Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Primal scream

48. BIENNALE U VENECIJI 1NF0 STUPAC 48. biennale u Veneciji Paolo Baratta Direktor vizualnih umjetnosti i kustos glavne izložbe: Harald Szeemann 13. lipnja - 7. studenog 1999. Sudjeluje 59 nacionalnih selekcija, te 102 umjetnika uvrštenih u glavnu međunarodnu izložbu Aperto iznad svega. Međunarodni žiri u sastavu: Zdenka Badovinac , Okwui Enwezor , I da Gianelli , Yuko Hasegawa i Rasa Martinez su 2 Zlatna lava za životno djelo: Louise Bourgeois i Bruce Nauman Italija Doug Aitken, Cia Guo-Qing i Shirin Neshat za Georges Adeagbo, Elja-Liisa Ahtila, Katarzyna Kozy ra Cijene ulaznica su: 25.000 ira puna cijena, 20.000 fra s popustom i 15.000 ira za osobe Cijena kataloga: 100.000 Ira (katalog je dvodijelan, a postoje verzije na tafjanskom i engleskom jeziku, izdanje Marstfo Editori, tenecija) tel: +39-041-5218913 fax: +39-041-2770533 nterriet adresa: htt //www.labiennale.com GORAN BLAGUS 1 f acla od PutuJem na novo Biennale u Veneciju, hvata me tiha jeza da će ovaj višednevni napor biti uzaludan i uludo >otrošeno vrijeme za onu mrvicu užitka u novoj umjetnosti koja se tamo može pronaći, ili bi se barem trebala tamo nalaziti. Egzibicionizam koji se polako uvukao u sve sudionike ove manifestacije, ali sve više i u njezine posjetitelje, tijekom posljednjih nekoliko Biennala polako počinje smetati, te me uvjerava daje, ako ste željni opuštanja i zabave, idilu početka lipnja i najavu ljetne razbibrige bolje potražiti na nekom drugom mjestu, primjerice Gardelandu, samo ne u Veneciji. No, poput sve neiživljene djece, i ja sam po ne znam koji put potezao glavnog urednika za rukav da me iznova pusti (čitaj: otvori redakcijsku blagajnu) posjetiti ovaj najveći svjetski luna-park suvremene umjeI Lee Bllt tnosti, ne bi li tamo napokon možda vidio čovjeka-ženu s bradom. Čovjeka s bradom ovaj put sam doista i vidio, međutim, on nekako i nije žena jer njegovo ime je Harald Szeemann, direktor i kustos glavne izložbe ovogodišnjeg Biennala. Ha, sada se sigurno pitate kakve su to bedaste dosjetke u uvodu ovog teksta, ali reći ću odmah. Naime, čitajući do pred koji mjesec najave Biennala zamijetio sam prekomjerno navijanje da će ovo Biennale napokon biti u znaku žena. Zvučna damska imena i njihova količina doista su me plašila da će se tako nešto i dogoditi, i već unaprijed očekivao sam da u Szeemannu naposljetku stvarno prepoznam ženu s bradom. Ipak, to se nije ostvarilo i, štoviše, ovogodišnje Biennale se nakon dugog vremena tapkanja na mjestu oslobodilo kako svih svojih prethodnih dogmatskih viškova i morfoloških nametljivosti, tako i bilo kojeg oblika socijalne angažiranosti i priklona određenim femino-mačoidnim strujanjima. Neutralno je poput Hermafrodita, ali kao posljedicu te svoje ambivalentnosti ima uzbudljivost kao nikada do sada. Louise Bourgeois, Zašto si morao pobijeći tako daleko?, 1999., šivana ružičasta tkanina, 25,4x33x25,4 cm 48. BIENNALE U VENECIJI Doug Aitken, Električna zemlja, 1999., videoinstalacija Bruce Nauman, Prstu oku/nosu/uhu 3/8/94 izdanje, 1984., videoinstalacija Dakako, najviše zahvaljujući svom glavnom selektoru kojem je kroz izložbu Aperto iznad svega (dAPERTutto) uspjelo ostvariti pojavljivanje umjetničkog djela u njegovu čistom obliku, odnosno, dogodila se manifestacija umjetnosti u stanovitoj ne-verbalnoj i ne-metaforičnoj lingvističkoj pra-strukturi. Dogodio se Primat Scream, kako bi otprilike mogao glasiti podnaslov većine radova u Szeemannovom izboru. Kako Szeemann valjda nije želio ili, pak, za to nije imao vremena, u katalogu ne možemo čitati njegov predgovor kojim bi teoretski obrazložio vlastiti pristup u slaganju venecijanske izložbe. Postoji tek jedan njegov informativni zapis na dvije stranice kojeg smo sasvim slučajno mogli pronaći u press materijalima, i u kojemu Szeemann u prvoj polovici teksta ponajprije naglašava značaj proširenja izlagačke površine Biennala, jer poznato je i od ranije da se specijalno za ovu prigodu u kompleksnom području tzv. Arsenala, od kojeg se do sada koristila tek zgrada 330 metarske Corderie, obnovilo još tri građevine: Artigleria, Gaggiandre