Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Dalibor Parać
svijet protkan svjetlošću i bojama

LIKOVNI POGLEDI ENES OUIEN Nakon izlaska monografije u izdanju Art studija Azinović u Zagrebu (vidjeti osvrt u Konturi br. 58/59) sada je slikaru Daliboru Paraću priređena i reprezentativna izložba slika u Umjetničkom paviljonu. Prvi i najdublji dojam na svakoga promatrača jest izrazita koloristička snaga njegovih djela. Stoga ga autor monografskoga teksta, te teksta u katalogu izložbe, dr. Ive Šimat Banov naziva slikarem slikarstva. To će reći da se u Paraćevim čvrstim, jednostavnim i sigurnim potezima iskri jak energetski naboj i daje slikarsto izvan direktnoga odražavanja stvarnosti. Ono se promeće u gestu, u znak, u dojam, u doživljaj svijeta, a taj je doživljaj opredmećen u boji. Neke Paraćeve slike posjeduju više figurativni, a neke više apstraktni predznak. No, to nije namjerna konstrukcija, nego rezultat različitih načina variranja doživljajnih iskaza. Rođen u Solinu 1921. godine, Parać već šezdesetak godina slika. Ova je izložba u Umjetničkom paviljonu presjek kroz posljednjih dvadesetak godina rada, a izložena su samo neka od mnogih djela koje je naslikao. Razvidno je kako se njegov stil nije u mnogome mijenjao tijekom posljednja dva desetljeća, a u izjednačenosti kompozicijakih strukturiranja te tretmanu kolorita ogleda se autor dosljedan sebi i svom shvaćanju slikarstva izvan eksperimenta i izvan trenutačnih pomodnih pobuda. Prevladavaju krajolici, a uz njih je i sjajan ciklus od nekoliko aktova žena na vrelini ljeta, te nekoliko portreta prijatelja umjetnika i teoretičara umjetnosti (Edo Murtić, Ferdinand Kulmer, Zlatko Keser, Magi Šimat, Mladenka Šolman, Vladimir Maleković, Kruno Prijatelj, Petar Selem). Bilo da slika krajolik, akt ili portret, Parać temu uvijek tretira na formalno sličan način. Sve su slike rađene u jakim, prodornim i vrlo čistim bojama, koje tako snažno zrače, da se čini kako je recimo, i plava, inače smatrana bojom hladnoga djelovanja, u njegovoj interpretaciji maksimalno istaknuta punom toplinom. Kada slika Klis, Solin, more ili čemprese, Parać precizno odaje umjetnika srasloga s duhovnim arhetipom prirode, svetkujući u slici sunce, ljeto, vrelinu, i punu sočnost svjetlosnog i materijalnog postojanja. U Paraćevom slikarstvu obilje energije nesporno natapa istinski užitak u slikanju, ali i u življenju života. Kako mu je i stariji brat Vjekoslav bio veliki hrvatski slikar tako je i Dalibor Parać priznat i prepoznat kao samosvojan autor, također nezaobilazan u hrvatskom modernom slikarstvu. Razgovarali smo u atelieru gospodina Dalibora Paraća na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Povod može biti, ako hoćete, i iscrpna monografija kojom rezimira svoje slikarstvo, i izložba u Umjetničkom paviljonu. Međutim, ovaj je razgovor tek jedan od mnogobrojih koje smo vodili, čavrljajući o koječemu. Gospodin Parać svojom otmjenošću i šarmom odaje jednog od posljednjih kozera i pripadnika stare gospodske škole hrvatskih slikara. MA!tHl%j3stflKKSr inraginarni vremeplov i vratiti se u genezu Vašega slikarstva? Kada i kako osjetiste vokaciju slikara? DB: Bio sam mali dječak kada sam na poklon dobio kutiju akvarelskih boja. Kutija je izvana bila crna, a iznutra bijela, s dvanaest boja koje su izgledale kao bomboni. Bilo je prohladno zimsko vrijeme. Moja obitelj i ja sjedili smo u