Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Damir Fabijanić
Pazim da više ne udaram glavom u plafon

i čuvam glavu. Zaustavio sam svoja dva velika projekta i čekam bolja vremena. Jedan je knjiga Dubrovački ljetnikovac, već potpuno pripremljena za tisak, a drugi velika knjiga o Jadranu. Naravno, to ne znači da sad samo vegetiram. Poučen time što institucije sustava dosad nisu bile spremne pomoći, više ne pomišljam na velike projekte koji bi zahtijevali takvu suradnju. Kako onda u takvom okrutnom svijetu ne samo da uspijevate preživjeti nego i voditi očito uspješan studio. Od čega se u današnje vrijeme može izdržavati ovakav prostor? 0 Kad mi mladi kolege dolaze po savjet tog tipa, uvijek im kažem da se ne obraćaju pravoj osobi. Ja nisam tipičan, i, na sreću, danas mogu živjeti od višegodišnjih referenci. Došao sam do pozicije kada na neki način poslovi pronalaze mene, a ne ja njih. Dobivam vrhunske poslove za naše uvjete, ali to nije tipičan segment hrvatske fotografske scene. Imam veliku arhivu koja producira nove kontakte i naručitelje i to ide po nekakvoj inerciji. Ponavljam, to nije tipična situacija jer je većina naših fotografa danas prisiljena svaštariti da bi preživjela. Može li se u takvim uvjetima uopće govoriti o hrvatskoj fotografskoj sceni? Što realno stoji iza te sintagme? 0 Postoji jedan veliki problem na kojem inzistiram već godinama, ali odziv nemam čak ni od kolega fotografa. Riječ je o tome da neke stvari treba demistificirati da bi se pokazala bit stvari. Svi fotografi na svijetu rade naručene fotografije, samo u Hrvatskoj ispada da je netko općeprihvaćeni fotograf koji može genijalno snimati sjene u svojoj spavaćoj sobi, a naručeni motiv za neku firmu loše i preko volje. To je obmana i sasvim pogrešan način razmišljanja. U povijesti fotografije postojalo je tek nekoliko fotografa koji su si mogli priuštiti luksuz da žive samo od nenaručene fotografije - Ansel Adams, koji je snimao američke pejzaže, Andre Kertesz, koji je i s devedeset godina snimao što je htio, i možda još koji. Svi drugi vrhunski svjetski fotografi rade i o 3 o Fotograf sa stavom i stativom. Tako bi se enigmatski moglo definirati Damira Fabijanića. Od prvog se ne odvaja nikad, od drugog dosta rijetko. Premda je na našoj fotografskoj sceni prisutan relativno kratko (tek nešto više od desetljeća), zauzeo je na njoj takvu poziciju da je danas lakše uočiti Fabijanića nego scenu. To nije potpuno njegova krivnja, iako se mora priznati da je prilično glasan. Opravdava ga to što mu nikad ne daju ono što hoće, u kolikom god tiražu on to tražio. Posljednji put je izlagao na Salonu 99, kao dobitnik Velike nagrade prošlog Salona. Tada je zaustavio proces svojeg pretvaranja u hrvatskog fotografskog Tolstoja s nešto manje impozantnom bradom, napravivši vrlo neklasičnu izložbu. Jedan njezin dio zvao se Sit sam svega, a za vrijeme ovog razgovora još uvijek je bio u sličnom raspoloženju. Prošlo je šest mjeseci od riječkog postavljanja izložbe Deset godina poslije i nekoliko mjeseci od vašeg nastupa na Salonu. Sto sad radite? 0 Radim ono isto što i inače radim. Preživljavam u ovom okrutnom svijetu. Šalim se. Došao sam prije nekog vremena do plafona u koji udaram glavom, i sad mi preostaje samo da se sagnem naručenu fotografiju. Kod nas se najčešće rade fotografske izložbe onog što se snima u slobodno vrijeme, što je dovoljno za tematsku izložbu, ali nedovoljno ako se autor predstavlja kao kompletan fotograf. Mene nije sram prezentirati ništa što sam radio. Snimao sam, po mom kriteriju, možda najružniji namještaj na svijetu, ali sam se trudio da izgleda najbolje, odnosno da fotografije budu dobre. To je pitanje profesionalizma. Bez toga nema ni prave fotografske scene. Onda nema ni konkurencije? 