Image
Cijena: € 1,33

ostalo
Zlatan Vrkljan
pospremanje prošlosti

48. BIENNALE U VENECIJI Ikonoteka II (detalj), 1998/99., drvo, papir, platno, metal, kombinirane umjetničke tehnike, 220x500 cm Sa Zlatanom Vrkljanom, ovogodišnjim predstavnikom Hrvatske na 48. Biennalu u Veneciji, razgovarali smo netom nakon otvorenja ove najvažnije svjetske umjetničke manifestacije, i to u njegovu zagrebačkom ateljeu, kada se sam Vrkljan uglavnom već uspio odmoriti od napornih višemjesečnih priprema za ovu izložbu. Vidno zadovoljan rezultatima i uspjehom koji je postigao u Veneciji, Vrkljan je bio vrlo raspoložen za razgovor, štoviše, za razliku od predbijenalske groznice kada je u svojim javnim nastupima bio dosta škrt na riječima, ovaj put je bio vrlo konkretan i precizan u svojim odgovorima, tako da smo iskoristili priliku i naveli umjetnika ne samo da nam detaljno eksplicira ideju s kojom je krenuo u Veneciju, već da nam iznese i svoja mnogo šira razmišljanja o umjetnosti. Prije točno pet godina, s Vrkljanom je za Konturu (broj 26/94.) razgovarao kolega Darko Glavan, tako da se ovaj najnoviji razgovor prirodno nameće kao svojevrsni nastavak prethodnog. Iz tog razloga, neke se teme ovdje iznova pretresaju, naročito tema: koliko je Vrkljan nakon najnovijih intermedijalnih iskustava još uvijek slikar, pa će biti zanimljivo vidjeti koliko se sam umjetnik danas izmijenio u nekim svojim stavovima. Ili možda uopće nije? GB: Kakav je bio osjećaj kada si doznao da ćeš predstavljati Hrvatsku na ovogodišnjem Biennalu u Veneciji? ZV: Bio je to jedan lijep i zdrav osjećaj panike. U tom se trenutku nije znalo niti kada će Biennale biti održano, hoće li možda biti odgođeno za narednu godinu, a nije se znalo niti u kojem ću prostoru izlagati. Zatim se postavilo i pitanje: Što ću ja tamo izlagati? Da li stvari koje sam imao gotove -as gotovim stvarima ja nikada nisam zadovoljan, uvijek sam nekim korakom već naprijed - ili ću izraditi posve nova djela. Kako se krajem veljače napokon definitivno znalo da će Biennale ipak biti ove godine, sve je bilo i pitanje timinga. w Dogovorio sam se s izbornikom, profesorom Vladimirom Malekovićem, da u Veneciju idem s radovima koje sam pripremao za izložbu planiranu za kraj ove godine. No tek sada nastaju za mene ta tri-četiri mjeseca ludovanja, jer sve te radove koje sam kanio napraviti do kraja jedanaestog mjeseca, morao sam dovršiti do kraja svibnja. Ti si nedavno izlagao također na jednoj važnoj međunarodnoj izložbi, na Biennalu u Kairu, gdje si dobio i nagradu za svoj nastup. Bio sam već tamo prije osam-devet godina, međutim grad je od tada dvostruko narastao i sada ima oko 16 milijuna stanovnika. Organizatori tog Biennala su puni pozitivne volje, da nešto lijepo i značajno naprave. Ja sam, dakle, tamo izlagao krajem prošle godine, zahvaljujući selektoru Miroslavu Gašparoviću koji me je uvrstio među četvoricu umjetnika koje je odabrao za tu izložbu. Bili su tu još i Danijel Kovač, Kazimir Hraste te Igor Rončević. Ipak, na tom je Biennalu bilo nas petorica iz Hrvatske, jer je PORAN RIAPIK direkcija Biennala osobno pozvala još i Dalibora sve snimio: Luka Mied7 Martinisa. Na izložbi je bilo doista velikih imena, od Kosutha do Takisa, međutim ono što stvarno impresionira je ta njihova pozitivna vibra oko organiziranja te izložbe. U Kairo sam išao s tri rada: Ikonoteka, koja je sada i u Veneciji, jedna bijela slika i jedan, kako ga ja zovem, Plavi rad, koji mi je nažalost uništen prilikom transporta nakon izložbe. Bez obzira na moju nagradu, moram reći da nam je glavni tajnik Biennala rekao da je Hrvatska jedna od najboljih selekcija. Da li se tvoja nagrada odnosi na neki pojedinačni rad ili se gledao tvoj cjelokupni nastup? Ta se nagrada odnosi na moj nastup na 7. Međunarodnom biennalu u Kairu, a uz priznanje, čovjeka veseli stoje ona i novčana. 