kuhinji, jer je jedino u kuhinji zimi toplo. Moj stariji brat, ne Vjeko nego Berislav, koji je tada bio đak Trgovačke akademije, uzeo je Kruno, 1987., ulje na platnu, 130x110 cm Petar (Selem), 1987., ulje na platnu, 130x110 cm Parisov sud II, 1984., ulje na platnu, 110x130 cm olovku. Na jednome je papiru nacrtao jabuku, zamočio kist u vodene boje, jabuku prešao žutim okerom i kapnuo par kapi karmina i crvenog kadmijuma. To se razlilo po žutilu, nastala je jabuka, a ja sam ostao zapanjen. Ne pamtim točno kada, ali također kada sam bio mali, otac me uzeo za ruku i odveo na izložbu Emanuela Vidovića, koja se održavala u tadašnjem Sokolskom domu u Splitu. Bio sam impresioniran velikim tamnim Vidovićevim slikama kakve je tada slikao. U to doba moj je brat Vjekoslav, slikar, živio u Parizu, i čudnog li slučaja, prije tri dana sam našao dopisnicu iz 1929. godine, gdje mi Vjeko zahvaljuje na pismu i želi mi sretan Božić i Novu Godinu, te šalje bratske pozdrave. Dopisnica datira 23. prosinca, a piše i da sam monsieur. To me tada silno veselilo i činilo ponosnim. Zgodan štos. Danas bi se vjerojatno ljutio da mi netko tako nešto napiše. Uz to, naravno da sam kao i svako drugo dijete crtkarao. Tridesetih godine Vjeko se vratio iz Pariza, ne znam točno kada. Tada sam ga zapravo i pošteno upoznao. Vjeko je rođen 1904., a ja 1921. godine. Dakle bio je puno stariji od mene. Po povratku iz Pariza namjestio je atelier u našem starom tinelu u solinskim Paraćevim dvorima. Majka me slala da mu donesem grožđe, smokve i slično, a u atelieruje predivno mirisalo po bojama. On mije čak donio i malu kutiju drvenih boja iz Pariza. Naslikao sam s njima na kartonu neke stvarčice. Možda su još negdje u zakutcima naše kuće. Kada sam pošao u srednju školu u Split, profesori su mi bili pokojni Živko Kljaković i Ante Zuppa, a Jozu Kljakoviću, brata Živkova i sjajnoga slikara znao sam od djetinjstva, jer je posjećivao moga oca kada je navraćao u Solin. Sjećam se kada je radio freske u crkvi sv. Martina u Vranjicu. Moj je otac brodićem prevozio preko zaljeva tada mlade Krstu Hegedušića i brata Vjeku, koji su Kljakoviću pomagali u slikanju fresaka. Sv. Martin Vranjički je vitez na konju i mačem sječe svoj plašt napola, polovicu daje siromahu. Bio je ozbiljan i human svetak kakav se štuje u Dalmaciji, dok na kontinentu samo cugaju na njegov dan (Martinje), a on bidan uopće nije pio. Spominjem se u vrijeme svog đačkog doba - a ostala mi je u dubokom sjećanju - izložba Frane Šimunovića, kada se vratio iz Španjolske. Pamtim i danas jedan crtež koji je visio u manjoj sobi Galićeva salona. Ulaz u Galićev salon u Splitu i Ulrichov salon u Zagrebu bila su jedina dva izlagačka mjesta u tadašnjoj Hrvatskoj, ako isključimo Umjetnički paviljon na Tomislavovom trgu. Druga izložba koju pamtim bila je u foajeru splitskog teatra. Izlagala je Grupa trojice Nakon nekoliko godina moj se brat Vjeko opet vratio s nekoga puta po Europi, i počeo raditi na velikim freskama u kliskoj crkvi. Pod kraj - po mom sudu bila je 1939. godinaprofesor Ernest Tomašević šalje Vjeki mladoga studenta zagrebačke Akademije Matu Benkovića, da ispiše potrebne tekstove na freskama. Benković je ostavio na mene snažan utisak. K tomu, imao je i brkove. Od njega sam čuo sve podrobnosti o zagrebačkoj Akademiji, i odlučio se uputiti tamo na prijemni ispit. Bio sam u tolikom strahu da mi se učinilo da me nema