0 Postoji problem koji pripada cijeloj hrvatskoj kulturnoj sceni, a ne samo fotografiji. Logično zvuči da čovjek koji nema referenci ima muke pronaći posao, ali je neshvatljivo da je onaj koji ima pet referenci u istoj poziciji kao onaj koji ih ima pedeset. Možda su za to odgovorni i ljudi koji pišu o sceni, ali stalno se govori da imamo nekoliko - pa i desetke - fotografa, slikara, kipara, ovih ili onih. Imamo ih, naravno, puno više, pa neka kritičari naprave rang-listu. Pozitivne kritike izložbi i izložbica gotovo se ne razlikuju. Bez trajnog rada, bez hrpe novih poslova, ideja i realizacija nema napretka. Kod nas godinama postoji ta učmalost, a vani se autori moraju neprestano dokazivati. Kakve su reakcije na vaša dva posljednja velika javna istupa, zagrebački Salon i Deset godina poslije u Rijeci? 0 Ja sam izložbom Deset godina poslije postigao daje prvi put jedna fotografska izložbadakle, izložba primijenjene umjetnostiproglašena najboljom hrvatskom izložbom 98. godine. Prije su to uvijek bili kipari ili slikari. No, gledajući iz pozicije fotografije, to nije izazvalo nikakav pomak. Izložba na Salonu čak nije izazvala nikakve reakcije, osim privatnih. Nigdje, osim priloga u Transferu, nije bilo nikakvog osvrta. Da sam mlađi, bio bih se zabrinuo, ovako mi je zapravo svejedno. Tu sam izložbu napravio da iskoristim priliku i pokažem nešto što inače ne bih imao gdje pokazati. Mene nitko nikad nije tražio da napravim nešto što hoću, nego se od mene uvijek tražilo konkretno - da, na primjer, snimim arhitekturu u Rijeci. Možda je to nekome bilo iznenađenje, jer dosad nisam stavljan u okvire tog tipa fotografije. Da je tako nešto napravio neki off fotograf, bilo bi im, Ideja za seriju plakata Dalmacija, na jugu Hrvatske, 1992. Iz ciklusa Odbijenice, Crveno/bijelo, 1994. Serija Laretpour les artistes, Sa i bez štafelaja, 1997. valjda, prirodno. Uvijek govorim da ne postoji ovakva ili onakva, nego samo dobra i loša fotografija. Ljude ne valja smještati u nekakve ladice. Tako ste odlučili izložiti fotografije s jakim angažmanom, od Brijuona do crnih kvadrata ? 0 Da sam rekao za crne kvadrate da sedam noći nisam spavao, jer sam mislio na Maljeviča, sve bi bilo u redu. Ovako, pošto sam namjerno pojednostavio i isprovocirao stvari, možda je ispalo je da to ne osjećam iskreno. Volio bih da mi netko pokaže kada se netko na performansu skida gol iz zafrkancije, a kada to duboko osjeća. Svojim radom, očito, hodam po ivici između ladica avangarde i konvencionalnosti, ali ne obazirem se. Ne želim se prikloniti ni lijevo ni desno, već uzimati ono što me zanima. Ta je izložba u mojoj glavi nastala punih godinu dana ranije, ; ;.: Iz ciklusa Odbijenice, Crveno/bijelo, 1994. i čitavu tu moju zafrkanciju s naslovima: SIT SAM SVEGA, UNITED COLORS OF BLENISLON, a naročito BRIJUONI treba promatrati u tom aspektu. Fotografske izložbe su najjeftinije. Zašto su onda tako rijetke? % Sto se tiče predstavljanja Hrvatske, na tome inzistiram već deset godina. Fotografski medij ne koristi se dovoljno, nije dovoljno korišten ni u ratno vrijeme, a ni danas. Ali, kada su fotografske izložbe prepuštene samo fotografima, to je za njih veliko opterećenje. Po mom sudu, izložbom Deset godina poslije napravio sam organizacijski i likovno velik iskorak i najveća mi je satisfakcija za taj golemi napor nagrada Josip Račić. Ispada da nam je lakše napraviti izložbu za dva milijuna maraka nego neku malu izložbicu koja će nas jednako uspješno prezentirati. U tom su smislu dobar primjer hrvatske megaizložbe u zadnjih nekoliko godina. U ovom slučaju uopće ne diskutiram o likovnoj kvaliteti, autorima i slično, već o cijeni koštanja. Molim nekoga da mi odgovori zašto Slovenija daje samo (!) 1,5 milijun DEM, a mi šest puta više za EXPO u Hannoveru? Usput, za taj se novac može napraviti tisuću fotografskih izložbi. Moja izložba Dubrovnik... ne košta više od deset tisuća maraka, a bila je na trideset europskih destinacija i sada je u Južnoj Americi, pa izračunajte cijenu pojedinačnog izlaganja. Mislite li da bi nova vlast mogla nešto promijeniti u tom smislu? 