48. BIENNALE U VENECIJI Bijele slike, 1998., enkaustika na platnu, uglavnom 195x130 cm Knjige, 1998/99., brački kamen i pigment, promjenjive dimenzije, pogled na instalaciju u Schola Santa Apollonia, Venecija Čini mi se da radovi koje sada iziažeš u Veneciji, proizlaze iz radova koje si izlagao 1997. godine u Studiju Josip Račić u Zagrebu. Radovi u Veneciji, osim spomenute Ikonoteke, nisu nikada prije izlagani. U Račiću je sve započelo, tamo sam pokušao iznijeti jedno razmišljanje o tome gdje smo i što smo, a kada to kažem, mislim naravno na svoj posao slikara. Dakle, s radovima u Veneciji sada sam želio samo zaokružiti jedno svoje razdoblje, tako da se oni doista mogu promatrati kao dio jedne veće cjeline koju si ti dobro zapazio. Međutim, ponovo naglašavam, u Račiću su bile izložene posve druge knjige, štoviše, bile su zaključane u ormar. Za opisivanje te svoje cjeline mogao bih koristiti muzičku terminologiju, jer radovi iz te cjeline djeluju poput stavaka nekakve sonate, oni se međusobno nadopunjuju. Oni se uvijek dotiču jedne zajedničke i vrlo banalne teme - problematizirala kraja ovog našeg vremena, pa ako hoćemo i kraja jednog načina mišljenja kakvog prikazuje i ovogodišnje Biennale u Veneciji. Naravno, ovim se radovima problematizira i moj posao, moj zanat, koji je u čitavu priču uključen u različitim segmentima i na različite načine. Znači li to da je ovaj tvoj ciklus, zapravo, i početak jednog novog mišljena u umjetnosti... Ne, nipošto... Ja samo želim neke stvari posložiti i arhivirati, odnosno dijagnosticirati postojeće stanje. Bio bih jako, jako sretan kada bi baš ja bio taj koji bi mogao napraviti nešto novo u umjetnosti... Latentan podnaslov svih tvojih novijih radova je slikarstvo u krizi. Koliko su oni stvarno odraz jedne osobne stvaralačke krize, a koliko ovi radovi zapravo pokušavaju detektirati jedno šire postojanje krize u suvremenoj umjetnosti? U svakom slučaju, mislim da je riječ o jednoj plodonosnoj krizi. Upravo se jedan moj rad na izložbi u Račiću zvao Stroj za pomoć slikaru u krizi. Ja sam taj rad namjerno tako nazvao, mada se kriza mogla i prikriti tako da rad nazovem, npr. Stroj za iznalaženje mogućih kombinacija. Međutim, upravo zato što smatram da je kriza nešto najpozitivnije što se može dogoditi jednom čovjeku koji se bavi nekakvim oblikom kreativnog rada, pa bio on pjesnik, slikar ili možda i kuhar... Jer ako nemaš sve sastojke, onda moraš biti veliki majstor da složiš neko pristojno jelo. S druge strane, u krizi može biti samo onaj koji ima stvarni problem. Kakav je tvoj specifičan stvarni problem? Moj problem je, otkako znam za sebe kao slikara, da sebe uvijek dovodim pred nekakve gotove odluke. Odredim trenutak kada kažem da je nečega dosta, i odlučim krenuti u novo, jer ne želim sam sebe reciklirati. Ne bih ovdje ulazio u vrednovanje svojih pojedinačnih ciklusa, jer to nije niti moj posao, ali baš sam za svaki od njih u jednome trenutku osjetio da sam ga iscrpio, da moram započeti novi ciklus... A dolaskom do takve spoznaje, automatski se ulazi u krizu. Slikarski problem i dalje ostaje, ali se mora permutirati u neku novu inačicu, u nov izgled, u neko novo ruho. Dakle, kada sam izveo svoj Stroj za pomoć slikaru u krizi, to nije bio samo rad u kojem se reflektirala moja tadašnja kriza, već je, vidjelo se kasnije, inicirao nastanak čitavog niza drugih radova. Taj rad nije zatvorio slikarski problem, već ga je, dapače, užasno mnogo otvorio. Znači, ti sebe i nadalje doživljavaš ponajprije kao slikara, unatoč svemu? Zanimljivo je da je i Darko Glavan sličnim pitanjem završio naš razgovor koji je rađen upravo za Konturu (već spomenuti broj 26/94., op. a.). Naime, dobro je da se sada na to možemo nadovezati. Rekao sam tada da sam slikar zbog više stvari: po senzibilitetu, po edukaciji i, naposljetku, po odluci. Doista bih i dalje išao tim redom, jer bez obzira na sve promjene unutar zadnjih pet-šest godina, mislim daje to u redu. Naime, danas je teško biti slikar. Danas je puno lakše biti sve drugo samo ne slikar, jer živimo u vremenu kada se slikarstvo sve više ignorira, što se sve više primjećuje