na popisu primljenih. Pokojni Petar Devčić me uputio da ponovo pročitam listu i tada sam se na njoj pronašao. Eto, to je dug odgovor na Vaše kratko pitanje. Hvala Vam na ovom vrlo sugestivnom uvodnom monologu. No, krenimo u Vaše slikarstvo. Fenomen svjetlosti vječno je, i možda nikada do kraja objašnjeno čudo, prirode. To kažem zato što svaka Vaša slika oprisutnjuje to čudo, tu čaroliju svjetlosti. Od kuda toliko svjetlosti u Vašem slikarstvu? Svjetlost u mojemu slikarstvu o kojoj govorite nije se pojavila odjednom kao Navještenje s neba. U početku sam i ja, kao i mnogi drugi, i na Akademiji i poslije, slikao tonski, sivo. Bili smo okruženi smeđim namještajem, pa slikali škurim bojama. U pejzažu smo bili rijetko. Ali tadašnji profesori, od moga profesora Ljube Babica nadalje, uveli su u nas veliku ljubav spram velikih uzora slikarstva. Svi tadašnji profesori su bili, mogli bismo reći, sljedbenici Ecole de Pariš. Prvi uzori koje smo upijali su veliki Španjolci Velasquez i Goya, potom smo otkrivali Maneta, impresioniste, Renoira prije svih. Naravno, velike se uzore nije moglo dostići. U početku sam slikao teme pejzaža, interijera, mrtve prirode i aktove, dakle klasiku. No, sve sam to uvijek smatrao vježbom. . . -.- Promjena u svjetlost nadošla je puno kasnije. Profesor Babić mi je govorio: Nemojte slikati u molu. Uvjetno rečeno, Vi ste tradicionalist u modernom slikarstvu, koje je prispodobljeno unutar korpusa impresionizma i postimpresionizma, s obzirom na kulturu slikanja, intenzitet i punoću boje, te žarenje svjetlosti iz dubine slike. Ipak, eminentno ste slikar krajolika. No, krajem pedesetih i u šezdesetim godinama slikali ste tzv. hijeratske, pretežno ženske figure. One su potom iščezle iz Vašeg slikarstva, a i u mnoštvu slika nastalih devedesetih godina u slikarstvu Vam dominira krajolik bez ljudskih figura. Zašto? Točno je da sam nakon slikanja najrazličitijih tema po prirodi u pedesetih i šezdesetim godinama slikao, kako Vi kažete, hijeratske, pretežno ženske figure. To su žene iz Dalmacije. Slikao sam ih frontalno, naglašenog crteža, u tamnoj gami. To je bilo doba Bernard Buffeta i takvih stvari. No, učinilo mi se daje to ipak nešto programatsko, da ima stanovitu ideološku potku, što mojoj naravi nije primjereno, jer slikarstvo ne može ništa propovijedati, mijenjati, a ponajmanje spašavati svijet. Možda bi se više držao one Delacroixove maksime da je slika svečanost za oči. Kasnije odstupam od figure, pa makar ona bila i stilizirana, jer sam kao nastavnik crtanja neprestano bio u poslu, vezan na model i figuru, a u to sam doba živio i od ilustracija. Imam jaku vizualnu memoriju, što sam poslije iskoristio u slikanju portreta, sada izloženih u Umjetničkom paviljonu. Slikao sam ih napamet, po sjećanju. Radi toga naglo prekidam s figuracijom. Pokušavam maksimalno otvarati paletu, neki puta uzevši pejzaž kao potku za armaturu površine. To može biti i mikro i makro pejzaž. Zapravo, pejzaž je izlika za slikanje. Radi se o jednostavnom odnosu bijele površine, pigmenta i raspoloženja autora. Slikar poput mene se ponaša poput barometra. Raspoloženje je bitno, pa su shodno tome neka platna blaga, a neka dramatičnija. Crtež prestaje biti dominantan. To znači da ste krenuli i da ste se razvijali, rekao bih, na svojevrstan inverzan način; obično se slikari kreću od opisnoga, mimetičkoga i narativnoga k redukciji motiva i