i Teše. Povjesničari umjetnosti projektiranje ovog vojno-tehničkog, remontnog i lučkog grada u gradu pripisuju čuvenom Jacopu Sansovinu (1486. - 1570.). Szeemann je očigledno vrlo sretan zbog činjenice što mu je uspjelo isposlovati restauraciju spomenuta kompleksa (a taj je proces u biti tek započeo i tko zna hoće li se uopće ići na njegovo dovršavanje, ili će se samo konzervirati sadašnja situacija), jer je bio svjestan da će upravo rustikalnost tog endemskog i neponovljivog prostora dati spektakularno obilježje ovogodišnjem Biennalu, pa ako bismo bili i malo zlobni, bez obzira kakvu on izložbu tamo postavio i koje umjetnike odabrao. Ne sumnjamo da je sam izgled ovog prostora nametnuo Szeemannu i nekoliko osnovnih teza koje je u formi guslarske poeme, umjesto predgovora, ispisao u glavnom katalogu izložbe. Tih teza je ukupno sto i jedna, a kao najzanimljivije spomenimo: ... Aperto... je provokativna slika... je anarhično... je atelje budućnosti... je ljubav prema prostoru... je ulaz prema Orijentu... je dobrodošlica zemljama bez paviljona... je tutti veneziani. I kada smo već kod kataloga, da me se zbog prethodnog optuživanja selektora za lijenost ne shvati krivo, reći ću da je ovogodišnji katalog zasigurno jedan od najboljih koje je Biennale ikada imalo. A to doista mogu reći jer sam ih sve vidio prije četiri godine izložene na prigodnoj i jubilarnoj izložbi posvećenoj stogodišnjici Biennala, a zadnjih desetak imam i doma (pardon, devet -jer moj nestašni prijatelj Enes zna ponekad nešto i izgubiti kada mu ja to naivno posudim). Zastoje tome tako? Pa najvećim dijelom iz razloga što po prvi put katalog Biennala nije obična slikovnica nego je svaki umjetnik obrađen vrlo stručnim tekstom, štoviše, upravo ga se prikazuje kroz baš onaj rad kojeg je izložio na Biennalu. Dakako da Szeemann nije napisao sve te tekstove osobno već je na raspolaganju imao i svoje brojne suradnike kao, primjerice, Monicu Dematte (koja je uglavnom obradila brojne kineske umjetnike), Christiana Bernarda, Roberta Flecka, Nicolasa Bourriauda, a mnoge su tekstove napisali sami umjetnici ili su, pak, reciklirani iz već publiciranih časopisnih ili kataloških izvornika. Da, ovo posljednje upućuje na ne baš sretnu činjenicu da su neka djela već ranije bila izlagana, pa time Biennale možda pomalo gubi na svojoj ekskluzivnosti, ali sjetimo se nesretnog Celantea koji je prije dvije godine nemilosrdno inzistirao da svi autori koje je pozvao nastupe s recentnim i neizlaganim radovima, pa je od izložbe dobio jedan teško probavljivi šrot. Dakako, i ove su godine dodijeljene nagrade za životno djelo, Zlatni lavovi, a dobili su ih Bruce Nauman i Louise Borguoise za svoje cjelovite opuse, a nipošto za svoje ne baš pretjerano reprezentativne izloške u sklopu glavne izložbe. Nauman je izložio jedan stariji video rad iz 1984. pod nazivom Prst u oku/nosu/uhu. Zanimljivo je da Szeemann upravo uvod tek48. BIENNALE U VENECIJI za ovo Naumanovo cijelo koristi za obračun s koncepciJeana Claira, čiju izložbu od prije četiri godine Identitet i na temu ljudskog tijela, naziva odveć antropometrijm. Ona prikazuje stanje kao da se čovječanstvo i umjest nikada nisu pozivali na pitanja tijela. Upravo je iman emblematični primjer jednog živog i aktivnog interesa samu prirodu tijela, a ne samo za njegov likovnotomski izgled i društvenu pozicioniranost, što izloženi rad dobro ilustrira. Szeemann vrlo dobro promišlja prostornomenski kontekst sam izložbe, pa u biti ono što nam se da moglo učiniti kao patetičan hommage, a to je izložba etak nedavno preminulih umjetnika, postaje izuzetno proIjenom i razrađenom idejom. Primjerice, rad Jamesa Lee izložen je upravo u prostoru u kojem je Bvarsa, dok je u jednom Beuvsovom performanceu, ugrizla stata žena i zarazila ga bolešću od koje je ovaj kasnije o. Kralju procesualne umjetnosti, Dieteru Rothu, posmrje izložena video tapiserija sačinjena od 128 ekrana na ma su scene iz Rothove svakodnevnice dok je snimao ga sebe tijekom oporavka od trogodišnjeg pijančevanja, to antiherojske umjetnosti ovog stoljeća, umjetno


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026