i u našoj sredini. A mi danas u Hrvatskoj doista imamo nekoliko vrsnih slikara koji se svojim radovima mogu naći svagdje. Na njih možemo gledati kao na istinske doprinose za malu sredinu poput naše. Cezanneov stol, 1999., fibre staklo Kutije za znatiželjne (detalj), 1998/99., bojano drvo, staklo, plastika, kombinirane umjetničke tehnike, promjenjive dimenzije Slikarstvo je davno izgubilo, hajdemo tako reći, svoju vizualnu atraktivnost u odnosu na druge medije: na fotografiju, na kompjuterske igre, instalaciju... I potrebno je biti vrlo hrabar da se i dalje ostane u njemu. Ipak u Veneciji si nastupio i s dijelom svojih najnovijih slikarskih radova. Jesam, s tzv. bijelim slikama, koje ustvari nazivam nosačima senzibiliteta. Problem je ovog stoljeća što mu je uspjelo protjerati sa slike ama baš sve: boju, crtež, potez. Radi se o redukciji, ili bolje rećidedukciji koja je dovela do čistog procesa u slikarstvu. Međutim, danas više ni tome nitko ne vjeruje, i s pravom se onda pitamo što je uopće ostalo. Što još nije pojedeno vremenom? Ja sam, dakle, na tim bijelim slikama pokušao predočiti sloj koji je još netaknut, pokušao sam napraviti to da te slike funkcioniraju na osnovi čistog, pravog slikarskog senzibiliteta. Za Veneciju se čak planirala jedna bijela soba u kojoj bi bila dokinuta svaka ikonologija, metafora i komunikacija. Ostao bi čisti senzibilitet. To se, na žalost, nije stiglo napraviti, ali time hoću reći koliko je to bijelo slikarstvo za mene bitno. Želim da to slikarstvo bude poput Heinea, poput Rilkea, poput Celana ili Dragojevića. Želim da ono zvuči poput rock glazbe Creamovaca. Da se ne da prevesti u druge medije, da bude poezija, da bude očišćeno od svega osim od sebe samog. Da ne možeš od njega napraviti dramu, film ili knjigu... To je pretvaranje čiste likovne - ne vizualne! - problematike u jednu drugu aksiomatiku kakva je, primjerice, bjelina. Taj je senzibilitet nužno interaktivan, on se ne prepoznaje ako ga i gledatelj u sebi ne posjeduje. Moraš imati utičnicu za taj isti kod. Zašto te tvoje bijele slike s jednog svog kraja, donjeg ili postrance, imaju blago zavinut i isturen završetak. To je jednostavno nastalo u procesu rada, jer čitav se taj sloj skupljao po završetku mojih poteza ili rukom ili špahtlom, od gore prema dolje, s lijeva na desno, pa kada sam taj sloj uočio kao jedan novi moment na slikama, naprosto sam ga odlučio ostaviti. Možda razgovaramo obrnutim redoslijedom, jer ove su slike na kraju cjeline... u početku bijaše knjiga. Hoćemo li onda nešto reći o ikonotekama? Radi se o knjigama koje su stavljene u kutije na zidu. Kutije su pak različitih veličina i boja i, eto, nastale su ikonoteke. Ja te svoje knjige radim već godinama, kao poklone mojim voljenim ljudima, kao razgovor s njima. Međutim, skužio sam njihovu fenomenalnu mogućnost arhiviranja, jer s njima možeš raditi male zatvorene, tematske cjeline u kojima se skriva sve ono što je možda danas sablažnjivo raditi. Ja sam neke svoje slike iz 80-ih godina uredno razrezao na komade i uvezao ih u neke od ovih knjiga, jer su te slike nekada funkcionirale unutar jednog sustava, a danas mi se čini mnogo zanimljivijim da od njih napravim, npr. zbirku glava. Jesu li te knjige nastale prije listova posloženih u Stroj u Račiću, ili su nastale nakon? One su nastajale nekako u isto vrijeme, samo što sam ih u Stroju preciznije definirao, i odredio njihov kontekst. Knjige nemaju svoj zadani broj stranica, jer su rezultat spontanosti, međutim, one sada posložene u kutije ikonoteke čine jedno slučajno zajedništvo u kojemu se prepoznaju određene reference na moj dijalog sa prošlošću slikarstava. Jedna od ikonoteka, odnosno kutije koje je čine, obojene osnovnim bojama namjerno se referiraju na problematiku koju je postavila grupa De Stijl. One su jasan dijalog s vremenom, s mojim poslom, s okolinom... Koja je osnovna ideja tvojih mramornih knjiga. One se za razliku od prethodnih ne mogu prelistavati, postoji tek uklesani