sadržaja, a Vi ste u počecima slikali reducirane i plošne motive da bi danas bili sočan koloristički pripovjedač, ili bolje, pjesnik krajolika. Jeste li ikada osjetili zasićenje s određenim tipom slikarskog problema s kojim ste se bavili? Do zasićenja ne može doći ni u kojem slučaju. Ako je problem, problem je u čovjeku. Svrha nije pravljenje slika, već sam čin slikanja. To je isto kao da Vam kažem da sam se danas najeo i da danas više neću jesti. A kako ne vjerujem, kao što sam već rekao, u ideologije, trendove i slične priče, nego samo u vlastiti unutarnji odnos, nije moglo doći do zasićenja. To nije ni samouvjereno, ni prepotentno, dapače, ja to slikanje doživljavam kao jednu svoju intimu, kao govor znakova, nekome razumljiv, nekome nerazumljiv, i u krajnjoj liniji, gotovo kao svoju privatnost. To što se povremeno dogode neke izložbe, zaista sam najmanje zaslužan. Zaslužni su neki moji prijatelji koji me na izlaganje, na javni istup, natjeraju. Svjetlost isijavaju boje, a svi kritičari koji su tumačili i još uvijek tumače Vaše slikarstvo, ističu upravo temeljnu činjenicu da ste koloristički slikar, odnosno prvorazredan kolorist. Dapače, autor teksta monografije o Vašem slikarstvu dr. Ive Šimat Banov naziva Vas slikarem slikarstva. Kako Vi shvaćate kritičarevu sintagmu slikar slikarstva? Kada bijah mlad i zelen mislio sam da čak nemam smisao za boju. Možda i zato stoje naša Zagrebačka škola bila na glasu kao crtačka škola, pa sam spram boje osjećao respekt, pa i strah. Poslije sam đacima odosno studentima govorio, a i sam sam tako mislio, da se boja ne miješa na paleti nego na platnu, a na paleti se samo drži. Za vrijeme studija od silnoga miješanja na paleti se dobijalo ono što smo mi u žargonu zvali bijela kava. Nikako iz boje nismo mogli van od sve te kaše, te bijele kave. Oprostite na ovoj digresiji. A slikar slikarstva? To nisam ja rekao, na drugima je da to kažu, kao stoje i rečeno. Ja nisam slikar, a ponajmanje umjetnik. Ja jednostavno slikam, i to je sve. Puno ste putovali, ali mi je najviše pažnju privukao podatak da ste putovali po Španjolskoj i boravili u Cćrdobi. U našim ugodnim razgovorima u Vašem atelieru, nezaboravnim su mi ostale Vaše nadahnute priče s putovanja, osobito po Španjolskoj, koju i sam dobro poznajem i u kojoj sam živio. Možete li nam štogod ispričati o svojim iskustvima i spoznajnom značenju putovanja po Europi? Na žalost, u Španjolskoj nisam tako dugo živio kao Vi. Bio sam samo oko mjesec dana i putovao od Baskije do Seville, po fascinantnoj visoravni, a naokolo razne sierre. Sve pusto i golo, ispresijecano ramblasima: putoš me oduvijek fascinirala. I začudo, španjolsko nebo je drugačije modre boje nego naše. Modrilo je točno onako kao na platnima don Diega Velazqueza i velikog Goye. Prije sam mislio da su to modrilo namještali i uštimavali unutar konteksta slike. Ne, ne. Istina je da je to nebo doista tako, i da su sva djela španjolskog Mladenka, 1988., ulje na platnu, 130x118 cm Šaka crljenice, 1994., ulje na platnu, 81x100 cm Proljetni dan, 1979., ulje na platnu, 98x130 cm Kliska tema III, 1999., ulje na platnu, 146x194 cm Veliki Kamenjar, 1976., ulje na platnu, 140x182 cm slikarstva uzbudljiva i potresna. U Pradu nisam htio ni gledati slikare drugih zemalja, samo sam se usredotočio isključivo na Španjolce, u nadi da ću druge sretati na drugim mjestima po Europi. Jedino El Grecov