0 Kada su me pitali što očekujem od nove vlasti, odgovorio sam danas popularnom riječju: transparentnost. Transparentnost odluka. Za početak neka se, recimo, objave iznosi kojima su ministarstva i javne ustanove financirali kulturne projekte u zadnjih nekoliko godina. Moj je problem u tome što već deset godina vodim monolog. Ako konačno ne uspostavimo dijalog i javnost rada, ništa nismo napravili. A onda će valjda biti i ..«-».* odgovora i na neka moja neodgovorena pisma ministrima kulture. Cesto ste spominjali kako je izložba Deset godina poslije bila korak dalje u prezentiranju fotografije u Hrvatskoj. U katalogu je bila otisnuta kompjutorska vizualizacija postava, sve su fotografije bile uramljene, umjesto uobičajenog stakla... Jesu li takve stvari doista bitne? Nedavno je u SC-u predstavljena izložba Public domain, na kojoj su fotografije bile isprintane, svima dostupne i selotejpom zalijepljene na zid... 0 Na izložbama je potrebna sloboda različitosti u funkciji ideje. Jedan je način kada vani pronađete fond koji će moći financirati vaše intimne art projekte. U ovoj našoj mikrosceni moram snimati i ružan namještaj da bi od toga mogao financirati svoje art projekte. Prema tome, govorimo o dvije zapravo različite stvari. 0 tome kako se fotografija vani tretira neću sad uopće govoriti. U Museum of Modern Art u New Yorku fotografija se nalazila u prvom postavu iz 1929. Vani je paleta znatno šira: imaju fotografije s najljepšim okvirima, imaju fotografije zalijepljene selotejpom, a mi imamo slučajnosti. Tu se možemo vratiti čak i na Salon i na dizajn na Salonu. Sve stoje tamo pokazano ipak je samo jedan segment nečeg što se događa vani, i u tom segmentu možemo im parirati. Ali ako uzmete Financial Times, u njemu nema nijedne fotografije-oglasa tipa onih na Salonu. Sve su klasične. Dakle, pitanje je koji segment na paleti izabiremo. Ali, u svemu tome postoji neka razvojna linija, neka škola u kojoj se ne mogu preskakati razredi. A mi stalno preskačemo razrede. Inzistirate na tome da bez poštovanja minimalnih tehničkih zahtjeva nema dobre fotografije. U tom smislu kao primjer često navodite oštrinu snimke. 0 Oštrina snimke je banalni test poznavanja fotografije. Ona može nestati pomakom kamere, pomakom objekta snimanja ili lošim izoštravanjem, a sve to slučajnim ili namjernim. Vrlo često kritičari, pa i sami autori (!) to ne razlikuju. A prije svake - pa i pretjerane - likovne nadgradnje, mora postojati baza, struka. Pojam struke u kritici je knjiga Looking at photographs Johna Szarkowskog. U njoj je sto fotografija iz kolekcije Museum of 1 Modern Art, a autor banalnim rječnikom objašnjava svaku fotografiju iz te kolekcije. I inače, prvih deset rečenica o svakoj fotografiji uvijek se može reći ljudski razumljivim jezikom. Fotografiju poznaje onaj koji je u stanju reći zašto je koja dobra, a koja loša. Loše ste ocijenili Koščevićev prikaz hrvatske fotografije u Umjetničkom paviljonu, iako su tamo bila izložena i vaša Vrata na koljeno. 0 Nemam ništa od toga da sada kažem da mi ta izložba nije bila dobra. Nešto bi značilo da se o toj izložbi održao okrugli stol na kojem bismo suprotstavili stavove i obrazloženja. Međutim, kod nas je premalo mjesta gdje se razgovara. Najkraće rečeno, ta me izložba neodoljivo podsjeća na fotografsku izložbu Muzeja suvremene iz 1992., a za obje stoji primjedba da je izbor Izložba dobitnika Velike nagrade Zagrebačkog salona, Grupa Sit sam svega, Dom HDLU-a, 1998. Serija Laretpour les artistes, Portret Ante Rasica, 1997. q CD 03 Cl Izložba dobitnika Velike nagrade Zagrebačkog salona, Grupa Brijuni, Dom HDLU-a, 1998. napravljen vrlo osobno, a pretendirao je da iskaže i objektivnu valorizaciju. Volio bih danas razgovarati o izložbi iz 1992. I to na osnovu kataloga koji je u međuvremenu izišao. Što se tiče Vrata, ona su nastala 1991. Godinu dana kasnije, odbijena su na Salonu. Iste sam ih godine postavio