naslov na njihovu hrbatu koji upućuje da i s njima vodiš dijalog s vremenom. To su neki od naslova koji su strahovito utjecali na moje formiranje, međutim, to su naslovi koji su dizajnirali i ovo naše 20. stoljeće, koji su generirali sve ovo što se događa i danas. Oni su spomenici određenih ideja... Poznato mije da se tvoje mramorne knjige tumače i kao nadgrobne ploče tim idejama... To je Maleković jednom primijetio, što možda i može biti, ali nisam imao tu nakanu. One su za mene segmentiranje ideja, njihovo slaganje na hrpu kako bih vidio što te ideje mogu zajedno proizvesti. U Veneciji si svoje mramorne knjige postavio na način da nas one dočekaju odmah na ulazu u prostor, gotovo su namjerno tamo ostavljene da se čovjek na njih može spotaknuti. Odmah nailazimo na Kandinskog i naslov 0 duhovnom u umjetnosti. Ha, zgodno, možda to i nije slučajno, jer mnogi su na duhovnosti i zapeli. Ostalo nam je još da definiramo rad pod nazivom Stol. Ja sam iskoristio postojeće predispozicije prostora u kojem izlažem u Veneciji, jer treba znati da je to primarno sakralni prostor, da je Scoula Santa Apollonia nekadašnja crkva, tako da sam stol postavio u sakristiju. Ja sam, dakle, poštivao crkvu kao oblik da bih još više naglasio smisao ovog svog rada. To je stol koji se jasno referira na Cezannea, oca svih modernističkih pokreta. Od njega praktično počinje i ovaj naš današnji kraj. Stol je izveden u prozirnom materijalu kako bi ostvario samo bridnost ideje, kako bi se zapravo zaobišlo banalno ekspliciranje te iste ideje. Taj rad sam zamislio kao monstrancu moderne umjetnosti. Općenito, ja sam čitavu izložbu postavio na način da njezin sadržaj učinim sakrivenim, sa željom da se na njoj posjetitelj, ako ima volje za to, zadrži u prostoru što duže te da sam razotkrije sve moguće dileme i konotacije prisutne na izložbi. Pretpostavljam da si uz sve obaveze koje si imao oko postavljanja vlastite izložbe imao vremena i da pogledaš ostatak Biennala. Slažeš li se da je ono ispunilo svoju svrhu, jer čini mi se da je dosta dobro uspjelo prikazati svu otvorenost današnje umjetnosti. Nije bilo pokušaja nametanja nekakvih tema kao što je to bilo slučaj s prethodnima. Mislim poglavito na Jeana Claira i njegovu temu Tijela u umjetnosti, te Bonita Olivu i temu Nomadizma. Biennale u Veneciji je uvijek otvoreno, međutim, mogu se složiti da je ovo otvorenije od prethodnih. Ali, ako je svako Biennale selektirano, a jeste, onda je ovo više selektirano od prethodnih. Sjedne strane, u svakom Biennalu ima puno utrošene energije, svako ima svoj posebni glamour, i po tome ovo je Biennale kao i svako drugo. S druge strane, meni je problem više to što se nije dogodila ideja, ne u smislu pokreta i ideologije, nego to što Biennale nije uspjelo definirati kraj ovog stoljeća, a kamoli da se kroz njega moglo naslutiti kako će umjetnost izgledati u sljedećem mileniju. Mislim da si kroz vlastitu krizu uspješno detektirao i postojanje upravo ove krize u cjelokupnoj suvremenoj umjetnosti. Je li sve to dovoljno da se kriza prevlada, imaš li uopće viziju kakva bi umjetnost trebala biti nakon svog oporavka, ako do njega, naravno, uopće dođe? Ja se toplo nadam da će kriza trajati i dalje, jer nestankom krize nestaje i problem. Nestaje rad i nestaje smisao rada. A umjetnost, slično filozofiji, treba postavljati pitanja i uvijek osjetiti problem, umjetnost treba biti aktivnom u svakome trenutku. Ona ne treba rješavati i definirati probleme, štoviše, niti nju do danas nitko još nije uspio definirati. Umjetnost je nešto što postoji, a nitko ne zna što je. Za mene je u tom kontekstu slikarstvo jedan od načina mišljenja na osnovu kojeg se može pristupiti određenom stvaranju sinteze, upravo na način kako i moji radovi pokušavaju biti vrstom pospremanja ne samo zajedničke prošlosti nego i vlastita života.


RADNO VRIJEME
ponedjeljak – petak: 10 - 16 sati
subota: 10 - 13 sati
nedjelja i praznici: zatvoreno

 

 

© Copyright - Art magazin Kontura
Zagreb, 2026