imam dojam kako zapadna kritika vaš rad u najvećoj mjeri još uvijek promatra kroz optiku egzotičnosti. Najčešće ističu vaš odnos spram tibetantskoga budizma, tradicionalne kineske medicine i tomu slično. Meni je, naprotiv, iznimno zanimljiv vaš odnos spram suvremenosti. Društveno-kritička crta vašega rada osobito mi se nametnula nakon vašega predavanja u kojem ste pokazali radove poput Game Table (Kartaški stol) za Shanghai, (zbog kojega je, uostalom, izložba bila u posljednji čas otkazana), zatim rad za crnačku četvrt u Houstonu, Couldnt Bananas Be Black? (Zar ne bi banane mogle biti crne?), projekt koji ste radili s djecom u favelama u Salvadoru.... Čak i vaš slavni rad Fiftv Strokes to Each (Pedeset udaraca svakomu), pokazan na Venecijanskome bijenalu, ima jaku političku pozadinu? V Da. On je nastao u Tel Avivu i na neki način tematizira pitanje sukoba Zidova i Arapa. Tibetanska izreka Pedeset udaraca svakomu, činila mi se kao mudro razrješenje toga sukoba. Zapravo, sam rad bio je potaknut neprestanim bubnjanjem u susjedstvu moga hotela u Tel Avivu. Nekoliko noći zaredom zbog tog bubnjanja nisam mogao spavati. U toj nesanici nastao je taj rad. On je, zapravo, spoj realne situacije i prisjećanja na tibetantsku poslovicu... Da budem iskren, ne smatram se političkim umjetnikom poput, primjerice, Hansa Haackea, niti sam politički disident na Zapadu premda imam snažna politička stajališta. Ne mogu biti ravnodušan na ljudske probleme, pokreće me briga za čovjeka. Dužnost je umjetnika progovoriti o tome. Ne volim stroge definicije i kategorizacije - koji rad pripada kojoj kategoriji. Nemojte zaboraviti, ja potječem iz Kine, a Kina je jedna od zemalja koju je u najvećoj mjeri odredila politika, a to vrijedi i za današnju Kinu. Naprosto ne mogu biti slijep na probleme koji tamo postoje. Budizam, konfucjanizam i sve vrste tradicionalne kulture, sve je to duboko u mome krvotoku. Međutim, kad se bavim ljudskim problemima, ne igram se političkim kartama i političkim konceptima, već mi je važna ljudska dimenzija tih pitanja. 0 Biste li se složili da je temeljna ideja vašega rada uspostavljanje dijaloga, uključivanje, a ne isključivanje? Slažem se. Ali teško je sažeti sve u jednoj riječi. Zapravo, vrlo mi se sviđa riječ između. Kad govorimo o dijalogu, nešto je između, a u biti je razgovora neki odnos... Moj je rad polimorfan, nastoji uključiti različite stvari u sebi, ali istodobno sačuvati individualnost. Koji vas problem trenutno najviše zaokuplja? Tvrdimo li da volimo Zemlju, ovaj planet, naš svijet, mislim da je tada najvažnije shvatiti kako je na metafizičkoj razini najčistija, najmisaonija slika, slika vode, a ne kopna. Pogledajmo zemljovid - izložbe su se raširile po cijelome planetu. Sve su izložbe sastavljene na isti način, po istoj formuli. Pogledajte popis umjetnika koji sudjeluju na svim većim izložbama! Svi ti umjetnici na isti način stvaraju umjetnost, ali nigdje ne postoji svijest o vodi. Nešto što je posvuda, što se svuda kreće, nešto što nema prethodan oblik... Kad to shvatimo, dosegnut ćemo pravu slobodu, pravu kreaciju. Mislim da se stvaranje temelji na praznini i slobodi. Uvijek je potrebno ostaviti prostora nepoznatom i neizvjesnom...


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026