na prvoj varijanti moje izložbe Plodovi zla u Galeriji Galženica. Koščević ih je uzeo 1999. godine. Unatoč tomu što ne volite da vas svrstavaju u određene ladice, ljudi vas uglavnom prepoznaju kao fotografa arhitekture. % Volio bih raditi puno različitih stvari, i u tom sam smislu vrlo radoznao. Arhitektura, pejzaži, baština u najširem smislu, sigurno će ostati moje trajne teme, međutim, upotpunjavam ih i drugima. Portretima se više ne bavim, jer za njih ne postoji pravo tržište i jer - još - nemam pravi atelje. Trajno radim na projektu Dubrovnik. To je za mene fotografski vječna tema. Nakon svih ovih godina bavljenja Dubrovnikom u ratu i poslije, namjeravam konačno od toga i komercijalno profitirati. Razglednicama, kalendarima, monografijama i slično. Napravili ste monografije Dubrovnika, Šibenske županije, šibenske katedrale... Često upozoravate na to da Zagreb nema pristojnu monografiju. Ne mislite li da je značajnije što nijedan naš grad nema smislen vodič, pa su posjetitelji prepušteni na milost i nemilost kaotičnom tumaranju? 0 Očito je to rezultat broja potencijalnih kupaca. Pogledajmo inozemne izdavače. Gallimard je zasad napravio samo vodič Hrvatske - u kojem ima i dosta mojih fotografija. Vodič Dubrovnika im zasad nije financijski isplativ, jer bi ga kupovali samo turistički konzumenti, kojih očito nema dovoljno. Ali, monografija ili vodič na primjer Zagreba, nije ista stvar. U Zagrebu ima dnevno petsto firmi koje bi svojim poslovnim partnerima željele pokloniti monografiju, a trenutno ne postoje, neka se autori ne uvrijede, one koji bi s ponosom nekome poklonili. No, nemojmo očekivati da će netko iz gradske uprave doći na ideju da raspiše natječaj za gradsku monografiju. Sve vaše dosadašnje monografije kvadratnog su oblika, što je logična posljedica vašeg prepoznatljivog kvadratnog formata, tipičnog za švedski Hasselblad aparat. Koliko radite u drugim formatima? 0 Snimam na različitim formatima, ne samo na Hasselbladu. Na njemu često radim, jer je to (i) najmanji profesionalni format. Format pokazuje i određeni stav. Kvadrat koji nije dobro ispunjen izgleda prazno. Meni je kvadrat drag, iako ga puno fotografa ne voli, pa onda idu na male odmake, npr. format šest puta sedam. Međutim, snimam i na drugim formatima. Pojava digitalne fotografije s vremenom će vjerojatno promijeniti neke stvari i u tom tehničkom aspektu fotografije. Trenutno postoje dva pravca: čiste digitalne kamere i digitalni nastavci za klasične sustave. Ipak, ja ću sigurno još dugo ostati na kvadratu. Moja arhiva ima trajnu vrijednost. U budućnosti će makar zadržati elegičan karakter. Imate li u planu neke nove izložbe? 0 Iskreno govoreći, postajem jako umoran od izložbi. Izložbe ne mogu biti same sebi svrha, bile skupe ili jeftine. Dubrovnik... se trenutno postavlja u Braziliji, a ja se počinjem pitati je li uspostavljen sustav koji na njoj profitira. Na jednom generalnom nivou, došli smo do situacije u kojoj se trebamo pitati: kamo dalje? Kad danas vidimo koliko smo dužni svijetu - a već deset godina nam govore da nema novca - ispada da smo sav taj novac bacili u koš. Očekujem da se konačno riješi ispreplitanje kompetencija Ministarstva kulture, Ministarstva vanjskih poslova, te Hrvatskog kulturno-informativnog zavoda. Dok mi sami ne odgovorimo sebi što hoćemo, ne možemo odgovoriti ni nekome vani. Oni emotivni motivi ratnog doba su nestali, a mi se želimo predstaviti kao civilizirana zemlja gdje će se ljudi osjećati dobro. Nakon što se usuglasimo i dođemo do nekakvog konsenzusa o vlastitom identitetu, pitanje koje uvijek treba postavljati jekoliko će nas nešto koštati? Dosad, niti smo bili načisto s tim tko smo i što smo, a još manje što možemo postići plaćanjem određene cijene. Kad se ta dva kriterija čvrsto uspostave, možemo dalje. Hoće li to biti ova vlast ili neka druga, zasad je teško prognozirati.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026