Toledo nije bio onako zelen i razdrtih nebesa, nego suh kao barut. U Granadi sam doživio jednu noćnu procesiju u svoj svojoj raskoši, vrućini, s flagelantima, u galami i ushićenju. Poslije sam naslikao nekoliko slika s temema Pieta i nakićenom Madonnom - ili kako je Španjolci zovu Nuestra Senora - punom ordenja kakvo nose generali. Tipično za svojevrstan španjolski bizaran patos. Naravno, Cervantes je nezaobiazan na svakom koraku. Svako od tih putovanja, bilo u Italiju, Francusku, Grčku, Češku, Austriju ili čak u Afriku za svakog je čovjeka obogaćivanje duha. Tako i za mene. Premda Vam je u slikarstvu najprisutnija tema solinskoga krajlika, rekao bih da ono ipak uzlazi u sfere univerzalizma prirode. Odista, možete li nam iskreno reći: koliko Vam je važan rodni Solin, tj. antička Salona kao tema, a koliko solinski krajolik može biti bilo koji krajolik, kao poligon za igru bojama i svjetlošću? Važna mi je moja intima i ljubav prema mom Solinu, kojega više nema, kao što mi je važan moj širi mediteranski zavičaj, ali kako ste rekli, slažem se daje solinski krajolik poligon za slikanje, polazna točka opservacije, jer ja ne opisujem. Utoliko je to sjećanje na zaborav, kako navodi Šimat Banov parafrazirajući sv. Augustina. Slikate i nebo, i zemlju, i more. Čini mi se da su kolorističke varijacije ponekad iskaz upravo meteoroloških situacija: evociraju izmaglice, sjene, tmurnost, koliko i žarko sunce i snažne sunčeve odbljeske. Ima li u tome istine? Ima istine točno toliko koliko se mijenjaju moja unutarnja i vanjska meteorološka stanja, jer sam meteoropat. I u svome ciklusu aktova pretežno slikate čarobni svijet boja. Tijela su utopljena u slasni i strasni hedonizam užarenoga ljeta. Kako počinjete strukturirati kompoziciju? Pristup je isti kao i na, nazovimo to, pejzažnom problemu. Zato su i ti aktovi tretirani gotovo kao i pejzaž. Pa čak i portreti, koji nose individualne značajke portretiranoga su slikani s istim pristupom, na isti način. Crnu boju uopće nemam na paleti, zato su mi i krajolici, i aktovi i portreti identično koloristički i u svjetlu tretirani. Da. Uočljivo je da u portretima odustajete od standardiziranoga opisivanja lika. Sličnost s modelom naznačena je u nekoliko osnovnih obrisa. Što stvarno slikate kada gledate neko lice? Svi su portreti napravljeni po sjećanju, jer slikane osobe dobro poznajem. Sve suvišno je odstranjeno, ostao je samo dojam o toj osobi s njezinim glavnim karakteristikama. Petar Selem je toliko golem da nije mogao stati u format. Kruno Prijatelj ozbiljno proučava kakvu renesansnu Madonnu, itd. Ženski su portreti ponešto drugačiji. Na primjer, Magi i Mladenka su poetičnije, jer su dame. Stoga su slikane liričnije i mekše. Zašto u posljednje vrijeme slikate na izrazito velikim formatima? Zato jer sam bio u mogućnosti pribaviti velike formate posredstvom izdavača moje monografije gospodina Mirka Azinovića. Šalim se. S velikim je površinama ugodno hrvati se, Na velikom formatu se dade polučiti veći naboj, a na manjem se formatu može stvoriti veći ugođaj. Napetost i napregnutost teče u velikim formatima. Slikao .bih i na većim, ali ih je teško dizati na stalak. Pa ipak, bez obzira na format, sve smatram intimističkim bavljenjem slikarstvom, jer u konačnici slike nemaju namjenu, nisu slikane po narudžbi. Slikam ih za svoj vlastiti gust-


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026